U ratu smo švercali oružje, a za vrijeme Oluje igrali i ushićeno uživali u vijestima iz domovine

Znao sam sve što se sprema jer sam s prijateljima dragovoljcima sjedio noć prije Oluje, u Splitu, počinje nam priču Igor Štimac (52).

A priča je o sportašima koji su baš za vrijeme Oluje imali svoja natjecanja. Ispunjavali su želju predsjednika Franje Tuđmana i promicali su Hrvatsku u svijetu.

Pokretanje videa...

05:35

Goran Ivanišević (48) baš je 4. i 5. kolovoza 1995. na ATP turniru u Los Angelesu izgubio u polufinalu od Enqvista 7-6, 4-6, 4-6, a u parovima je s Amerikancem Scottom Davisom ušao u finale. Vaterpolisti su se pripremali za EP koji je u Beču počeo 18. kolovoza, hrvatska je nogometna liga krenula 13. kolovoza

Štimac je, pak, tada bio kapetan Hajduka, koji je nakon najbolje sezone u povijesti HNL-a (četvrtfinale Lige prvaka i trostruka kruna u Hrvatskoj) igrao pretkolo Lige prvaka. Jedino pretkolo.

Pucnjevi po Poljudu

Pripremali su se, dakle, hajdukovci za okršaj s Panathinaikosom. Bolji iz dvoboja išao je u skupinu, poraženi se oprostio od Europe. Dva dana nakon što je Oluja završila, Hajduk je gostovao u Ateni i pred praznim tribinama zbog kazne odigrao 0-0.

- Uh, vladalo je veliko uzbuđenje jer znalo se što se događa. Svi smo bili uzbuđeni, radosni smo slušali kako se oslobađa grad za gradom nevjerojatnom brzinom, što je pokazalo snagu Hrvatske vojske. Bilo je predivno i trenirati tih dana osluškujući vijesti, srce je bilo puno ponosa na te momke. Dakako, i bojazan, a mnogo mi je prijatelja bilo u Oluji, da se netko neće vratiti. Srećom, vratili su mi se svi... - rado se sjeća Štimac.

Hajduk tada nije imao stranaca kao danas, jedini pravi stranac bio je Mass Sarr, ne računajući kao strance Mirsada Hibića i australskog Hrvata Stevea Horvata. I oni su osjećali da se događa nešto veliko.

- Bilo je raznih anegdota igranja u ratnim uvjetima, ali najviše pamtim rujan 1991. kada smo igrali Kup pobjednika kupova protiv Tottenhama. Domaćini smo bili u Linzu, pobijedili smo 1-0, a povratak je bio strašan. Uprava, koju su toliko diskreditirali kasnijih godina, trošila je novac na pomoć Hrvatskoj vojsci i u Linzu smo kupili dosta oružja i vozili ga u busu! Mi, igrači, nismo to, naravno, znali dok nismo došli u Split, gdje su to oružje podijelili našim dečkima. S takvih busom smo se probijali iz Linza za Split i taj dan raketiran je Maslenički most, taman prije nego što smo došli do njega. Bila je rupa promjera dva metra i nismo smjeli riskirati prelazeći ga s punim busom, pa smo mi izašli i pretrčavali, a vozač je uspio prevesti preko mosta prazan autobus - sjeća se Štimac i nastavlja:

- Bila je svakodnevnica živjeti pod zamračenjima, zračnim uzbunama, a trenirati... uh. Preko puta Poljuda je vojarna Lora, gdje je JNA imala snajpersko gnijezdo i svako malo bi se igrali pa pucali po staklu Poljuda. Ulaz je bio posve izrešetan i bilo je škakljivo dolaziti na treninge. A moj drugi otac Stanko Poklepović tjerao nas je da treniramo dvaput na dan, iako ujesen te 1991. nije uopće bilo lige. Trebali smo pretrčavati i provlačiti se do terena.

Predsjednik Franjo Tuđman odlučio je da vrhunski sportaši ne moraju u vojsku, Slaven Bilić je u filmu "Vatreni" govorio kako su sportaši tada osjećali čak i krivnju gledajući i diveći se njihovim vršnjacima koji odlaze u rat.

- Bila je to direktiva predsjednika, da se sportaši koncentriraju na osvajanje odličja i promociju mlade Hrvatske, da svijet vidi da je živa i da će opstati. Mi smo to i odradili - govori Štimac.

Hajduk bi bio ono što je Dinamo danas

Nažalost, rezultatski Štimac 1995. pamti kao prekretnicu. Na loše.

- Zbog dezinformacija iz domaćih redova kako Split nije siguran, iako smo godinu ranije, kada je situacija bila teža, igrali u Splitu, Uefa nam je zabranila igrati na Poljudu i uzvrat je bio u Rijeci. Mnogi ne odlaze toliko unatrag, ali to je bio ključ za ono što je Hajduk danas.

Kako?!

- Tadašnja kvalitetna uprava Vidošević, Rožić, Buljan zadužila je klub da vrati nas sedam-osam iskusnih i preuzela je rizik da Hajduk zauzme pozicije u vrhu europskog nogometa na tim samim začecima Lige prvaka. Zaradili smo dosta osvajanjem trostruke krune i dobili smo velik novac za klub na račun četvrtfinala Lige prvaka. Ali imali smo i velike ugovore. Ne po našoj tržišnoj vrijednosti, ali za hrvatske prilike smo dobili jako puno.

Koliko? Što to znači "puno" 1995. godine?

- Ja sam imao ugovor na 50-ak tisuća maraka. Lijepo smo živjeli i još sam bio doma, u svom klubu. Ma, da smo prošli Panathinaikos i ponovni ušli u Ligu prvaka, nikad ne bih ni otišao iz Hajduka!

Dobro, vratimo se na temu kako je taj poraz skrojio i Hajdukovu budućnost sve do danas?!

- Ta je sezona bila prijelomna jer novi ulazak u LP donio bi klubu financijsku stabilizaciju i Hajduk bi bio ono što je Dinamo danas. I da smo igrali na Poljudu, "izbrisali" bismo Panathinaikos! U Ateni je Mornar, čini mi se, pogodio vratnicu, oni nisu napravili ništa ili vrlo malo. A u Rijeci je i sudac imao svoje prste...

Taj je uzvrat završio 1-1, Štimac je zabio za vodstvo u petoj minuti, ali je u 57., ubrzo nakon Borrellijeva izjednačenja, isključen.

- Izgleda da su više u inozemstvu znali što se kod nas događa nego što smo znali mi, jer već na izvlačenju parova pretkola, Panathinaikos je znao da se neće igrati u Splitu, a mi nismo!? - tvrdi tadašnji trener Hajduka Ivan Katalinić (69).

Pamti ratne utakmice u Gospiću (Kup), Vinkovcima, Osijeku... kilometar od linije bojišnice.

Katalinić: I motivirao sam ih pričama o Oluji

- Znali su nas Unproforci zaustaviti i pitati imamo li puške. A naravno da sam u prije utakmica u Ligi prvaka znao podizati igrače motivacijskim govorima o ratu, vojnicima, oslobađanju Hrvatske..., kao i Ćiro 1998. na Svjetskom prvenstvu. Tada je to moglo proći kad je 90 posto igrača bilo domaće. Danas bi teško... - govori Katalinić.

Branko Zorko (53) predvodio je, pak, kao najbolji hrvatski atletičar malobrojnu hrvatsku družinu na Svjetskom prvenstvu u Göteborgu, 5. kolovoza 1995. bilo je otvaranje SP-a.

- Tada je Hrvatska vojska već jačala i slutili smo da će se nešto dogoditi, iako se datum akcije tajio. I kad smo čuli da je velik dio Hrvatske oslobođen, bilo je ushićenje! Ne sjećam se tko je sve bio u Göteborgu od nas, znam da sam putovao sam s trenerom jer sam došao ondje prije ostalih. Zvali smo doma da čujemo detalje što se događa, vladao je ushit...

Jeste li i nazdravili?

- Haha, nismo, ipak smo bili na natjecanju. Ali nakon SP-a, iako je rezultatski bilo loše, jesmo malo.

Zorko, Križevčanin rođen u Hodošanu u Međimurju, utrkivao se na 1500 metara i među prvim je sportašima koji je osvojio medalju za Hrvatsku.

Skidao sam grb s majice kako bih ga prišio na trenirku za dodjelu medalja

- Već nakon što je završilo Europsko prvenstvo u Splitu 1990. imali smo problema vratiti se kući jer krenule su barikade, onda 1991. nisam htio nastupati za Jugoslaviju na SP-u u Tokiju, moj trener Drago Palčić otišao je u rat, ja sam bio u civilnoj zaštiti u Međimurju i više nisam trenirao nego što jesam. I onda sam 1992. na EP-u u Genovi poluspreman osvojio broncu, prvu hrvatsku medalju. Taj naboj, šahovnica na prsima bila je čudesna motivacija.

Tu je medalju, kaže, htio dati predsjedniku Tuđmanu.

- Najprije su mi trenera pustili iz vojske na dva-tri tjedna da se pripremimo, a onda me nakon osvajanja medalje primio predsjednik. Ponudio sam mu medalju, on je rekao "Ne, tvoja je", slikali smo se i čuvam i tu medalju i fotografiju. On je htio da mi, sportaši, promičemo Hrvatsku u svijetu, što smo uspješno radili. Iako se ne možemo mjeriti s dečkima koji su otišli na frontu, mi smo nula prema njima...

I 1993. osvojio je u Torontu broncu na dvoranskom SP-u.

- Imao sam hrvatski grb samo na majici u kojoj sam trčao pa smo uoči ceremonije proglašenja pobjednika morali skinuti grb s majice i taj isti prišiti na trenirku!