Kad je krenula pjesma "Za dobra stara vremena", cijela je dvorana bila na nogama. Dvorana u koju je dobar dio od 15.000 ljudi došao u Draženovim dresovima iz svih klubova
DA SE NAJEŽIŠ
VIDEO Aco, Stojko, Franjo... u suzama: Draženov hologram zaokružio spektakl za pamćenje
Završila je treća četvrtina. Ranije su se izredali Draženovi suigrači iz svih klubova, i treneri i rivali, a onda je na parket izašla generacija hrvatske reprezentacije iz 1992. Aramis Naglić, Dino Rađa, Alan Gregov, Žan Tabak, Franjo Arapović, Stojko Vranković, Toni Kukoč, Vladan Alanović i Danko Cvjetičanin. Nedostajali su jedino Arijan Komazec (organizatori nisu mogli doći do njega!?) i Velimir Perasović (obveze u klubu čiji je trener). I kapetan. Dražen Petrović.
Pokretanje videa...
00:59
Čiji se hologram ukazao na ekranu. S loptom u ruci, tako karakteristično, te je pozdravio svoje suigrače i publiku. Dakako, omogućila je to umjetna inteligencija, kao vrhunac sjajne večeri njemu u čast.
Vranković i Arapović nisu suspregnuli suze, Aco Petrović skinuo je naočale da ih obriše, iako je bio jedan od rijetkih koji je znao taj scenarij. Majka Biserka ponosno je stajala, a onda je krenula pjesma "Za dobra stara vremena" i cijela je dvorana bila na nogama. Emocije su parale zrak, rijetko tko se nije naježio.
Kulisa je bila drugačija, nova, zagrebačka Arena umjesto Doma sportova. I kolorit raznovrsniji, sa šarenim spektrom dresova u kojima je Dražen Petrović nastupao. Pa je tako bilo mnogo narančastih iz Šibenke, nešto manje plavih Ciboninih, pokoji crveni iz hrvatske reprezentacije i najviše onih iz New Jersey Netsa. Ali baš kao prije nešto manje od 30 godina, Dražen Petrović napunio je najveću zagrebačku dvoranu i priuštio svima košarkaški spektakl.
Petnaest tisuća fanova, poklonika košarke, ali prije svega štovatelja Dražena, uživalo je u dvoipolsatnom spektaklu. Red legendi, red govora, red (ipak revijalne) košarke, s dosta atraktivnih poteza. Jedino je publika bila... onako, u skladu s današnjim statusom košarke u Hrvatskoj. Radosno su pljeskali legendama, bilo je malo dobacivanja Divcu i Paspalju, zabavilo ih je Hezonjino vađenje lopte koja je zaglavila na obruču, u poluvremenu skandiranje "Heja, heja, cibosi", a tek pred kraj treće četvrtine stdljivo se prolomilo "Petrović Dražen".
Na parketu je hrvatska reprezentacija, uz 36 koševa Hezonje, izgubila od selekcije Europe 110-107.
- Iz Šibenika smo, obje bivše košarkašice. Dražena sam poznavala, skupa smo trenirali neko vrijeme, u istoj dvorani. Tada su se sportaši više družili tako da smo se znali, iako sam nešto mlađa. Njegova smrt sve nas je jako pogodila, ali sam tu ljubav prema njemu i košarci prenijela. Dres je iz njegove spomen sobe u Šibeniku, njegova majka Biserka nam ga je dala - rekla nam je bivša igračica šibenskog Elemesa i izbornica Hrvatske Linda Antić, a Anet Mrdalj je u Draženovom dresu dodala:
- Ne haklam u njemu, ali nosim ga u nekim prigodama.
Nedaleko od njih društvo u dresovima raznih košarkša.
- Svi smo košarkaški fanovi, neki i igramo, u nižim ligama. Ne, nitko od nas nije gledao Dražena, ali su nam roditelji prenijeli sve o njemu. Da je živ? Maknuo bi se on, ne bi radio u hrvatskoj košarci - pričalo nam je simpatično društvo iz Međimurja, u dresovima respektabilne momčadi. Jedan je imao prilično izlizan Draženov dres iz Cibone.
- To mi je prijatelj kupio u muzeju.
Nedaleko dvorane razgovarali su Barbara i Tomislav Ružić s Dubravkom Šimencom.
- On je uzor svima u nekom trenutku karijere, pa i sportašima koji nisu iz košarke - rekla nam je Barbara, a Tomo je pokušao pojasniti kako je Dražen uzor i generacijama koje ga nisu gledale:
- Od njega svi mogu naučiti radnu etiku, da mladi shvate kako talent nije dovoljan. Da, tako smo i mi učili svoga sina - rekao je o sinu Mihaelu, koji je na širem popisu reprezentacije.
- To prenose roditelji na djecu odgajajući ih, nema drugog objašnjenja kako djeca danas znaju za Dražena.
Jeste li i vi imali njegov poster?
- Čak mislim da jesam - rekao je Ružić, a Šimenc se nadovezao:
- Da nema njegove majke… Ona je od tog nesretnog lipnja 1993. život podredila da Hrvatska, Europa i sviejt ne zaborave Dražena.
Njega su emocije savladale:
- Kad te pitaju čega se sjećaš, kojeg dana, to su Goranov Wimbledon, to jutro kad su mi javili da je Dražen poginuo, komemoracija, sprovod, onda neke moje utakmice, vjenčanje…
Koliko ste se dobro poznavali?
- Jako dobro, bio sam i kod njega u New Jerseyu - rekao nam je pa pokazao zajedničku fotografiju koju čuva na mobitelu.
A što bi Dražen bio danas da je živ? Trener, predsjednik saveza…?
- Možda predsjednik države! Kao George Weah - zaključio je Šimenc.
Daren Jamshi je najveći izraelski košarkaš, koji je s Makabijem vodio velike bitke protiv Cibone.
- Volim biti ovdje, čest sam gost. Kako se osjećam? Uh, naježio sam se. Velik event, lijep, pun emocija. Svi mi volimo košarku, a Dražen je volio košarku, bio je legenda za ne vjerovati. Igrao sam i protiv njega i s njim te razumijem kakva je zvijezda bio i kakav je gubitak njegov odlazak - rekao je Jamshi, koji je skupa s Draženom igrao za selekciju Europe.
Nego, kakav je bio kao protivnik? Kako ste ga mogli zaustaviti?
- Ah, kako… Ne možeš ga zaustaviti, nema te obrane. Probali smo svašta, čak i visokog igrača staviti na njega, ali onda bi on ušao pod koš. Jučer sam razgovrao s Divcem i složili smo se, da Dražen danas igra, zabijao bi 50 koševa! Jer košarka u NBA ligi se promijenila, a on je u svoje vrijeme u Netsima zabijao 25.
Baš je Divac izjavio da je Dražen bio najveći europski košarkaš svih vremena.
- Apsolutno! Kukoč je bio velik, ali Dražen je imao potencijal kakav ne možeš naći danas.
Što vam prvo pada na pamet na spomen Dražena?
- Reprezentacija i EP 1983. Ja sam imao 20 godina, on 18, igrali su za Jugoslaviju u vanjskoj liniji Kićanović, Dalipagić i Delibašić, pobijedili smo, ali u zadnjih deset minuta zaigrao je Dražen. I odmah smo vidjeli da je nešto posebno. To je moje prvo sjećanje na njega. Ne možeš pronaći tako nešto danas. Ne žalim se, ali mladi imaju mobitele, novac... Košarci fale ljudi kao što je bio Dražen.
- Dražen bi volio igrati u ovakvom ambijentu - naglasio je Aco Petrović, a onda je na parket izašla aktualna NBA trojka. Trebala je i petorka, ali Ivica Zubac je zakasnio, a Goran Dragić nije se pojavio.
- Poznajem ljude koji su igrali s Draženom i pričali su mi puno o njemu - rekao je Luka Dončić, kojeg su navijači dvaput prekidali pljeskom.
Bojan Bogdanović zaradio je veliki pljesak čim je rekao "Lijep pozdrav, Zagrebe!", a potom je istaknuo:
- Dražen je predstavljao puno svima nama košarkašima u regiji. Svaki dan mi pričaju priče što je sve napravio u Netsima i ponosan sam što sam u klubu u kojem je on bio.
A Dario Šarić ponosno je rekao:
- Moj prvi klub bio je KK Dražen Petrović. Odrastao sam uz priče o Draženu, čast mi je da smo iz istoga grada i njegove omladinske škole i da sam ovdje da proslavim njegov 60. rođendan.
Prilikom predstavljanja momčadi, od naših je reprezentativaca najveći pljesak dobio Mario Hezonja, ali dojam je da je s još većim oduševljenjem puna Arena pozdravila Bobana Marjanovića te trenere selekcije Europe Željka Obradovića i Nevena Spahiju.
U stankama su se na LED ekranu prikazivale sekvence iz Draženove karijere. Dojmljivo za TV gledatelje, nevidljivo za navijače u nižim redovima u Areni...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
