'U automobilu sam čak i učio za ispite, mene i Skoblara Hajduk nije htio, a Zebec me tukao...'

Ma sve se može kad imaš volju, optimistično je, pa i ponosno govorio ispijajući kavu u svom kafiću blizu središta Zagreba.

POGLEDAJTE VIDEO: Slaven Zambata o karijeri

Pokretanje videa...

01:39

Preminuo Slaven Zambata | Video: GNK Dinamo

Tema je bila sportaši i obrazovanje. A Slaven Zambata bio je jedan od rijetkih primjera vrhunskih nogometaša s fakultetskom diplomom. Završio je Pravni fakultet, a kako je uspio? Na jedinstven način:

- Na putovanja sam nosio skripte i učio rimsko pravo, građansko pravo... U autobusu, vlaku, spavaćim kolima, avionu... Ali dosta sam vremena trošio i svakodnevno putujući na treninge i s treninga. Pa sam se doma učeći snimao na magnetofon i tijekom vožnje u automobilu to sam slušao. Znao sam pjevati definicije, kao refren neke pjesme. Uđe ti u uho, zapamtiš puno toga slušajući istu stvar nekoliko dana, pokušaj! - izazvao je.

I to je bio Slaven Zambata. Najomiljeniji zagrebački Sinjanin.

I nije samo Dinamovu obitelj rastužila vijest da je legendarni Zambi preminuo u 81. godini. Još jedan as iz generacije 1967. više nije s nama. Sve do zadnjih tjedana života je sa žarom i zanosom pričao o Dinamu, rado analizirao utakmice, bez zločestoće i previše onoga "u moje vrijeme", realno i stručno, objektivno i nikad preoštro.

A svaki razgovor, svaka kava sa Zambijem bila je doživljaj.

- Kad sam u 79. minuti promašio zicer, trener Zebec je skočio s klupe i viknuo: ‘Gol’. Udario je glavom u betonski krov klupe, pao, ali nije dao liječnicima da mu priđu. Trzao se od bolova, ali nije dao nikome da mu pomogne. Tako je odležao neko vrijeme, ustao i nastavio je voditi susret. Uh, kakav je to borac bio. Nakon utakmice nije mi ništa rekao za tu promašenu šansu. Ali takav je on bio, nije me nikad ni pohvalio kad bih zabio gol - pričao je o utakmici protiv Celtica, kada su se 1967. u prijateljskom ogledu sučelili tadašnji pobjednik Kupa europskih prvaka i Kupa velesajamskih gradova. Stari dinamovci će vam reći: Bio je to susret dvije najjače momčadi u Europi.

Zebec je bio toliko 'unutra' da je odbio pomoć, iako je glava krvarila.

- Gordan Janković je bio liječnik. Ali, Zebec nije htio pomoć. On je bio najveći, najbolji, najjači, rođeni pobjednik, njemu nitko nije mogao ništa... Što će njemu pomoć kad je on superman? Strašan je bio, sve nas je punio samopouzdanjem. Znate, mi smo se identificirali s njim i zato smo bili toliko jaki. Kakav trener, takvi igrači - rekao je Zambata i vratio se na utakmicu sa Celticom:

Zarazio sam suigrače Sinatrom

- Taj naš susret mediji su nazvali superfinale. Na kraju utakmice sam uzeo loptu. To je bila moda. Vratio sam se u šesnaesterac da pomognem obrani, igrao sam centahalfa, bio sam u krilu golmanu, a Škorić mi kaže:’ Zambi, što radiš ovdje? Kome ću ispucati loptu?’. Otišao sam na lijevi bok i viknuo da mi doda. Dok je lopta putovala, sudac je svirao kraj, a ja sam uzeo loptu i otrčao u svlačionicu.

Iako je diplomirani pravnik, pričao je kako mu je velika želja bila da bude sportski novinar. A obožavao je gramofonske ploče.

- Frank Sinatra, Sammy Davies, Ray Charles. Sinatrom me zarazio Boško Petrović, a ja Škorića, Belina, Brauna i mog sina.

Zambata je jedan od najvećih napadača u povijesti Dinama, a mnogi ne znaju da je bio na probi u - Hajduku.

- U ljeto 1959. u San Remu u Hajduk smo došli Josip Skoblar i ja. Dva tjedna je sve to trajalo. Mene su doveli kao pojačanje. Odigrali smo dobro, a na kraju su mi rekli: ‘Mali, javit ćemo ti se’. Nikad se nisu javili. Zamislite, Skoblara, koji je bio napadač, stavili su na desnog beka?!

Uh, kakva je to bila pogreška Hajdukove struke. U dvorištu su imali dva velemajstora, ponajbolja napadača svijeta, a obojicu su otjerali. I tako je Zambata krenuo za Zagreb.

- Moj prvi trener, Branko Dragaš, bio je veliki navijač Građanskog, cijele dane sam slušao priče o Bukoviju, Franji Mari Wölflu... Govorio mi je da moram u Dinamo. I sjeo sam na posljednji vlak za fakultet. Na kolodvoru su me dočekali sinjski studenti i u koloni smo išli u Dinamo na probu. Sjećam se, za Dinamo sam potpisao u studenom 1959. godine.

I prošao je.

- Kakva je to momčad bila, znam je i sad napamet: Irović, Šikić, Crnković, Šantek, Košćak, Gašpert, Lipošinović, Čonč, Jerković, Matuš. Pa to je da se smrznete, boli glava... I ja upadam u momčad kao padobranom spušten. I kako sam upao, tako sam i ispao, ha, ha... Za dva mjeseca sam upao u momčad, kao mladić i odigrao sam 10 utakmica. Derbi u Beogradu sa Zvezdom, četvrtfinale i polufinale Kupa... Prva utakmica protiv Beare, on je bio na golu Zvezde. Protiv mene je igrao Branko Zebec. I cijelu utakmicu mi je uvaljivao lakat, udarao me. Kad je postao trener Dinama, pitao sam ga: ‘Gospon, Branko, zašto ste me onako udarali i tukli? A on kaže: ‘Dečko, kaj si ti uopće igral tu utakmicu?’. A ta utakmica je bila sjajna, igrala se na stadionu JNA, 55.000 gledatelja, čak su dodatne sjedalice morali postavljati. Završilo je 0-0.

Prvak u stolnom tenisu

Zambata je bio talentiran za jahanje, košarku, nogomet, rukomet...

- Sa 16 godina sam osvojio prvenstvo Sinja u stolnom tenisu. Branko Lentić, televizijski redatelj i dopisnik napisao je da je turnir osvojio Zambata 2, jer je Zambata jedan bio moj brat. Nogomet sam i odabrao zbog brata Miodraga, on mi je bio uzor. Uh, kakav je on igrač bio. Bio je najbolji igrač sinjskog Junaka i zabijao je jako puno golova. Bajdo Vukas nikome nije priznao da je bolji, ni Džajiću, Šekularcu, Osimu. Mom bratu je rekao: ‘To je jedini igrač koji je bolji od mene’. Eto, to je najveći kompliment koji možete dobiti.

Kao najveći sportski neuspjeh smatra Olimpijske igre u Japanu 1964. godine.

- Kakvu smo tad momčad imali, Osim, Džajić, Takač, Bukal, Miladinović, Belin, Bujović, Fazlagić... Govorio sam da su četvrtfinala uvijek najteže utakmice. Igrali smo protiv Istočne Njemačke, a oni su u to vrijeme prvi imali sportski internat. Svi igrači su cijelu godinu bili zajedno, to je bio istočni sistem. Primili smo gol s 25 metara i izgubili 1-0. Da smo pobijedili, siguran sam da bismo bili olimpijski pobjednici.

Nikad nije radio u klubu

U to vrijeme nije bilo velikih ugovora. Zambatu, kao jednog od najboljih igrača lige, tražio je St. Louis. Za sedam mjeseci nudili su mu 35.000 dolara. Danas mnogi igrači toliko zarade u jednom danu.

- Ma kakvi, nisu to bili ni veliki klubovi. Šekularac je otišao u Karlsruhe, ja u Waregem, Vasović u Ajax... Svaka ponuda koja je zašuškala za nas je bila bogatstvo. A naša cijena je bila puno manja od europskih igrača, kao, smatrali su da smo mi iza željezne zavjese i da je nama već nagrada što izlazimo u Europu.

Kako bi uspio, Zambata je uvijek radio dvostruko više.

- Trener naredi 10 sklekova, ja napravim 20. On kaže 20, ja 40. U stanu sam imao švedske ljestve, pa kad bih se ozlijedio, doma bih vježbao da se što prije oporavim. I taj rad mi se vratio, osvojili smo Kup velesajamskih gradova, pobijedili moćni Celtic...Eh, bila su to vremena - uzdahnuo je Zambata.

Nakon deset godina u Dinamu, igrao je za belgijski Waregem i Crossing Club, prije nego što se 1972. vratio u Dinamo i odigrao zadnje tri utakmice u životu. Umirovio se s 33 godine, nakon težih ozljeda oba koljena.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 31 utakmicu i zabio 21 gol, a nakon umirovljenja nikad nije postao trener ni klupski dužnosnik, iako je imao trenersku licenciju. Tek je povremeno djelovao kao menadžer, pomagao mladim igračima, otvarao im neka vrata.

Dinamo večeras od 19 sati igra 2. kolo Europske lige protiv CSKA iz Moskve, a igrači hrvatskog prvaka će nositi crni flor oko ruke kako bi odali počast velikom Zambati...

Zbogom, dragi Zambi.