UFC ima svoju politiku i njome griješi kada je u pitanju Miočić

UFC je tijekom godina stekao ugledno ime u MMA svijetu. Iako je skoro cijelo desetljeće živio u sjeni poznatijeg japanskog brata PRIDE-a, ipak je uspio isplivati i preko trnovitih staza doći do prepoznatljivog brenda.

Jer UFC upravo to i jest - brend. Braća Fertitta i Dana White uspjeli su ni iz čega izgraditi elitnu MMA organizaciju. I svaka im čast na tome.

Sjećam se da je prije desetak godina bilo gotovo nemoguće pronaći ikakav UFC-ev video zapis na internetu. UFC je uložio ogroman novac u svoju informatičku službu i zaštitu autorskih prava. Upravo to i jest jedan od faktora uspjeha - materijal najboljih boraca na svijetu tražio se kao suho zlato.

Osim pametne financijske politike, UFC je imao i značajnu investicijsku politiku. Kupio je PRIDE, kupio je Strikeforce, kupio je WEC i sve borce uzeo pod svoje okrilje. Vodili su se onom "ako ih ne možeš pobijediti kompetitivnošću - kupi ih". Daj im ponudu koju ne mogu odbiti.

Da se ne lažemo, nisu to bile ogromne sume kao primjerice u nogometu, košarci ili Formuli 1... MMA je općenito baratao manjim iznosima, ali pametni investicijski potezi prvenstveno braće Fertitte doveli su do toga da je WME-IMG grupa otkupila UFC za 4,6 milijardi dolara. Nešto što je počelo s nekoliko milijuna preraslo je u ukupnu vrijednost od nekoliko milijardi.

Pametni potezi za vrh elitne organizacije bili su i uvođenje USADA-e, kao i sponzorski ugovor s Reebokom. Moramo naglasiti da je ovo gledano isključivo iz perspektive vodstva UFC-a, a ne benefita boraca. Jer svi ovi ugovori upravo su išli na štetu boraca zbog kojih i pratimo ovaj sport.

Kako je UFC vukao neke poteze kroz povijest, tako trenutno reputaciju gradi na imidžu "bad guya" svojih boraca. Lajavi borci, oni koji su spremni zaiskriti, 'piknuti' provokacijom ili luđački urlati na press konferenciji imaju prednost pred onim pravim, istinskim šampionima. Ne moramo ići u tešku kategoriju, uzet ćemo za primjer Daniela Cormiera i Jona Jonesa.

E, pa u istoj situaciji je i Stipe Miočić. Doduše, Francis Ngannou nije toliko lajav i bahat, ali pretpostavljamo da je to zato što ne barata engleskim toliko dobro. Da je engleski govornik vjerojatno bi već bio prvak. Uvjetno rečeno. Kao što Conor McGregor ima prednost nad Khabibom Nurmagomedovom iako bi ga Dagestanac, vrlo vjerojatno, sravnao sa zemljom.

Dakle, UFC politiku gradi na jednom imidžu, ali pred nosom ima nešto sasvim drugo. I stvarno nam nije jasno kako i zašto se ne okrenu Miočićevu marketingu kada im je pred nosom materijal koji ne bi odbio ni Nicholas Cage za svoj novi film. Dovoljno je samo priložiti sliku koju je Stipe objavio na Instagramu.

Heroj, ljudina, UFC-ev prvak u borbi za dobrobit čovječanstva. Vadi ljude iz požara i skida mačke s drveća. A UFC uporno u prvi plan gura njegova protivnika iako je Miočić prvak. Apsurdno. No ništa novo za najjaču svjetsku MMA organizaciju. Imaju Demetriousa Johnsona, koji ruši sve rekorde, a na ratnoj su nozi. Kao nekad Jose Aldo, Georges St. Pierre...

Stanite malo i razmislite! Miočićeva životna priča je za snimiti film, a ne par filmića promocije prije borbe. Potencijal priče njegova života puno je veći nego što UFC to iskorištava. Kao da imate stablo jabuke s brdo plodova, a ubirete samo one na dnu krošnje dok one obasjane suncem na vrhu ostavljate netaknute.

Miočić je kao neobrađeni dijamant. Možda se stvari promijene nakon što nokautira i Ngannoua.