Na gol stao slučajno, a postao je jedan od najboljih na svijetu

Legendarni Vladimir Beara svoj posljednji intervju dao je za 24sata. Posjetili smo ga uoči SP-a u Brazilu u njegovu domu. Iako je na prvi pogled i dalje bio onaj stari šjor Vlade, vitalan 85-godišnjak, u razgovoru se vidjelo kako su tri moždana udara na njemu ostavila traga. Preminuo je u noći na ponedjeljak...

Izmučena bolešću, na životu su ga u tim posljednjim danima držali jedino njega i ljubav supruge Jadranke. Brinula se o njemu i pomagala mu, svako jutro ga je brijala i s njim radila gimnastiku.

U našem posljednjem razgovoru govorili smo o Kamerunu, o sjajnoj generaciji koju je vodio te uspomenama na život u Africi. Iako se na trenutke šjor Vlade gubio i teško se prisjećao nekih detalja, imena Rogera Mille, N’Kona i drugih kod njega su pobudila uspomene, izmamila i poneki smiješak.

"Kad ćemo na Hajduka?"

Više nije među nama, njegovo srce prestalo je kucati, a mi ćemo pamtiti njegovu dobrotu i dva pitanja koja je ponavljao pri gotovo svakom susretu:

“Kad ćemo na utakmicu Hajduka?” i “Što je novo s Franom Matošićem?”.

Svoj najdraži klub i suigrača koji je preminuo prije nekoliko godina nitko nije mogao izbrisati iz već prilično oslabljene memorije.

Vladimir Beara bio je najveći golman na ovim prostorima, ali i jedan od najboljih na svijetu svih vremena. Velikan čija je životna priča prožeta velikim sportskim uspjesima, ali i mnogim životnim nepravdama, nesrećama, pa čak i tragedijama.

"Mali, stani na gol"

Dok je bio dječak, Vladimira Bearu nogomet nije previše zanimao. Pogledao bi pokoju utakmicu, ali ništa više od toga. Već s 15 godina otišao je u partizane, a nakon rata se demobilizirao kako bi završio školu. Nekako u to vrijeme se i Hajduk vratio u Split, pa bi Vladimir s vremena na vrijeme svraćao na Stari plac jer je živio u blizini. I tu je sve počelo...

- Jednog dana nije bilo dovoljno igrača, pa me trener Jozo Matošić pozvao da stanem na branku dok Lemešić i Poklepović vježbaju šut. Nisam im dao gušta, bacao sam se i glavom u stativu samo da mi ne daju gol. Lemešiću sam se svidio, pozvao me da dođem opet sutra i tako sam postao golman - ispričao je u jednom od razgovora Beara.

- Trening je bio u šest ujutro, cijelu noć nisam oka sklopio da ne zakasnim. Oružar mi je dao tri broja veće kopačke, nisam imao ni rukavice, ni koljenice, ni štitnike, a igralo se na šljaci, pa sam ogulio kožu s ruku i nogu, no nisam roditeljima smio ništa reći. Stavili su mi neke flastere i sutra opet ispočetka - dodao je Beara.

Prvak bez poraza, primio samo 13 golova

Hajdukova dominacija s Bearom na golu počela je 1950., kad su “bijeli” postali prvaci bez poraza, a Beara je u 18 susreta primio samo 13 golova.

- Bilo je to nezaboravno. U prvom dijelu smo zbog preuređenja stadiona igrali sve utakmice u gostima, a trenirali smo na Marjanu - sjetio se Beara.

U svom gradu izrastao je u velikoga golmana, osvojio tri prvenstva, postao reprezentativac Jugoslavije, a zaigrao je i za reprezentaciju svijeta. Kad su Rusu Lavu Jašinu davali nagradu za najboljega golmana, on je rekao: “Ne, najbolji je Beara”.

- Ja sam uvijek tvrdio da je on najveći golman na svijetu, a on je tvrdio da sam najbolji ja. Nakon oproštaja Dina Zoffa u Milanu družili smo se nekoliko dana u San Remu i ostali smo veliki prijatelji - ispričao nam je jednom prilikom Beara.

Nikad nije prebolio što je otjeran iz Hajduka

Možda i najteže dane proživljavao je 1955., kad se iz Hajduka preselio u Crvenu zvezdu. U Splitu su mu to zamjerili...

- Svašta ružno se pričalo, a prava i jedina istina je da su me svojim postupcima otjerali ljudi iz vodstva Hajduka. Sve je počelo kad mi je na povratku s reprezentativne utakmice u oko upao komadić vruće ugljene prašine. Došli smo u Split, ostatak momčadi je već otputovao u Sarajevo na utakmicu, pa smo Vidošević, Vukas i ja išli za njima. U avionu mi se oko upalilo, užasno je boljelo, pa sam odmah otišao u sarajevsku bolnicu. Otkrili su mi strano tijelo u rožnici, ostao sam u bolnici, ali nitko od suigrača i vodstva nije me ni posjetio. Kao da ne postojim - ispričao je Beara.

Optuživali su ga da ne želi igrati za Hajduk, vršili pritisak...

- Uoči ključne utakmice u borbi za naslov pred svlačionicom me dočekao Dušan Guzina, predratni igrač Hajduka, tada načelnik Udbe, i počeo me vrijeđati. Vikao je kako sam primio novac da ne igram i kako će oni to ‘raščešljati’ nakon prvenstva. Dobili smo utakmicu, postali prvaci, ali na proslavi me predsjednik kluba Markovina nije nabrojio među zaslužnima za naslov. Kad sam mu to prigovorio, rekao mi je: ‘Što se javljaš, ti nisi ni za što zaslužan, ionako igraš samo za reprezentaciju. Ako hoćeš otići, idi’. I tad sam mu rekao da me nikad više neće vidjeti u Hajduku. Znali su da odlazim, ali nisu ni prstom mrdnuli da me zadrže.

Priručnik za golmane

Sa Zvezdom je osvojio još četiri prvenstva, a s Hajdukom dugo nije želio imati nikakve veze. Vratio se tek na poziv predsjednika Branka Grgića i nakon toga je redovit na utakmicama Hajduka. Čak je navraćao i na treninge golmana kako bi im dao pokoji savjet. Napravio je i priručnik za rad s golmanima, ali ostao je u rukopisu. Zvuči nevjerojatno, ali nitko ga nije želio izdati...

Nakon Zvezde otišao je u Njemačku, u Alemmaniju.

- Dozvolu za odlazak u inozemstvo tražio sam direktno od Tita i on je vrlo brzo odobrio da sa suprugom odem u inozemstvo - ispričao je legendarni Beara.

Zvali su ga Ero, Balerina s čeličnim šakama i Čovjek od gume, ali on je bio i ostao Veliki Vladimir. Doista, malo je većih od njega...

Od Hajduka samo za svadbu dobio novac: Nije bilo ni za janje

Radni vijek Vladimir Beara proveo je u poduzeću Svjetlost (HEP), najprije u Splitu, a poslije i u Beogradu. Ni najbolji na svijetu u njegovo vrijeme nisu mogli živjeti od nogometa, nije ni Beara.

- Od Hajduka nikad nisam dobio plaću ili premije, jedino 10.000 ondašnjih dinara kad sam se ženio - ispričao je Beara pa pojasnio:

- Koliko je to vrijedilo? Nisam mogao kupiti niti jedno janje.

Preminuo je u nekom sasvim drugom, drukčijem vremenu...

Bearine tragedije: Sin Dado je preminuo, a supruga bila u zatvoru

Bearina prva supruga Borica borila se za “hrvatsku ideju” i bila u skupini mladih aktivista koji su 1945. godine na vrhu Marjana razvili hrvatsku trobojnicu, bez petokrake i bez grba. Vrlo brzo su otkriveni i osuđeni, te je četiri godine provela u zatvoru. Nakon toga godinama nije imala apsolutno nikakva građanska prava, kao ni putovnicu. 

Tek je udajom za Bearu dobila isprave kako bi s njim mogla otputovati u inozemstvo, u Njemačku. Borica i Vladimir dobili su i sina Dadu, koji je početkom devedesetih preminuo od zloćudne bolesti.

Od Zelova do Starog placa i Marakane