Zabranili mu hrvatsku zastavu pa su i suparnici maknuli svoje

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na broj 099/224-2424 ili na Facebook stranicu facebook.com/24sataSport/. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana.

Za manje od mjesec dana proslavit će pola stoljeća života. Otkako je kao osmogodišnjak otkrio stolni tenis, vjerojatno nije prošao niti jedan dan, a da u ruke nije uzeo reket. Sa sedam nastupa na Olimpijskim igrama hrvatski je rekorder, a kada se rodiš u gradu košarke, prava je rijetkost da ne kreneš svoj sportski put s košarkaškom loptom, da se zaljubiš u nešto potpuno drugačije. I to više od ičega drugog.

- Stolni tenis je bio prvi sport koji sam trenirao. Kao klinci smo u Zadru igrali nogomet, košarku i tenis, plivali u moru, ali stolni tenis je bio ljubav na prvi pogled - priča nam Zoran Primorac, istinski velikan hrvatskog sporta. Teško je ponoviti sportsku karijeru kakvu je imao on. Trajala je više od 30 godina, prošla je bez ijedne mrlje uz pravu žetvu trofeja i medalja. Najviše se pamti šest svjetskih i čak 14 europskih odličja. Najvažnije je ipak ono s najveće scene - s Olimpijskih igara. Stigao je u Seul 1988. godine kao 19-godišnjak, zaigrao u paru sa Srbinom Ilijom Lupuleskuom i odmah uzeo srebro. Ali, pod jugoslavenskom zastavom. Odigrao je nakon Seula još šest olimpijskih turnira pod hrvatskim bojama, ali uspjeh s prve Olimpijade nije uspio ponoviti. Iako je bio jači, iskusniji, bolji igrač.

- Olimpijsko odličje je ipak nešto posebno, to mi je najdraža medalja. Srebrom sam ušao u ekskluzivno društvo osvajača olimpijskih medalja - kaže Primorac koji je svoje najemotivnije sportske trenutke doživio četiri godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu.

- Prva medalja koju sam osvojio za Hrvatsku na Europskom prvenstvu 1992. godine je strašno emocionalno jaka. Mnogi ne znaju da sam među prvima koji je našoj zemlji donio odličje. U četvrtfinalu sam pobijedio Jan-Ove Waldnera, tada najvećeg igrača svijeta i najvećeg favorita za medalju. To mi je najdraža pobjeda. Osobno mi je to bila velika stvar, prva pojedinačna velika medalja. Emotivno za mene, za čitavu Hrvatsku... Stavio sam nas na sportsku kartu svijeta, taj je rezultat imao veliki odjek.

U Barceloni je bio previše motiviran, ostao bez već osvojene medalje

Nakon toga uspjeha, medalje i priznanja su se samo nastavila nizati. Toliko ih je osvojio da ih je gotovo nemoguće držati sve na jednom mjestu. Dio čuva u maminom stanu, ona najdraže je uzeo kod sebe, a dio je na vikendici. Baš te godine kada je slavio u Stuttgartu, doživio je i ogromno razočarenje u Barceloni. Bile su to njegove druge Olimpijske igre, prvi put je Hrvatska nastupila kao samostalna država, stigao je u strašnom naponu snage, ali pokazalo se da ponekad prevelika motivacija može biti strašan teret.

- U Barceloni je vladao silan olimpijski naboj. Sportaši su bili ambasadori, prvi smo put predstavljali Hrvatsku u svijetu. Bio sam u super formi, igrao sam odlično, ma možda i najbolji tenis u životu. Za ulazak u četvrtfinale sam igrao protiv Korejca, vodio sam, a idući protivnik u meču za medalju trebao mi je biti igrač protiv kojeg nikad nisam izgubio. Osjetio sam da je medalja blizu, misli su mi otišle prema naprijed, na trenutak sam poletio iz stvarnosti i protivnik je to osjetio. Izgubio sam dva, tri laka poena i sve se okrenulo. Taj je meč vrijedio za medalju, poraz mi je pao jako teško jer sam stigao strašno pripremljen, puno sam uložio, ali motivacija je bila i prevelika - priča Primorac. Od tada je prošlo 27 godina, ali u njegovom glasu se osjeti koliko žali za propuštenim trenutkom i koliki je neuspjeh za njega bila ta Barcelona gdje je na kraju završio deveti. Nije imao sreće ni Atalanti četiri godine kasnije gdje je ponovio plasman.

Trebalo je proći osam godina da Zoran osjeti vrhunac olimpijskog plamena. U Sydneyu je 2000. godine nosio zastavu na ceremoniji otvaranja. Ispred svojih kolega i sunarodnjaka u bijelim odijelima, visoko i ponosno je mahao hrvatskom trobojnicom. S tih je s Igara ispao u prvom kolu od Japanca Toshija Tasakija. Uslijedilo je natjecanje u Ateni gdje je stigao do trećeg kola, u Pekingu 2008. godine je došao do četvrtfinala, a od Londona se oprostio u drugom kolu. Iako je nakon toga rekao zbogom olimpijskom natjecanju,  neutaživi sportski duh mu nije davao mira pa se pokušao kvalificirati i na svoje osme Igre koje su se 2016. godine održavale u Rio de Janeiru. Nažalost, nije uspio.

Pokušao i do osme Olimpijade, uzor mu je bio Šurbek

- Da nisam pokušao otići, onda bih sam sebi govorio: "Zašto nisi?". Bio bi mi stalno taj crv u glavi... Bio sam jako blizu, uspio bih da se nisam ozlijedio - prisjeća se ovaj veliki sportaš koji je profesionalno igrao stolni tenis do 47. godine.

- Možda sam se mogao oprostiti ranije. Malo mi i jest žao, ali s druge strane i nije. Kada radiš nešto što voliš, onda si najsretniji u sportu. Uživao sam u tome. Čovjek uvijek želi probijati granice, sam sebi dokazivati da može još. Možda da sam prestao nakon 7. Olimpijade, dvije, tri godine ranije... Ali, ne žalim ni za čim.  

Stolnom tenisu je dao jako puno, ali sport mu je vratio jednakom mjerom. S treninzima profesionalca krenuo je još sa 13 godina, 365 dana u godini je davao cijelog sebe, ponekad trenirao i tri puta dnevno. Jer jedan trening ne čini od tebe najboljeg sportaša. Naučio je to od svog uzora Dragutina Šurbeka.

- Bio je tada uzor mladima svojim odličnim pristupom prema sportu, veliki radnik i primjer da se radom može postići sve. Ja se često mislima vratim unatrag i koji put kažem sam sebi i supruzi da ne mogu vjerovati da sam toliko trenirao, da sam bio toliko posvećen sportu. Najljepšu sam mladost dao treningu, nekad je to bilo i tri puta dnevno - mentalni trening, kondicijska priprema i onda stolnoteniski trening. Tada su Kinezi i Azijati postavili ljestvicu visoko. Oni se rano ispisuju iz škole i posvećuju se samo stolnom tenisu. Da biste se mogli suprotstaviti njima, morate jako puno trenirati, biti kompetentni... Bilo je teško držati korak. Imali su najbolje uvjete, najbolju opremu, najbolje sparing partnere, najbolje trenere... 

Nevjerojatna generacija Europljana koji su gurali jedni druge

S jedne strane je imao Kineze, a s druge nevjerojatne Europljane. Čitava Zoranova generacija je bila strašno talentirana. Kao najteže protivnike izdvaja Jean-Philippe Gatiena i Jan-Ove Waldnera, protiv kojeg mu je bilo igrati kao "danas tenisačima protiv Federera i Nadala", jer Šveđanin mu je bio veliki rival, ali i jedan od uzora. Neki bi na tako strašnu konkurenciju gledali kao na peh, ali istinski sportaš iz svega uspije izvući ono najbolje.

- Imao sam sreću da je moja generacija bila najbolja u povijesti europskog stolnog tenisa. To nas je sve guralo da budemo još bolji. Među nama je bila nenormalno jaka konkurencija - kaže čovjek koji je i u najvećim borbama, kada bi mnogi bacali rekete, možda i napadali protivnike, uspijevao ostati miran. Provokatora, kao i u svakom drugom sportu, ima i u stolnom tenisu, ali rijetko je tko uspijevao izbaciti iz takta gospodina ovog sporta. Dok je bio mlađi, znao je ponekad odreagirati na provokacije, ali s godinama je potpuno oglušio na njih. S druge strane, niski verbalni udarci nikada nisu bili njegov stil.

- Tijekom mečeva sam bio motiviran, bodrio sam sebe, ali nikada nisam usmjeravao svoje povike prema protivniku. Vikao sam za sebe, davao si samopouzdanje. Nastojao sam biti fer igrač. Jer ako poštuješ protivnika, onda će i on poštovati tebe... Bilo je tu dosta igrača koji su se znali porječkati, padale su grube riječi, ali nikada nije došlo do fizičkog kontakta. To je sve sastavni dio sporta, ali uvijek ide na sramotu provokatora.

Suparnici se odrekli svojih zastava kako bi mogao igrati 1991. godine

Kada si ti gospodin, onda se i drugi prema tebi odnose na gospodski način. Koliko su kolege cijenile Primorca, iako je tada tek bio na početku svoje velike karijere, možda i najbolje oslikava turnir iz 1991. godine. Hrvatska još uvijek nije bila priznata kao država, naši su sportaši mogli ili nastupiti pod jugoslavenskom zastavom, ili uopće ne igrati. Nije bilo treće opcije. Tako je i Zoran stigao na jedan turnir na kojem mu organizatori nisu dopustili igrati pod hrvatskim obilježjima. Kolege su se solidarizirale, smatrali su da on zaslužuje odigrati turnir jer se kvalificirao, pa su svi odlučili maknuti svoje zastave i igrati neutralno, samo kako bi i on mogao stati za stol. 

- Od početka rata do priznanja Hrvatske je sa sportske strane bilo jako teško. Prestali smo igrati za Jugoslaviju poslije Mediteranskih igara u Grčkoj u lipnju 1991. godine. Nitko nije htio igrati pod jugoslavenskom zastavom. Trenirali smo, a nismo mogli igrati... Na par turnira mi nisu dali nastupiti jer nismo bili priznati, jer je Jugoslavija tada još uvijek bila službena država. Ali sportaši su bili jako korektni. Svi hrvatski sportaši su to prošli, ali ne trebamo se žaliti, mi smo najmanje propatili tih godina, drugi su bili u rovovima... 

Zajedno s Mediteranskim igrama, ima 30 velikih osvojenih odličja u pojedinačnoj i momčadskoj konkurenciji. Ipak, daleko je stolnoteniska zvijezda od zvijezda nekih popularnijih sportova. 

- Znali su me ljudi zaustavljali na ulici. Prepoznaju te kada osvojiš neki veliki turnir. Daju ti podršku... Lijepo je vidjeti da cijene vaš rad, da se i oni ponose, to daje snagu i motiv. Ali u drugim sportovima je toga više, moja karijera je bila daleko od neke velike popularnosti - priča Primorac koji često ističe kako se financijski osigurao za vrijeme karijere, što mu omogućava prilično lagodan život. Sigurnost je stekao u Rusiji gdje je prvo igrao, a kasnije je postao trener i menadžer. Odavno je odlučio da će zarađeni novac pametno uložiti. Bavi se nekretninama, a uz karijeru je uspio stići i do fakultetske diplome. Najprije je završio KIF, a nedavno je stekao magisterij iz Međunarodnih odnosa i diplomacije. Savjestan kakav jest, još je za vrijeme karijere znao da sportski tempo i sportski uspjesi neće zauvijek trajati. Danas se posvetio upravo tom problemu, problemu tranzicije iz života profesionalnog sportaša u obični život.

- Dok igrate, 365 dana u godini od jutra do mraka uz vas su ljudi koji se brinu za sve, a kada karijera završi prepušteni ste sami sebi. Nitko se više ne brine za tebe, trebaš sam pronaći svoje mjesto pod suncem. Sportaši nakon karijere često imaju problem pronaći posao, teško im je snaći se u životu običnog građanina. Treba ih pripremati za to još uz karijeru. Treba mlade osvješćivati o tome koliko je bitna karijera, koliko je bitno imati školu. Ako se o tome ne razmišlja, onda dolazi do problema i ugroženo je mentalno zdravlje sportaša. Često se odaju kockanju i alkoholu, imaju ozbiljnih problema asimilirati se na normalan život... Ja sam sam bio
odgovoran za svoje treninge tijekom karijere, a preko ljeta bih redovito imao grižnju savjest što odmaram. Imao sam taj osjećaj krivnje i nakon karijere. Trajalo je neko vrijeme. Treba vremena da to iščezne. To je sve u glavi. Nekome je prijelaz lakši, a nekome teži. Ali promjena je ogromna.

Supruga žrtvovala vlastitu karijeru, sin odustao od tenisa

On je svemu tome imao podršku obitelji. U kolovozu 1999. godine izrekao je sudbonosno da svojoj Danijeli. Upoznali su se kada je ona završavala studij stomatologije, a zbog obitelji se odrekla karijere. Imaju dvoje djece, a sve o skladnoj obitelji naučio je od svojih roditelja. 

- Imao sam sreće. Oni su me podržavali, ali profesionalni stolni tenis je bio moja želja, ja sam bio taj koji je vukao... Oni su bili uvijek uz mene, bili su podrška, vozili su me na treninge, ali nikada nisu kroz mene gradili svoju karijeru i svoje ambicije - kaže danas Zoran koji isti primjer slijedi s vlastitom obitelji. Sin je gotovo krenuo njegovim koracima, godinama je trenirao tenis, ali je odlučio da mu je obrazovanje i studij strojarstva ipak važniji.

- Meni je bitno sa su moja djeca sretna. Da je on nesretan, bio bih i ja. Ali vidim da on ne pati. Sport mu je dao novu dimenziju, ugradio je vrijednosti u njega, sport će uvijek biti dio njegovog života. Kćerka je sad u prvom razredu srednje škole. Podržavat ću ih u njihovom izboru baš kao što su i mene moji roditelji.

Nakon završetka bogate karijere, posvetio se brojnim hobijima - podvodnom ribolovu, golfu, biciklizmu..., ali i da u punom smislu te riječi, sada i sam bude veliki hrvatski navijač. Još dok je igrao, pratio je Gorana Ivaniševića, nakon njega Marija Ančića, Marina Čilića i Bornu Ćorića. A nogomet? To ne treba ni spominjati... Stigao je uživo u Rusiji ispratiti hrvatsko sportsko čudo. Ali uz funkciju predsjednika odbora sportaša u Svjetskoj stolnoteniskoj federaciji (ITTF) i članstvo u Izvršnom odboru HSTS-a, slobodnog vremena uvijek nedostaje.

- Sad imam vremena za te stvari koje volim, ali još uvijek ne dovoljno da im se ozbiljnije posvetim, to mi je žao. Ali, još sam mlad, mogu nadoknaditi sve.

Dovoljno mlad da se još uvijek sjećamo njegovih najvećih mečeva. Pamtit ćemo ga kao modernog, agresivnog i brzog stratega s odličnim kilerskim instinktom. Jedan je od prvi koji je u stolnoteniske arene uveo "bodrenje samoga sebe"... Da je njegov tadašnji klub iz Japana bio spreman progledati mu kroz prste, pamtili bismo ga i kao holivudsku zvijezdu. Jer imao je na stolu ponudu za manju ulogu u sportskoj komediji 'Balls of Fury' s Christopherom Walkenom. Već im je bio poslao i mjere, ali Japanci su rekli - ne. Pojavio se zato u američkom sitcomu 'The Office', gdje ga lik Dwight Schrute navodi kao jednog od svojih heroja.

- Bio si na sedam Olimpijskih igara i osvojio si pola medalje - to je rečenica koja sažima sve ono što Zoran Primorac nije zaslužio da mu se kaže. Jer on je puno, puno više od toga. To mu je izrekao Antun Vrdoljak i usput 'sasuo' salve uvreda i psovki. Primorac je i tada ostao miran, a vjerojatno je bio takav i u brojnim situacijama tijekom karijere kada su mu gubili prtljagu, kada je morao posuđivati dresove, hlačice, kupovati si opremu u dućanima, nabavljati čak i donji veš dok se brinuo o nastupima na važnim turnirima. Magistar stolnog tenisa, s 30 velikih medalja oko vrata.

Sve osvojene medalje

Olimpijske igre

Svjetska prvenstva

Europska prvenstva

Mediteranske igre