Zašto plaču Superheroji?! Zato što ti dođe plakati kad se sjetiš

Jednu stvar morate znati o Zadru. Ne znam kako je kod vas, ali kod nas 'doli' to je tako. Naši - nazovimo ih - Superheroji plaču samo u izvanrednim situacijama.

Nemoj mi sad tu cmizdriti, osim ako se ne dogodi nešto stvarno loše ili ako nisi upravo zabio 36 koševa Ciboni i donio naslov prvaka našoj najvećoj ljubavi KK Zadru kao Petar Popović 1986. Ili skinuo tri penala na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, kao Danijel Subašić recimo.

E, onda moš plakati koliko te volja, brate mili, ti si svoje napravio. 

To je otprilike lekcija koju naučimo još u osnovnoj školi, prvi put kad ti školski nasilnik zalijepi 'žlepetinu' ili kad pogodiš spoj stative i prečke i onda tvoj razred izgubi na našem malom "svjetskom prvenstvu". 

"Bori se za sebe, ne daj se, zagradi loptu i čuvaj je, pa što ako je za glavu veći i dvaput snažniji. Vrati mu! Udri ga po nogama! Gurni mu kroz noge!"

Tako je bilo i tako su nas učili. Uključujući i Danijela Subašića, koji je i prije nedjelje navečer i tih penala protiv Danaca bio tipičan primjer zadarskoga Superheroja.

A ti ljudi su, to će vam reći svako tko imalo poznaje zadarski kraj, na neki način 'gorštaci'. Većinom su rođeni u Zadru, ali porijeklom su iz sela zadarskoga zaleđa.  

Danju imaju svoj posao u stvarnom životu, recimo da rade u zadarskoj Elektri, voze autobus u Liburniji, rade u tvornici kruha Zadar, bivšoj Danilo Štampaliji... Ili da brane penale na Svjetskom prvenstvu, svejedno. Oni se, dakle, mogu zvati Danijel Subašić ili to mogu biti naši ćaća i mater. Jako sličan je to profil ljudi.

Šutljivi. Jako vrijedni. Pošteni. Gostoljubivi. Izuzetno privrženi obitelji. I borbeni, žilavi, teško slomljivi... 

Uostalom, imali ste to prilike vidjeti ovih dana u reportažama iz obiteljskog doma Subašićevih nakon što je on postao priča dana u cijelom svijetu. Znate kad bi vas u domu engleskoga junaka Pickforda dočekali riječima: "Dobrodošli. Uđite, samo naprijed, izvolite, što ćete popiti..."?! A nas su Subašićevi dočekali točno tako.

Jedan detalj otkriva jako puno o toj tipičnoj zadarskoj obitelji. 

- Ne mogu ja to gledati, kad Danijel igra odem nahraniti blago ili šećem oko kuće - kaže njegova majka Boja. 

Točno o tome vam pričam. Ti ljudi imaju svoj posao i oni to rade najbolje što mogu u zadanim okolonostima. Ako ga nemaju, onda ga izmisle samo da nešto rade...

Recimo, kad ti sin brani penale na Svjetskom prvenstvu, a ti šećeš oko kuće i sam sebi daješ posla. Ne jer bi htio nego zato što naprosto znaš da će ti srce puknuti ako slučajno ne uspije. 

- Sine, budi postolar ako to želiš, ali budi najbolji postolar u gradu - riječi su koje ti zauvijek ostanu urezane u pamćenje jer ih je netko rekao ćaći i materi, a oni su ih prenijeli vama.

I što god i kako god bilo, ti ljudi će vam svoj posao napraviti makar padale bombe. Ali doslovno. Neće se dati, stisnut će zube i 'satrati se' ako treba, napraviti sve što mogu... Plakat će kasnije, najčešće u svoja četiri zida kad pođu leći, da ih nitko ne vidi.

Tako je bilo i u ono odvratno vrijeme rata, dok je dječak Danijel Subašić tek počinjao naganjati loptu u Molatskoj ulici pokraj stadiona, na betonskim igralištima i starom Bagatovu terenu, koji su prije njega odgojili i veličine poput Dade Prše. U nikakvim uvjetima. Jer jebeš uvjete, ako je bilo dovoljno dobro za čovjeka koji je dao četiri gola u Ligi prvaka i momka koji je skinuo tri penala na Svjetskom prvenstvu, e onda je dovoljno dobro i za tebe! Tako je kako je, nema cmizdrenja.

Početkom devedesetih, u vrijeme rata, mi djeca smo išli u školu - ako ne bi bilo uzbune - jedan tjedan utorkom i četvrtkom, drugi tjedan ponedjeljkom, srijedom i petkom. I ništa živo nismo učili, kog vraga ću učiti kad ne znamo hoćemo li sutra biti živi.

I Elektra, koja je svaki dan popravljala dalekovode razvaljene granatama da bismo tu i tamo imali struje, i Danilo Štampalija, čiji je kamion dovozio kruh i onda si mogao kupiti najviše dva kilograma, jer tko zna kad će stati uzbuna i kad će opet moći doći, a kruha mora biti za sve. I Liburnija koja je vozila naše ćaće i matere na posao.

Svi su radili svoj posao i pravili se da je sve oko njih normalno, da će proći...

I prošlo je puno godina. Sad je, evo, sve normalno. Negdje tamo na nekom svjetskom prvenstvu je jedan Zadranin samo radio svoj posao, baš kao što su ga ćaća i mater učili.

Kad su svi napunili gaće - uključujući i nas četiri milijuna pred malim ekranima - on je branio, branio i branio penale sve dok nije bilo dovoljno da prođemo dalje. 

A kad je sve završilo, kad smo prošli na penale i ispucali sve moguće epitete tipa heroj Danijel, ministar obrane i slično...

Subašić se slomio. Bilo je dovoljno jedno pitanje, samo jedna mala stvar, da opali okidač i da krenu suze. 

Što se dogodilo? Jednom stranom novinaru nije bilo do kraja jasno, a i kako bi mu moglo biti jasno, kako se to moglo dogoditi, kako je poginuo Hrvoje Ćustić i što ta majica koju nosi ispod dresa znači zadarskom golmanu.

I tu je puklo. Pokušao je odgovoriti, ali nije mogao. Riječi su zapele, suze su same krenule. Došlo je vrijeme da to zadarsko dite od 33 godine, od metar 90 i kusur, zaplače pred svima. I to je skroz u redu, Suba je plakao zbog Hrvoja više od deset godina nakon što je njegov dragi prijatelj poginuo.   

Zašto je plakao mi u Hrvatskoj jako dobro znamo, ali kako mu je deset godina kasnije - mi to ne znamo niti možemo znati. Nitko od nas nije izgubio najboljeg prijatelja jer je lopta koju smo napucali letjela baš k njemu. I jer je zid bio tamo gdje nije trebao biti... I jer je Hrvoje danima prije govorio Subi:

- Daj, nemoj sve lopte na Terkeša, ispucaj koju na mene!

I Suba je ispucao i svjetlo se ugasilo. 

Zato je plakao zadarski Superheroj. Zbog prokletog zida koji je bio tamo gdje nije smio biti, a bio je tamo zbog tog stava "ako je bilo dobro za Pršu, dobro je i za tebe". 

Ne! Nije dobro. Nije dovoljno dobro za našu djecu. Znate zašto? Zato što svi skupa nismo napravili apsolutno ništa. Ni Hrvatski nogometni savez, čiji predsjednik - za boga miloga - ne zna ni Ćustićevo ime. Ni grad Zadar, koji je dao taj nesretni klub Renu u ralje pa ga sad iz gliba treće lige mora izvlačiti, koje li ironije, Hrvojev otac Svetko Ćustić. 

Uostalom, sam Pršo kaže ovako...

- Stid me je kad vidim djecu u Zadru da treniraju na betonskim igralištima ili na 'Bagatu', u uvjetima kao mi prije 30 godina ili još gorim. A Zadar je dao 'pola reprezentacije - rekao je nedavno Dado za 24 sata. 

Što smo svi skupa napravili? Zapravo ništa. Pomaknuli zid metar dalje, obložili ga stiroporom i zaboravili 'slučaj Ćustić' kojeg se sjetimo eventualno na obljetnicu nesreće.

Eto, zato je plakao Subašić. Jer smo svi mi ostali - velika većina nas - zaboravili. I da nije njegove majice, tko zna bi li se itko u ovim predivnim danima hrvatskoga nogometa sjetio pravog zadarskog Superheroja, dobrog momka po imenu Hrvoje Ćustić koji je poginuo jer je radio svoj posao.