'Tog Rudićeva govora sjećat ću se dok sam živ, jako emotivno'

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na Facebook-stranicu facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju bit će honorirana.

Frano Vićan (43) jedan je od naših najpoznatijih vaterpolista koji je s hrvatskom reprezentacijom osvojio gotovo sve što se osvojiti dalo. Zlato na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu 2007., zlato na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. i dva srebra s europskih prvenstava, u Firenci 1999. i Kranju 2003.

Stasiti Dubrovčanin uveseljavao je hrvatske navijače tijekom desetljeća i pol na golu "barakuda" sjajnim obranama. A sve je, da nije te 1976. godine rođen baš u gradu podno Srđa, moglo završiti i drugačije.

- U djetinjstvu mi se najviše sviđao rukomet, trenirao sam ga tri godine. Ali u to vrijeme rukometni treninzi u Dubrovniku bili su samo dvaput tjedno, što je meni kao djetetu punom energije bilo premalo - rekao nam je Vićan i nastavio:

- Godinu, dvije moji su prijatelji iz naselja počeli odlaziti trenirati vaterpolo u Gruž pa sam i ja dosta kasno, koji mjesec prije 14. rođendana, krenuo s njima i na kraju ostao u vaterpolu.

Igrao je za tri velikana hrvatskog vaterpola, Jug, Mladost i Primorje, a najdraže su mu uspomene, dakako, vezane uz kapicu hrvatske reprezentacije.

- Što se pobjeda tiče, najviše mi je karijeru obilježilo prvo hrvatsko zlato na svjetskim prvenstvima od osamostaljenja države iz Melbournea. A i porazi i razočaranja također su vezani uz reprezentaciju. Najviše su tu neuspjesi na Olimpijskim igrama. Ne mogu reći da me jedan pogodio više od drugoga, bili su i Sydney 2000., i Atena 2004. i Peking 2008. Ali na kraju sam došao do zlata iz četvrtog pokušaja u Londonu 2012. - kaže Vićan.

Nema puno sportaša koji se mogu pohvaliti nastupima na četirima Olimpijskim igrama, pogotovo ne u momčadskim sportovima. Uspomena koje Frano nosi ima napretek, a jedan mu je trenutak posebno ostao u sjećanju.

Bio je to posljednji dan Igara u Londonu - nedjelja, 12. kolovoza 2012. Hrvatska je igrala za zlato protiv Italije. Izbornik "barakuda" Ratko Rudić protiv zemlje koju je vodio čitavo desetljeće. Imao je motivacijski govor koji je Vićanu ostao urezan u sjećanju.

- Sjećat ću ga se do kraja života! Ne bih iznosio što nam je čovjek rekao, ali reći ću samo da je on poznat da inače baš i ne iznosi emocije, ne stavlja ih na stol. Ali pred to finale održao je izrazito emotivan govor - prisjetio se Frano.

Italija je bila postaja i njegove karijere, još kao igrača. Bio je član dvaju klubova iz mjesta u blizini Genove.

- Nakon devet godina u Mladosti s Dubravkom Šimencom otišao sam na jednu sezonu u Chiavari, mali gradić kraj Genoe, a sljedeće dvije sezone bio sam u Nerviju. Bilo je jako lijepo, i danas se rado sjetim Italije i njihova načina života. Stvarno predivno - kaže Vićan i dodaje:

- Ipak, nakon tri godine čovjek se zaželi vrhunskog vaterpola i doma, u Italiji sam igrao za peto mjesto u prvenstvu. Rano sam otišao iz Dubrovnika, imao sam samo 18 godina i završavao srednju školu, i htio sam ostaviti traga u matičnom klubu.

Vratio se Frano tad u Jug, bio je u naponu snaga, a nakon osvajanja svjetskog zlata u Melbourneu pa Olimpijskih igara u Kini izbornik Ratko Rudić krenuo je s procesom pomlađivanja reprezentacije.

- Imao sam nakon Pekinga seriju razgovora s Rudićem i na kraju smo se dogovorili. On je išao u pomlađivanje reprezentacije, a ja sam već imao dvoje djece, od kojih jedno s posebnim potrebama, i treće je bilo na putu. Zahvalio sam mu se i ostavio opciju za "ne dao Bog", ako se što dogodi Josipu Paviću, kakva ozljeda, da na mene može računati i da ću mu se odazvati. Razišli smo se tako u drugom, trećem mjesecu 2009. godine.

Godine su prolazile, dolazile su Igre u Londonu i - otvorila se šansa da se Vićan vrati u bazen kao reprezentativac. Bila je to odluka vrijedna zlatne medalje.

- Rudić je sve te godine išao na natjecanja sa samo jednim golmanom. Ali Olimpijske igre nešto su sasvim drugo. Tamo se ide s dvojicom golmana koji cijelo vrijeme moraju biti u olimpijskom selu. Sjetio se Ratko našeg dogovora, čak me godinu dana ranije pitao vrijedi li i naravno da sam pristao - kaže Vićan.

Igračku je karijeru Frano završio u ljeto 2017. godine, a već je ujesen počeo s trenerskim poslom kojega radi i danas. U zagrebačkoj je Mladosti, naime, trener golmana svih dobnih uzrasta, pa ga je tako nedavno pohvalila i supertalentirana djevojka Latica Medvešek (13), koja je branila za seniorke Mladosti u finalu ovosezonske Regionalne lige.

- Završio sam školu za vaterpolskog trenera. Treniram sve golmane, od djece, nada pa sve do seniora i to me u potpunosti zadovoljava. Fantastično mi je, pogotovo kad naletite na neko zainteresirano dijete. Jer mi treneri imamo veliku ulogu izazvati zanimanje djece za sport. Možda mi je sad malo lakše što me se djeca još sjećaju jer sam donedavno bio u bazenu, ali i to će vrijeme proći. Za koju godinu djeci ću biti kao i svaki od trenera - objašnjava Frano Vićan.

Baš je to, smatra Frano, ključan razlog zašto je hrvatski vaterpolo dao toliko vrhunskih golmana poput njega, Siniše Školnekovića, Josipa Pavića, sad i Marka Bijača...

- Dobar dio golmana ostao je u vaterpolu i nakon igračke karijere i to puno znači. Jedno je kad vas trenira trener koji nikad nije bio golman i ne zna sve pojedinosti, a drugo kad vas vode veličine poput Kačića, Posinkovića, Školnekovića i Balića, svi su ostali u hrvatskom vaterpolu.

Na početku ove sezone, iako je trener u Mladosti, dogovorio se s matičnim klubom Jugom da mu bude treći golman za Ligu prvaka, uz Tonija Popadića i juniora Antonija Vukojevića. Srećom po Jugove protivnike, još nije morao stati na gol...

- Nisam pretjerano bio u bazenu nakon završeka karijere. Ne bih ni volio da dođe do toga s obzirom na to da sam se malo zapustio i dobio koju kilu, haha. Ma i nije to izgledalo toliko loše u bazenu, ali ne bih se posebno hvalio oko forme - rekao je Vićan pa se našalio:

- Trener Mladosti Zoran Bajić zabranio je našim igračima zbog njihova samopouzdanja da im branim do kraja sezone, haha...

Godine idu, već je prošlo gotovo šest godina otkako se oprostio od reprezentacije, ali i dalje je, kaže, u kontaktu s dobrim dijelom bivših suigrača.

- Ma mi smo još svježi. Na dnevnoj bazi čujem se sa suigračima, kako ja kažem suborcima. Imali smo prije dvije godine druženje koje je organizirao Hrvatski vaterpolski savez povodom desete obljetnice od zlata u Melbourneu. Bio sam spriječen doći, ali u svakodnevnom sam kontaktu s nekima od suigrača i uvijek mi ih je drago sresti.

Frani je pri podizanju kćeri Lane (10), Karle (12) i Petre (16), jako puno pomogla supruga Ana (43), diplomirana ekonomistica, s kojom je u braku od 2001. godine, majka Matilda i punica Vera. Najstarija kći Petra šest se godina bavi plivanjem i počela je redati uspjehe na državnim prvenstvima za osobe s invaliditetom. Sindrom Down nije je pokolebao da se osjeća ispunjenom, a roditelji su za to podnijeli veliku žrtvu.

- Trebalo je tu dosta rada. Djeca s Downom malo su hipotona i treba više ciljanog rada s njima tako da smo, kad je Petra trebala krenuti u školu, s pripremama krenuli već dvije, tri godine prije. Sve se treba raditi ciljano i planski. S tom se djecom može napraviti puno, bitno je da su djeca zadovoljna i da ne pretjeruješ sa zahtjevima - kaže Vićan.

POGLEDAJTE VIDEO: Kako je Dubrovnik dočekao svjetske prvake iz Budimpešte 2017.

Pokretanje videa...

04:09

- Svakoj od naše tri kćeri pokušavam usaditi da svaki dan može biti lijep ako ga takvog sebi napraviš. Trebaš se svakodnevno truditi i osjećat ćeš se sretnije i ispunjenije - dodao je.

Obitelj mu zaokuplja toliko vremena da nema drugih posebnih aktivnosti.

- Ma nemam nešto previše vremena. Kad nisam na bazenu i putovanjima, gledam posvetiti to vrijeme djeci. Pratim sport, ali ni izbliza toliko koliko sam ga prije pratio - rekao je Frano.

Dvojicu je trenera istaknuo ključnim na putu prema vrhu svjetskog vaterpola.

- Tomo Udovičić, koji mi je bio trener u kadetima u Dubrovniku, zaslužan je što mi se vaterpolo uopće svidi kao sport. Bio je poznat po tome što je davao priliku svakom djetetu. Tko god je došao na bazen trenirati nije bio zakinut, svi bismo odigrali ponešto. A drugi trener koji je jako utjecao na mene i pružio mi ozbiljnu priliku je Ozren Bonačić. Njih su dvojica treneri koji su najviše odredili moju karijeru - zaključio je Frano Vićan.