VIDEO Ivanišević emotivan o pokojnoj sestri: Otišao sam bez ičega. Morao sam uspjeti za nju

Goran Ivanišević, jedan od najboljih tenisača svoje generacije i prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, bio je gost treće emisije treće sezone serijala (Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem. Poznat po svojim nevjerojatnim servisima i borbenom duhu na terenu, tu strast prenio je i u kasnijoj trenerskoj karijeri o kojoj je, uz ostale teme, govorio u emisiji. O počecima na Firulama, Novaku Đokoviću, odlasku u Australiju i čuvenom Wimbledonu 2001. samo su neke od tema koje su otvorili.

Pokretanje videa...

01:26

Tuga u obitelji Gorana Ivaniševića: Njegova sestra Srđana preminula je nakon teške bolesti | Video: 24sata/pixsell

Bio je trener Novaka Đokovića, najuspješnijeg tenisača svih vremena, ali i Jelene Ribakine, sedme tenisačice svijeta s kojom je kratko surađivao. Na početku razgovora sa Slavenom Bilićem osvrnuo se upravo na to razdoblje i odluku da se povuče iz njezina tima:

- Sad sam malo opet na prisilnom odmoru ili na burzi. Malo je bilo čudno, neću puno pričati o tome, ali to je malo tužna i čudna priča. Nju smatram, i prije što sam joj postao trener, bar za mene uvjerljivo najboljom tenisačicom na svijetu. I najljepše igra, najjednostavnije igra i zbilja sam uživao. Nažalost, neke stvari izvan terena su se dogodile koje nisam mogao kontrolirati i nisam želio biti dio toga i dio te priče i onda sam odlučio da se najbolje povući. Želim joj sve najbolje u karijeri. 

Govoreći o trenerskom iskustvu, istaknuo je kako je uvijek vjerovao da može biti dobar trener, imao je oko sebe ljude od kojih je mogao učiti od malih nogu, kasnije od svojih trenera. Međutim trebao se dogoditi određeni period nakon igračke karijere, kako je naglasio, "četiri-pet godina ničega" da sam sebi dokaže da je spreman na to i da krene u tome smjeru.

- Nekako je sve ispalo dobro kada je krenulo s Čilićem, i njegovo osvajanje Grand Slama, US Open, poslije toga Berdych pa Raonić i onda krema, šlag kako bi rekli, najveći tenisač svih vremena. Pet godina bilo je burno, bilo je interesantno, bilo je nevjerojatno - istaknuo je Ivanišević za period kada je bio trener Novaka Đokovića. 

Na Bilićevo pitanje kako trener u tenisu može promijeniti udarac jednom Đokoviću koji je najbolji tenisač na svijetu i jedan od najvećih sportaša na svijetu, kako ga uvjeri, Ivanišević je odgovorio kako je on malo drugačiji tip trenera:

- Tenis je individualni sport. U stvari, gladijatorski sport, samo nema kontakta. I tu svaki dan moraš biti na 300 posto. Nitko te ne pita za zdravlje, nitko te ne pita jel ti se da. Novak je genijalac jer njemu što je danas bilo dobro, sutra više nije, sutra moramo sve ponovno. Mora biti bolje, uvijek se traži nešto bolje. Nisam za to da mu se mora nešto mijenjati. Iz onoga što imaš moraš uspjeti napraviti najbolje moguće.

- Zašto su najbolji najbolji?! Zašto je Federer bio najbolji, zašto je Novak bio najbolji? I on je čovjek od krvi i mesa. I sam je rekao, prije svakog meča ga boli želudac, nervozan je u meču, ali to ja vidim. U momentu točno vidiš da će onog drugog pojesti nervoza. Njega ne pojede nervoza. On je uvijek na nivou i on ispliva. Zato i je najbolji. Zato postoji ta rang-lista ljudi koji se bolje nose s nervozom, koji se bolje nose s pritiskom, koji se bolje nose s tim stvarima. On je takav, u 100.000 godina rodi se jedan takav - rekao je i nastavio:

- On je imao ovu dvojicu koji su gurali jedan drugoga. Roger i Rafa jedan od drugoga napravili su bolje igrače. To je bio trokut koji su vukli jedan drugoga. Prvo su bila ova dvojica i onda je od nigdje došao jedan momak, kojega znam od 14. godine i pomutio im je cijelu tu zapadnjačku teoriju. Sve im je palo u vodu! 

Osvrnuvši se na pet godina rada s velikanom tenisa, usporedio je to s treniranjem Real Madrida u nogometu: 

- Kada me zvao, kao da te zove Real Madrid i pita te hoćeš doći. Mislim, već sam u Madridu. Nisam uzeo ni kofere. Javit ću doma, u Madridu sam. On je institucija i meni sama ta činjenica što je on mene zvao... 

Ivanišević je podijelio i tenisku priču, odrastanje u Splitu i prve korake na Firulama, gdje je razvijao ljubav prema sportu. Bilić ga je pitao kako to da je onda, u osamdesetima, uz ostale popularne sportove u Splitu odabrao upravo tenis na Firulama:

- Zato što sam tamo rođen. Tamo mi je dida živio na Zenti, na POŠK-u sam naučio plivati, tamo sam odrastao. Otac mi je igrao tenis, kod babe i dide sam provodio cijelo ljeto i tenis mi je bio tri metra pješke. Izabrao sam pravi sport. Tenis je prva ljubav, čim sam uzeo taj reket... 

Posebno je istaknuo nevjerojatan uspjeh splitskog kluba, koji je dao čak pet igrača u Top 10 svjetskog tenisa: 

- To je svjetsko čudo. Imaš Marija Ančića, Nikolu Pilića, Željka Franulovića, Matu Pavića, mene, Jelenu Kostanić, Petru Martić.... Pet igrača u prvih 10 iz jednog kluba s onih pet, šest terena... Taj klub je u stvari trebao biti muzej. 

Najveći utjecaj na njega u to vrijeme imao je otac Srđan koji je ostavio posao sveučilišnog profesora kako bi se posvetio sinovoj karijeri. Rekao mu je: "Ti si u svom poslu bolji nego što sam ja u svome". Bilić ga je pitao je li u to vrijeme osjetio odgovornost, teret na leđima da je budućnost obitelji na njemu s obzirom na to da je tenis skup sport, otac mu je žrtvovao karijeru, prodali su stan, sestra Srđana mu se razboljela kad je imao 17 godina. Preminula je 2019. u 53. godini nakon tri desetljeća borbe s opakim rakom, a ostavila je troje djece iza sebe.

- Pa da. Otišao sam u Australiju tim avionom bez novca, bez ičega, bez plana. A opcija neuspjeha nije postojala. U mojoj glavi nije se moglo ni zaokružiti da neću uspjeti. Morao sam uspjeti. To je bilo, jednostavno, za sestru. Trebalo je novaca za liječenje... Nekako kao da nisam mislio na sebe. Da sam možda mislio na sebe, možda i ne bih uspio. Jednostavno to je bilo to. Misija sestra, misija spašavanja nečega, njenog zdravlja. Došao sam u tu Australiju i sve je krenulo. Moj život se tamo totalno promijenio.

Neizostavna tema bila je i Wimbledon 2001. kad je kao 125. igrač svijeta stigao do titule. Prisjetio se ključnih trenutaka i nevjerojatne priče o kiši koja ga je spasila u polufinalu protiv Henmana: 

- Moram reći da me spasila kiša. Kad je bio prekid, jednostavno je bio bolji od mene, nisam znao što da radim i ta kiša je došla. Nije slučajno došla. Došla je s ciljem. Došla je baš u tom trenutku. Znao sam taj dan kad se nismo vratili na teren, kad je došao Alan Mills i rekao "momci, idete doma, sutra nastavljamo", da je to to. Rekao sam treneru: "to je to, dobivamo". Bio sam sve bolji, a on sve gori.

Plazma Sportske igre mladih, najveća europska amaterska sportska manifestacija za djecu i mlade, kao vlasnici i nositelji prava emisije (Ne)uspjeh prvaka, nakon Marija Stanića i Mirze Džombe, kroz suradnju sa Slavenom Bilićem nastavljaju graditi još jednu platformu koja će inspirirati mlade generacije. Drugi dio razgovora s Goranom Ivaniševićem pogledajte 31. ožujka na Arena Sport 1 kanalu od 20 sati.