Tko je Ivica Tucak? Branio je u ratu svoj Šibenik, postao trener nakon obiteljske tragedije...

Glavni kovač hrvatskih vaterpolskih medalja od 2012. izbornik je Ivica Tucak (54). Na mjestu izbornika 'barakuda' 16. rujna 2012. naslijedio je legendarnog Ratka Rudića (75), a prvo odličje pod njegovim vodstvom bilo je zlato na Mediteranskim igrama 2013. 

Jedanaest i pol godina poslije Tucak iza sebe ima devet velikih medalja s Hrvatskom, prestigao je i legendarnog Linu Červara koji ih je s rukometašima osvojio sedam. Otkako je sjeo na klupu nakon Rudićeva olimpijskog zlata u Londonu, u vitrine je stavio dva svjetska i europsko zlato, zatim olimpijsko, svjetsko i europsko srebro te dvije svjetske bronce uz jednu europsku. Upravo mu je svjetska bronca iz Barcelone 2013. bila i prva medalja. U šest finala triput je pobijedio, triput izgubio.

Savršeno je vodio momke i u najtežim trenucima. Mijenjao je u pravo vrijeme, odmarao koga je trebao i sačuvao ključne igrače za infarktnu završnicu, znao je i smiriti strasti kad bi neki protivnički igrač udario našeg pa bi na time-outu znao reći: 'Boli me k**** za to, slušaj ovamo'. Uvijek je 100 posto unutra, pa makar to nekad značilo i da udara po sucima.

- Rekao sam mu 'Odlično taktički odrađeno, majstore Kasparov' - govorio je slavni Dubravko Šimenc koji je našeg izbornika usporedio sa šahovskim velemajstorom Garijem Kasparovim.

Sutra bih opet uzeo oružje da treba obraniti Hrvatsku

Tucku, naizgled mirnom vođi koji ne gubi glavu niti u najtežim situacijama, smirenost je valjda stigla s godinama. Kažu da je za vrijeme svoje igračke karijere bio talentirani napadač, ali volio je uživati u životu. To je i sam priznao. Nije igrao za reprezentaciju Hrvatske na prestižnim natjecanjima niti u našim najvećim klubovima. 

Kao dragovoljac sudjelovao je u obrani svoga Šibenika u Domovinskom ratu i o tome ne želi govoriti.

- Moj udio bio je toliko mali da potenciranje toga u odnosu prema onima koji su branili Hrvatsku godinama, ili onima koji su dali živote, nema baš nikakvog smisla. To ne želim. Sutra bih opet uzeo oružje da treba obraniti Hrvatsku. Jesam li se bojao? Pa, nije mi bilo svejedno, naravno da se u nekom trenutku pitate hoćete li se vratiti doma... 

Najveća životna tragedija

Nažalost, najveću životnu tragediju doživio je u lipnju 2005. sa suprugom Marijanom.

Njihova troipolgodišnja kćer Tena preminula je poslije teških ozljeda. Na nju je na terasi jednog šibenskog kafića pao automat s igračkama i zadobila je teške ozljede glave. Uređaj koji se aktivira ubacivanjem kovanica nalazio se nelegalno na javnoj površini između dvaju popularnih gradskih kafića na obali...

- To je isključivo moja priča, ne volim o tome govoriti. To je samo moja tragedija i tragedija moje supruge, naša zajednička. Zašto se to moralo dogoditi i zašto na tako bizaran način, na to nema odgovora. Bilo je to jedno najljepše i najdivnije, najpametnije dijete na svijetu. Samo oni koji su takvo što proživjeli znaju o čemu pričam. Osjećao sam se kao da netko s mene kida živo meso. To je stanje takvog šoka u kojem čovjek ne razumije ništa, buđenja nakon toga su bolna, nešto su najbolnije što čovjek može doživjeti. Prošlo je dosta vremena, ali dandanas to ne mogu u potpunosti osvijestiti, zašto se to moralo dogoditi - govorio je Tucak jednom prilikom za Jutarnji list.

Prošlo je već 19 godina od najveće tragedije.

- Vrijeme vas nauči živjeti s tim. Kad vam netko kaže da rane prođu, to nije istina. To je laž. U blagdansko vrijeme nekako je posebno teško. Osjećam golemu prazninu, sjećam se nevinog i nedužnog djeteta koje je zbog nečijeg nemara izgubilo život. Meni i mojoj supruzi ostaje vječna uspomena na te godine provedene s njom. Rana nikad neće proći, njene slike su posvuda po stanu, uspomene su tu, no nekako sa svime time naučite živjeti. Znam da nije namjerno, ali moje dijete je ubijeno zbog nemara.

To je nagnalo Ivicu na prestanak profesionalnog igranja, no ostao je i dalje uz bazen.

'Nikad ne bih bio Rudićev nasljednik'

Počeo je ulagati u sebe, vjerovati u svoje znanje i nije pokleknuo niti kada su sumnjali u njega nakon što je uskočio na mjesto Ratka Rudića. Bio je član stožera u vrijeme kada je Ratko Rudić vodio reprezentaciju koja je tad osvojila europsko, svjetsko i olimpijsko zlato.

Jednom prilikom je za medije izjavio da ne bi bio u koži Rudićevog nasljednika i da neće biti lako onome tko ga naslijedi jednog dana. Na kraju, dogodilo mu se baš to.

Kad je u rasprodanoj Spaladium Areni 2022. osvojio europski naslov, ostao je sjediti uz rub bazena. Uz lagani, ne preširoki osmijeh, kao da se pitao: "Što sam ja to uspio napraviti?".

I mi se pitamo zajedno s njim. Zapravo, pitamo se kako je uspio. Kako je Ivica Tucak od reprezentacije koja je nakon Tokija ostala bez šest nositelja u dvije godine napravio europskog i svjetskog prvaka. S igračima koji do prije SP-a u Budimpešti nikad nisu igrali na velikom turniru.

Za Budimpeštu 2017. godine rekli smo da je obranio magistarski rad. Split? Doktorski rad, s ocjenom izvrstan! A kaže, zlato u Dohi bila mu je životna matura.

- Još mi je samo ostalo osvojiti olimpijsko zlato.

U Parizu. I Ivica Tucak može završiti trenersku karijeru. U istoj rečenici s neponovljivim Ratkom Rudićem koji je povezao sva tri zlata i mjesto prepustio upravo Tucku nakon Londona.

Noći sam spajao, muzika, kavana, cigarete...

Kao igrač bio je silno talentiran, ali volio je jako i život. Onaj, znate... Kavana mu je bila dnevni boravak. Uz takav slobodniji pristup profesionalizmu nije ni izbliza opravdao svoj silan igrački potencijal.

- Uh, noći sam spajao, muzika, kavana, cigarete... Otvoren sam i iskren čovjek, volim muziku i društvo, kad imam priliku sjesti s prijateljima, pa ako su tu još klapa ili tamburaši... Ma, mogu tako provesti dva dana. Zna biti jako lijepo - iskren je bio Tucak.

- Bio sam jako talentiran, sa 16 godina igrao sam u prvoj postavi Solarisa, koja se s Partizanom borila za naslov. S mladim reprezentacijama sam osvajao svjetska i europska zlata, no u seniorima nisam ostavio trag. Žao mi je zbog toga, vjerujem da sam imao kvalitetu, no nisam imao dobar pristup. Rano sam počeo ostvarivati svoje ambicije i nisam se znao nositi s time. A nitko me nije znao usmjeriti. Iskreno, biti bećar i reprezentacija ne idu skupa. To današnjim igračima uvijek govorim. Ako ću biti do kraja iskren, danas Tucak izbornik nikad ne bi zvao u momčad Tucka igrača.

Bacim briškulu ili trešete za klopu

I danas je donekle bonvivan, premda, i sam će reći, puno zreliji bonvivan. I, kao svaki Dalmatinac, voli igrati na karte. Premda su ga i one često znale gurnuti u probleme.

- Da, volim karte. S društvom bacim briškulu ili trešete za klopu. Igrao sam ranije i poker, davno je to bilo, ali sam se opekao. Ako niste vrsni, dobit ćete po ušima. A ja sam dobio po ušima. Nakon toga sam rekao da igram samo za piće i klopu. Brzo sam naučio da poker nije za mene - priznao je.

Uz njega su uvijek i cigarete, porok kojeg se jednostavno nikako ne može riješiti.

- Da, nažalost, pušač sam, ne mogu pobjeći od toga. Imao sam period života od osam ili devet godina kad nisam pušio, ali vratio sam se cigareti...

Umirim se uz ‘Aleluja’

Ljubav prema dobrom vinu, cigaretama i glazbi nekako su se spojili u izbornikov najdraži ritual prije utakmica.

- Uvijek sat i pol prije utakmice volim u miru zapaliti cigaretu i pustiti si Leonarda Cohena. Njega obožavam, ima taj glas koji je božanstven, jednu mirnoću u interpretaciji. Čim ga čujem, odmah se nekako umirim, a to mi prije važnih utakmica puno znači. Imam njegovih pjesama na mobitelu, "Aleluja" je fantazija... Ma čudo jedno.

U hotelskoj sobi će si pustiti glazbu, no u autobusu, na putu do bazena, glazba ipak ne dolazi u obzir.

- To je pravilo jer koncentracija mora biti na maksimumu. Meni ne bi odgovaralo da u autobusu trešti glazba. Važno je da igrači imaju u tim trenucima mir jer čekanje tih velikih utakmica, polufinala i finala, izuzetno je stresna, psihološki zahtjevna situacija. Znate što, tijekom natjecanja izgubim i po pet kilograma samo zbog nervoze. Svako prvenstvo puno potroši čovjeka.

Kad je rat počeo, raskinuo sam sa Zvezdom

Igrački put ga je od 1989. do 1991. odveo u Beograd, pod kapicu Crvene zvezde.

- U trenutku poziva za mene je to bila velika čast. Trener momčadi bio je Nikola Stamenić, za mene jedan od najvećih trenera s kojima sam radio. Puno mu dugujem, od njega sam mnogo naučio. Pozvao me u Zvezdu, dobio sam odličan ugovor, a u to vrijeme stvarala se i jaka Zvezda. Bilo je to tad ispunjenje mojih igračkih ambicija. Premda sam bio tamo uoči početka rata, nikad nisam imao baš nikakvih neugodnosti. No kad je rat počeo, nisam dvojio, raskinuo sam ugovor i vratio se kući, u Šibenik - prisjetio se Tucak.

- Pokojni Duško Antunović zbog igranja u Zvezdi nije me pozvao u reprezentaciju. To me silno pogodilo. Rekao mi je ‘Nisam te mogao zvati’, ali ne znam što bi to značilo. Bilo je puno igrača koji su igrali tamo... Ma, o tome više i ne razmišljam - kaže Tucak. 

Na klupi Hrvatske je od 2012., no premda je i prije 2017. već osvojio svjetsko srebro i broncu te olimpijsko srebro, javnost ga je počela doživljavati kao pravog Rudićeva nasljednika tek nakon svjetskog zlata iz Budimpešte. A, sada, nakon Splita i Dohe više mu nitko neće i ne smije osporiti trenersku veličinu.

Uspješniji i od Rudića

- Priznat ću, u jednom trenutku su me smetale neopravdane kritike, dosta me se blatilo, kako moje ime, tako i moj rad. Želim ipak istaknuti da je Hrvatska sa mnom u prvih pet godina osvojila osam medalja na velikim natjecanjima. A to nikome prije nije uspjelo, pa čak niti Ratku Rudiću. 

Za Tucka je, zapravo, najvažnije što se o njemu govori u ‘Giru’, njegovu najdražem kafiću.

- To mi je izuzetno važno mjesto u životu, nezamisliv mi je dan da tamo ne odem. Najbolji ljudi, najbolja kava na svijetu. Skupimo se mi Šibenčani iz svih sfera života i onda vika, pjesma... Ima tamo i moja slika, ali maknu je kad su rezultati loši, čuo sam da je znaju i gađati. Ali neka, vrate je kad je sve dobro.

Nema sumnje, sad je nitko neće dirati.