Dosta sam galamio na suigrače, bili smo siromašniji od Zvezde, Partizana i Hajduka, a borio sam se i za plaće suigrača. Izazili smo poslije svake utakmice, a nemam nikakvu medalju ni uspomenu na naslov iz 1982.
DINAMOV LEGENDARNI KAPETAN
Zajec: Za naslov prvaka dobio sam stan i prepustio sam ga Ćiri
Knjiga dobro napreduje, ovo je zadnji tjedan crowdfunding kampanje zajec5.com, detaljno sam odradio više od 35 sugovornika, imao sam dvije-tri seanse dugačkih razgovora sa Zajecom, došli smo do kraja 1983. i nismo dotaknuli reprezentaciju i vojsku. Živopisno je, puno anegdota smo saznali i zasad sam na 82 stranice. Cilj kampanje? Da imamo za put u Grčku i tisak, i tu smo negdje. Ali super je da smo prodali 260 knjiga prije nego što je uopće napisana. A kod nas bestseler ima 600 ili 900 prodanih knjiga. Cijena? Nismo je još dogovorili, ona ovisi i o pregovorima s izdavačima. A tko donira novac, dobije majica, koja se Zeki jako svidjela, s kapetanskom vrpcom crven-bijeli-plavi, replika dresa iz 1982., pivice... te pakete su ljudi prihvatili.
Pričao nam je to u studiju 24sata Sanjin Španović, autor knjige "Zeko", biografije Velimira Zajeca.
- Svatko tko će sudjelovati u kampanji imat će svoje ime i bit će dio knjige, što je bila ideja i Dinama 1982., da svatko bude dio kluba. A Zeko me špota... - nastavio je Španović pa ga je Zajec (65) prekinuo:
- Jer nisam imao pojma da se piše knjiga, to su mi iza leđa složili on i moj prijatelj Milan Šulentić. Saznao sam kad su već pola intervjua napravili.
Iz te slavne Dinamove generacije postoji još jedino knjiga o Cici Kranjčaru.
- Ova je drugačijeg stila, bit će zanimljivo. Malo mi previše ulaze u svlačionicu i život, ali...
- E, to je on, skroman, 'Pa kaj bute pisali o meni', zato smo mu to napravili. Kad mene pitaju s kim ga se može usporediti, nemam pojma, malo je snimaka iz tog vremena i htjeli smo prikazati zagrebački stil i tu dinamovštinu - nadovezao se Španović.
Haklate li još, upitali smo Zajeca.
- Zdravlje je OK, igram teniske parove dvaput tjedno, tu nema toliko trčanja, a ima zafrkancije, imaginacije, prevare i druženja. Znali smo na mojoj vikendici pokraj Karlovca zaigrati i nogomet, ali korona je ta druženja malo prorijedila.
Kako je bilo kao kapetan voditi generaciju '82.?
- Imali smo sjajnu generaciju ljudi, odličnih dečki, skromnih, a samosvjesnih, i bilo ih je lagano voditi jer smo se znali družiti po Karaki, koju je vodio naš prijatelj Pavo Kremenić. Kroz to druženje postali smo škvadra. Najveći uspjeh je bio što sam okupio te dečke, borio se za njih, tada su ugovori bili slabi, nije bilo novca, ali uspjeli smo dogovoriti s upravom, predsjednikom Ročićem, da dobiju stanove. Kad je došla Hrvatska otkupili su ih, ali ipak su riješili važan element života.
Kakve su bile plaće u usporedbi s konkurentima u ligi?
- Mi smo bili ispod Zvezde, Partizana i Hajduka, koji su imali veći budžet. A nema veze s današnjim primanjima. Imali smo solidno za ono vrijeme za živjeti, ali ništa specijalno nisi mogao napraviti od toga.
Djelujete kao miran i tih čovjek, jeste li kao kapetan znali podviknuti na suigrače?
- Nažalost, ponekad se zapitam zašto sam bio toliko lud u svemu tome. Dosta sam galamio na terenu, ne da prozivam igrače nego da ih potaknem da se oslobode treme ili nešto drugo, više iz želje da pomognem, a ne pokušaja da se nametneš. Jer vođa ili jesi ili nisi, to se ne može naučiti.
Vas je Ćiro prepoznao kao vođu...
- Bio sam i prije njega vođa, a Ćiro je dao pečat više.
Jeste li nekog suigrača posebno pikirali, više ga 'školovali' jer ste vidjeli da može uspjeti?
- Vjerovao sam u Deverića, pa Cvetkovića, Mlinku, nekad sam ih zašpotao, i hvala Bogu da jesam, pomoglo im je. Iako bi i bez mene bili svjetski igrači.
Je li bilo sukoba u svlačionici? Što namjerno isprovociranih, da se razbuca atmosfera, što stvarnih?
- Ćiro je tu bio majstor, imao je svoje štoseve, odlično baratao time i jedan je od trenera koji se najviše služio psihološkim metodama.
Jeste li koristili te štoseve kao trener?
- Mnogi od nas koji smo ušli u trenerske vode koristili smo dosta njegovog znanja. On je napravio veliku razliku od prijašnjih trenera, treninzi su mu bili kraći i brži, više s loptom, a na pripremama smo igrali dosta utakmica i kroz njih stjecali formu. To je bilo nešto novo.
Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno da do 16. godine niste igrali u nekom klubu!
- Došao sam kao klinac sa škvadrom, nas 3-4 dečka iz Kraljevca, sa Zelengaja, na selekciju u Dinamo. Ja sam prošao, a oni nisu i onda nisam ni ja nastavio jer mi nisu išli frendovi. Pa sam u jednom trenutku nakon škole na Malom placu (Britanac, nap. a.) sreo prof. Dujmovića, koji me pitao 'Zašto si prestao dolaziti? Očekivali smo puno od tebe, uvjerljivo si prošao na probi...' Rekao sam mu zbog škole, išao sam u tehničku školu, drugi razlog je bio zbog frendova, pa me zamolio da se vratim. Mislio sam si 'Kam bum se vratil sa 16, 17 godina, nakon što tri godine nisam igrao u klubu?!' To mi je možda i falilo poslije jer treniranje rano puno znači za igrača, jači si, imaš osjećaj, ja recimo kad sam se vratio (u te tri godine pauze trenirao je košarku, tenis i džudo, nap. a.), uopće nisam imao osjećaj za veliki teren, igrao sam haklerski, duge lopte mi nisu bili na pameti.
I roditelji vam uopće nisu znali da ste potpisali ugovor s Dinamom!
- Da, jer je tata radio na tehnici i bio na putovanjima u Alžiru i Sudanu pa se mama brinula o meni, vozila me i na utakmice jer nije se išlo busom. Potpisao sam ugovor, došao doma i prve dvije plaće dao starcima.
Koliko ste često izlazili u famoznu "Karaku"?
- Poslije svake utakmice! Ali nakon toga možda u ponedjeljak i utorak još na kavu i to je bilo to, sami smo si postavili da od utorka kreće stroga priprema za utakmicu. No, nakon utakmice se znalo da idemo van. Nitko nije od nas sklon alkoholu, opuštali smo se kroz viceve zafrkanciju, razgovore o utakmici, idućem suparniku... nogometna zafrkancija. Svi smo bili frendovi, pa si tražili mane, gdje bi mogao koga 'piknuti'...
Iz današnje perspektive, jeste li pretjerivali s izlascima i jeste li svoje igrače kao trener tjerali da izlaze? Ili ste ih sputavali?
- To je bio klasičan oblik prvog team buildinga kod nas. Preporučio bih i danas da se igrači druže maksimalno, iako nemaju toliko vremena. Žao mi je da nismo imali većih financijskih mogućnosti da se više posvetimo sebi, jer bi svatko od nas dodatno radio, imao masaže, liječničke tretmane... i bio bolji igrač.
Španović je otkrio jednu anegdotu iz knjige:
- Tad nije bilo karantena prije utakmice, prvi ju je uveo Rudi Cvek uoči Olympiakosa. Ključ "Karake" je bio nakon priprema u Australiji, gdje su 45 dana bili zajedno i tu su postali škvadra, plus Ćirine psihološke metode, i 1981. kreće "Karaka". Nakon pobjede nad Zvezdom 3-0 1982. zaružili su do kraja, a Ćiro je rekao da ne želi vidjeti podočnjake na treningu. I dečki su došli na trening sa sunčanim naočalama iako je vrijeme bilo oblačno, kišovito, bila je veljača. Došli su kao frajeri na teren, a Zeko je išao prvi. I ostali dečki su malo po malo zaostajali, dok Zeko nije došao pred Ćiru, a svi ostali dva metra iza. Kad je Ćiro shvatio, samo ih je poslao u šumu na trčanje, da se 'očiste'.
Ali kao trener niste igračima sugerirali izlaske?
- Onda je bio običaj da naruče pizzu u svlačionicu. Nije mi se sviđalo da se jede u svlačionici, ali prešao sam preko toga, bilo im je to zabavno, drugi način našeg druženja. Ali nisam protiv izlazaka, moraju se družiti jer svaka je utakmica stresna, i druženje u granicama je dobro. Nisam kao trener imao ekstremnih slučajeva, možda pojedinačno, ali ništa kritično da bih im morao braniti, imali smo fleksibilan odnos.
Što najviše pamtite od šampionske fešte 1982.?
- Najviše mi se urezala utakmica sa Željezničarom, kad smo potvrdili naslov. Ljudi su ostali pola sata, sat nakon utakmice na tribinama.
Ali za taj naslov prvaka niste dobili medalju.
- Ne, nemam nikakav suvenir na taj naslov. Medalje se nisu dijelile za prvenstvo, dok za Kup jesu, a pehar koji je dobio klub je nestao je, ne zna se kako... Tako da doma nemam nikakvu posvetu tom trofeju.
Kolike su uopće bile plaće i premije?
- Tada ste, recimo, za drugi ugovor mogli dobiti 80.000 maraka, i to za četiri godine, dakle 20.000 maraka godišnje. Bolje smo živjeli nego ostali ljudi, dobili smo stan...
Vi ste se svoga odrekli.
- Ja sam ga prepustio Ćiri, koji je isto trebao dobiti stan, ali kasnije, ja sam mu ga prepustio i hvala Bogu da ga je on uzeo, a ne netko poslije. Nije mi žao, zaslužio je. Meni su obećali drugi, čekao sam ga i nisam dočekao prije odlaska u Grčku.
Dobili ste lokal.
- Da, u najam pa sam ga poslije otkupio. Bio je to "Klub Z" u Tkalčićevoj, kultni lokal, gdje su se nalazili moji prijatelji, ali i navijači su odande kretali na utakmice. Jako mi je žao što sam ga prodao. Bio je to prvi pub u Jugoslaviji, bili smo moderniji od svih ostalih. Uglavnom, nismo bili sirotinja, ali nije se sport financirao jako. Ljudi koji su bili u klubu nisu bili na najvišim političkim pozicijama nego u trećem, četvrtom redu i nisu imali utjecaj da se izbore za veća financijska sredstva. Tako smo i mi kao igrači bili skromni. Nažalost, malo ih je otišlo van i steklo neku ušteđevinu jer smo morali čekati do 28. godine za transfer u inozemstvo, a vani su klubovi smjeli imati samo dva stranca, tako da si morao imati sreće da odeš. A i bili su čudni sportski zakoni, nisi znao jesi li slobodan i kad si slobodan, nije bilo kao danas da potpišeš na šest mjeseci. Kad si potpisao, potpisao si za sva vremena!
Snješko Cerin rekao nam je da jako žali što 1983. niste obranili naslov prvaka. Zašto niste?
- Splet okolnosti... Imali smo dobru momčad, prave razloge ne znam, teško je nakon tolikih godina ući u analize, pravu istinu nećemo saznati. Valjda bi bilo previše da smo dvaput za redom prvi...
Ali premda Dinamovi igrači baš nisu lako ulazili u reprezentaciju, vi ste odigrali 36 utakmica za Jugoslaviju i bili kapetan. Što ste imali, a da Kranjčar, Mlinarić, Cerin i ostali nisu?
- Svi smo mi mogli igrati u repki! Ali mi iz Dinama uvijek smo bili na kraju te liste. Osim možda kojeg starijeg igrača, nitko od nas nikad nije bio član saveza komunista, više smo bili boemi...
A ostali su reprezentativci bili članovi saveza komunista?
- Ne mogu reći, ne poznajem ih, niti mogu tvrditi da je to bio razlog što nas nisu više forsirali. Ali u svakom slučaju su za reprezentaciju trebali igrati Cico, svestrani Bručić, Štef je bio u repki, Mlinka je morao puno više igrati, i Boro Cvetković je trebao dobiti poziv... Je, bila je velika konkurencija, možda na mom mjestu nije bila tolika pa sam lakše ulazio...
A jeste li kao kapetan imali slobodu sugerirati izborniku da malo 'baci oko' na Maksimir?
- Uvijek sam pričao o našim igračima sve najbolje, ali ne možeš tu...
Jedini klub u kojem ste još igrali je Panathinaikos i u Ateni ste omiljen kao u Zagrebu. A malo je nedostajalo da umjesto u Atenu odete u Englesku, u europskog prvaka.
- Nakon Eura 1984. sam imao ponudu Nottingham Foresta, kontaktirali su me, ali već sam se dogovorio s prijateljskom obitelji Vardonianis, grčki su me multimilijunaši zvali u Atenu, obećao sam im da ću doći, potpisao sam i neki smiješan ugovor "na WC papiru" (na memorandumu hotela, ubacio se Španović), dali su mi i nešto novca i dao sam im riječ da ću doći u Panathinaikos. I sjećam se svoje prve utakmice, protiv Boca Juniorsa, pred 80.000 ljudi na novom stadionu...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
