Zadnja minuta u Areni dokaz je koliko su pravila EHF-a suluda

Ma naravno da je nevjerojatno da se sve utakmice posljednjeg kola ne igraju u isto vrijeme. No to je rukomet, to smo mi, uvijek posebni, kratko je, u rukavicama, ali savršeno jasno jučer rekao Veselin Vujović. 

Bivši Zagrebov trener često se znao naći na udaru EHF-a, IHF-a i ostalih 'stručnjaka' zbog svog predugog jezika. Za njihov ukus prečesto je dovodio u pitanje odluke čelnika dvije vodeće rukometne organizacije, no Vujović za razliku od većine ostalih nije mogao šutjeti. Zanimljivo, isti takav stav ima još jedan genijalac u njegovu rangu - Ivano Balić. Suce i čelnike, nije tajna, ne voli.

A da bi udovoljili legendama poput Vujovića i Balića, ali i brojnih drugih svjetskih stručnjaka, EHF i IHF krenuli su u nekakvu 'modernizaciju' rukometa. Najprije su prije koju godinu dozvolili brzi centar, što je bio dobar pomak, no posljednje promjene pravila nisu donijela apsolutno ništa dobroga.

Jednim od njih pokušali su umanjiti nešto što se zove 'slobodno sudačko uvjerenje', a koje je u rukometu posebno dominantno. Tiče se 'pasivne igre'. Donedavno, nakon što bi suci digli ruku kojom prijete da će momčadi u napadu uskoro oduzeti loptu zbog pasivne igre, o preostalom vremenu u napadu odlučivali su isključivo oni sami na temelju svoje slobodne procjene. A tu slobodno sudačko uvjerenje često zna pretezati za momčad kojoj su isti ti suci naklonjeniji. I, što je najvažnije, nitko im to nije mogao dokazati.

Po novom pravilu nakon dignute ruke momčad koja je u napadu ima na raspolaganju još šest dodavanja. A što to znači i kako se novo pravilo može zloupotrijebiti vidjeli smo jučer u Areni. Na sreću svih navijača Zagreba iskoristili su to Domagoj Pavlović i njegovi suigrači i utakmicu sa Celjem odveli do relativno mirnog kraja. A napad na koji su se Celjani toliko žustro žalili nakon utakmice trajao je više od minute! U modernom rukometu - nezamislivo. No Zagreb je samo iskoristio ono što im nova pravila dopuštaju. Suci su podigli ruku, a rukometaši Zagreba bi nakon svakog dodavanja išli u prekršaj. Sekunde su prolazile, a nervoza Celjana rasla do neba. Toliko da su nakon utakmice napali suce, njihov trener Ivandiju, pa čak prigovarali i svojim sunarodnjacima u momčadi Zagreba...

Sucima su možda i mogli prigovarati na kriteriju, objektivno lošem suđenju, no na Zagrebaše se nisu imali apsolutno nikakvog prava ljutiti. I oni bi, kao i Zagreb toliko puta do sada, mogli poslati žalbu u EHF ako će imati mu*a. Nije im vjerojatno posebno smetalo ni kada su suci krali Zagreb, nisu posebno obratili pažnju... Šteta, da su se tada udružili sa Zagrebom, možda sada ne bi imali razloga za viku...

Samo da ne bude kuhinje u Skoplju

E sad, nakon scenarija u posljednjih nekoliko kola Lige prvaka, najsretniji može biti Kristianstad. Prosječnoj švedskoj momčadi u posljednjem je kolu dovoljan i bod protiv Vardara u Skoplju da bi prošla u osminu finala i na dnu ostavila Celje i Zagreb.

Nemoguće? Pa ne baš! Vardar je osigurao prvo mjesto i nema apsolutno nikakvog razloga nepotrebno se umarati u za njih beznačajnoj utakmici. Jedino čemu se Zagreb može nadati jest poštenje Makedonaca i istinski sport.

I tu se vraćamo na početak teksta. Kako je moguće da se u jednom tako velikom natjecanju poput Lige prvaka, u tako neizvjesnoj skupini poput ove Zagrebove, posljednje kolo rastegne na pet dana?! Eto, to je rukomet, kako bi rekao Vujović.