DAN ZA PAMĆENJE Na današnji dan 2001. godine Goran Ivanišević ostvario je san, napokon je osvojio Wimbledon. Prošlo je 15 godina, pamti se 15 slika za sjećanje...
ZECOV 'ROĐENDAN'
Goranovi rituali: Wimbledonska legenda živi i 15 godina poslije
Uh, tko bi rekao da je prošlo već 15 godina, čini mi se kao da je bilo jučer. Bio sam mlad, s 24 godine nisam bio ni svjestan koliko je to veliki uspjeh, priznaje Mario Tudor, Goranov prijatelj i trener.
Ivanišević je uoči svojeg turnira života ostao bez trenera, a Tudor je uskočio i pokušao pomoći.
- Ma ja sam tad više bio navijač nego trener. Emocije su bile na maksimumu, ludovao sam na tribinama, proživljavao s njim svaki poen. U finalu je, sjećam se, pokraj mene u loži sjedio Rafterov trener Tony Roche, čovjek od valjda 60 godina, koji se nije pomaknuo cijeli meč - ispričao je Tudor.
Završio bi u ludnici
Goranov Wimbledon doslovno je ušao u legendu. I danas, 15 godina poslije, kad dođe u Wimbledon kao trener Marina Čilića, kamere više “love” njega nego njegova učenika. Doista, bio je to jedan poseban Wimbledon, po mnogim detaljima jedinstven.
- Gorana nikad ni prije ni poslije nisam vidio sa suzama u očima. Nakon što je izgubio treće finale od Samprasa 1998., tri dana nije izlazio iz sobe. Da je izgubio i četvrto, mislim da bi mu srce puklo, ne bi to preživio. Ili bi završio u ludnici - vjeruje Tudor.
Ta dva tjedna na “svetoj travi” Wimbledona Goran će pamtiti do kraja života, a neće ih samo tako zaboraviti ni njegov “Sancho Panza”, vjerni pratitelj Tudor:
- Prilika da mu pomažem kao sparing partner i trener bila je nešto nevjerojatno. Pazite, imao sam 24 godine, a putovao sam i živio sa svojim idolom. I taj Wimbledon proveli smo skupa, sami u kući. Nije bilo ni fizioterapeuta ni liječnika, nitko nije bio s nama, čak je i Goranov otac bio u drugoj kući, s novinarima. Drugi tenisači vodili su kuhare, španere, masere, trenere... Cijeli tim ih je pratio, a nas dvojica sami.
Cijeli tim od - dvojice
Trodnevni meč s Henmanom, dramatičnih pet setova u finalu, slavlje u Draženovu dresu, zagrljaj s ocem i doček na Rivi samo su neke od slika za sjećanje na ovaj dio hrvatske sportske antologije...
- Pomicali aute čak i ‘na ruke’ Svaki dan Goran je parkirao automobil ispred All England Cluba na istome mjestu. Uoči polufinala to je mjesto bilo zauzeto pa su on i Mario “na ruke” pomaknuli parkirani automobil da bi doveli svoj.
- Jedan i jedini Goranov pisoar Goran je uoči svakog meča išao na WC, a kad su krenule pobjede, nije želio mijenjati pisoar. Iako je bilo 10-ak slobodnih, on bi uvijek sačekao da se oslobodi “njegov”, pa su ga počeli gledati u čudu.
- Teletubbiesi za dobro jutro Krenulo je slučajno, bili su na TV-u i šalili smo se koliko je to jednostavno i dobrohotno. Ali kad su krenule pobjede, rutina se nije smjela mijenjati, tako smo ih gledali svako jutro, rekao je Tudor.
- Od piletine su prokokodakali Goran je prvi dan u Wimbledonu ispekao pileća prsa, a kad mu je krenulo, nije želio odustati. Svaki dan je pekao piletinu i smijao se da ćemo obojica uskoro ‘prokokodakati’, prisjeća se tadašnji trener.
- Dovoljne su tebi dvije majice za Wimbledon Koliko je sponzor vjerovao u Gorana govori i to da su mu uoči turnira poslali svega dvije majice pa ih je morao prati da bi imao u čemu igrati. Jednu čuva za uspomenu, a druga je završila kod nekog sretnog kolekcionara.
- Nove čarape? Ne dolazi u obzir... Nakon prve pobjede Goran je oprao čarape u kojima je igrao jer je vjerovao da mu donose sreću. I tako je nastavio svaki dan, cijeli je turnir odigrao u istim čarapama, ispričao je Mario Tudor.
- ‘Dogovor’ pao na fešti Hajduka Mjesec i pol prije Wimbledona bili smo na proslavi naslova prvaka Hajduka. ‘Kad bi mene ovako dočekali, odmah bih se ostavio tenisa. Ni umrijeti mi ne bi bilo žao’, rekao mi je tad Goran, kaže Tudor.
- Izvoli, sjedni, pa ću tek onda ja... Uvijek je, ali baš uvijek, puštao protivnika da prvi sjedne na klupu nakon izlaska na teren, na to je posebno pazio. I još nešto - nikad pri izlasku na teren nije ugazio na liniju. To je bilo strogo zabranjeno.
- Tata Srđan nije gledao snimku Čim je osvojio zadnji poen, Goran je otrčao ocu u zagrljaj. A Srđan je bio poznat da nikad tijekom meča ni s kim nije želio razgovarati. Ni riječi. Snimku finala, kaže, nikad nije pogledao, sve do danas...
- Opasni Vioxx mu je spasio rame Bio je to lijek protiv bolova koji mu je ublažavao kroničnu bol u ramenu. Kasnije su ga zabranili zbog nuspojava koje štete srčanim bolesnicima, a Goran ih u to vrijeme gutao i po 4-5 na dan.
- Mali, vrati mi tu lopticu natrag! Iako se u tenisu loptice često mijenjaju, Ivanišević je na Wimbledonu uporno inzistirao kod skupljača da mu vrate lopticu koju je dobro odigrao i osvojio poen. Pokaže prstom i sve se zna.
- Kad se vraćaš kući, čeka BBC... Proslavili smo osvajanje turnira u jednom klubu u Londonu, koji je iznajmio njegov menadžer, a kući smo se vratili oko šest ujutro. Ondje su nas već čekale kamere BBC-ja, prisjetio se Mario Tudor.
- Za Split odletjeli uz pomoć Slavice Veliku navijačicu tijekom cijelog Wimbledona Goran je imao u Slavici Ecclestone. Na kraju nam je posudila i svoj zrakoplov da se njime vratimo u Split te nas je pilot provezao preko grada, rekao je Tudor.
- Na fešti postao igrač Hajduka Nakon slijetanja u Split, Gorana su katamaranom prevezli do splitske luke, a u katamaranu mu je Hajdukov predsjednik Branko Grgić ponudio profesionalni ugovor, koji je Ivanišević i potpisao.
- I Seve ‘virovala u Gorana’... Na Goranovu dočeku pjevala je i tada vrlo popularna Severina koja je, među ostalima, na Rivi otpjevala i pjesmu “Virujen u te”, za koju mnogi upućeni vjeruju da je posvećena baš Goranu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
