VIDEO Komemoracija za Ćiru: U jednoj riječi, on je antika. Spaja aorist, sadašnjost i budućnost

Od 12 sati će se na Mirogoju izmjenjivati počasne straže uz riječ, a Tomislav Pacak je uz još jedan citat završio komemoraciju. Umjesto minute šutnje, sve se završilo s jednim velikim aplauzom uz taktove pjesme Vice Vukova 'Tvoja zemlja'.

Posljednji je o Ćiri Blaževiću govorio njegov sin Miroslav.

- Hvala gospodinu Milanoviću, Plenkoviću i Jandrokoviću, gradonačelniku što je bio uz nas, medicinskom osoblju u Merkuru - uvijek se nađe pokoji anđeo. Doktoru Šanteku i Smodeku, Emini, ekipi iz Graza i puno hvala Vlatki. Ovdje smo da slavimo njegov život koji je bio prekrasan. Ostvario je svoje i naše snove. Tata, meni je privilegija bila biti tvoj sin i uz tvoju karijeru biti uz tebe i upoznati ove sve divne ljude i dogodovštine i sve lijepo što si nam uspio dočarati i donijeti. Mogu samo biti sretan jer ispred sebe imam jednu veliku obitelj, a mi smo svi njegovi sinovi. Moj otac je bio čovjek koji je imao veliku ljubav prema svima i dijelio je tu ljubav bez ikakvih kompromisa. Nije imao predrasuda prema nikome, sve je volio, obožavao je ljude i dijelio im ljubav koliko god je mogao. Držao je do svojih ideala, principa, nije se tu dao nikad na drugi put odvesti. Tuđman i Hrvatska su mu dala potpuno povjerenje i bio je tu kad je on trebao njih, a bogami im je i on uzvratio na svoj način. Bosna mu je dala taj životni instinkt, Švicarska preciznost, Francuska virtuoznost, ali Hrvatska mu je bila sve, svetinja. Bio je istinski građanin ovog svijeta i nije se nikad razdvajao i radio nekakve razlike između malih i velikih ljudi. Volio je sve nas, volio je mamu Nenu, Katerinu, Barbaru, mene, svoju unučad Filipa, Mikaela, Vincenta, Linu, Mari, Damjana, tetu Seku, Ljubicu. Možda nije uvije k moga obiti tu, ali uvijek smo osjećali njegovu prisutnost i sigurnost, sve nam je dao. Zadnje dane je govorio da ga pustim da ode. I to je bila njegova želja. Otišao je svjestan do zadnjeg daha, otišao je u miru i spokojan. Ljubice hvala ti što si bila tu za tatu do posljednjeg pogleda i što si dala tu dobrotu i cijelo svoje vrijeme. Ipak mislim da sad on tu negdje gore slaže svoju najdražu ekipu 'vatrenih' i taj njegov pozitivan duh će živjeti uvijek i uvijek ćemo ga nositi. Jer tko je bio s Ćirom Blaževićem, njegovo srce je bilo ispunjeno. Vjerujem da je on sad tu negdje, htio bi da slavimo njegov život jer treba živjeti život kao što ga je živio moj otac. Tata, ponosan sam na tebe, živjet ćeš vječno i svi te volimo - obratio se Ćirin sin.

Nakon govora zapjevao je Toni Cetinski.

- Obratit ću vam se umjesto našeg kapetana Zvonimira. Sve je već rečeno, naš prvi susret počet ću s tim. Španjolska 94., kraj ožujka, Ćiro je imenovan za izbornika, a mene prati neko iščekivanje kakav će biti taj susret. Dolazim u hotel u Valenciji i nalijećem ravno na njega. A on s toplim osmijehom veli 'dobrodošao, sine'. Rukujemo se, onda mu izraz lica promijeni, unosi mi se u lice i kaže 'kađu mi da si zajebat tip, da te se pripazim'. Tražio sam odgovor, ali nije mi dao vremena da odgovorim pa je nastavio gotovo tepajući 'bit ćeš ti onaj moj pozitivni lider na terenu kakvog ja trebam, ili te neće biti!'. Trebalo mi je 10 sekundi da me osvoji. Mislim da je Slaven Bilić najbolje opisao odnos između 'vatrenih' i šefa kad je rekao 'vjerovali smo mu toliko kad smo i znali da laže'. Ona topla bosanska duša, šarm, švicarska preciznost i gospoština, maniri. Sve je to krasilo našeg šefa, nitko mu nije mogao odoljeti. Imao sam sreću da sam 2005. mu mogao ostvariti jednu od želja da ga dovedem u Hajduk, svi su se pitali kako će to izgledati. Nismo se pitali zašto nismo imali akcija od početka priprema, njemu je svaki dan bila akcija. Skepticima je to bila prilika da se razmašu, a on bi svako jutro obukao najbolji sako koji je imao i naredio mi 'idemo među raju, sine'. Nikad se nije umorio rukovati, razmijeniti prigodne riječi, fotografirati se sa svima koji bi strpljivo čekali. Topla riječ za svakoga, osmijeh za svakoga, otopio bi tu nelagodu i bilo koju santu leda u tom trenutku tim šarmom i toplinom. Najmanje bi želio da tugujemo, a u ime svih njegovih sinova oprostit ću se. Nedavno sam čuo njegove stihove koje je posvetio majci Kati. 'Ne znam dal' si daleko ili blizu, ali ja idem na počinak s tobom i s tobom se budim. Ti si uvijek u srcu mom, a onda kad nostalgija u grč stavi tijelo, znam, ti si se pomakao u srcu mom'. Nek ti je laka hrvatska zemlja šefe, počivao u miru Božjem - riječi su Igora Štimca.

Riječ je dobio i golman iz 1982. Marijan Vlak.

- Njegov dolazak u Dinamo u prosincu 1980. bio je prekretnica za sve nas, kompletnu momčad, Dinamo, klub i samoga šefa. zajedno smo rasli, stasali i formirali se u cjelinu koja je svoj vrhunac dosengula tog nezaboravnog proljeća 1982. godine. Na tome smo svi kasnije gradili sportski put, a ponosan sam što se mogu obratiti u ime njegovih 'nogometnih sinova', ali u nama je tuga i nevjerica da moramo nastaviti bez njega. Pamtimo ga kao sjajnog govornika koji je znao prenijeti zahtjeve i emocije. Duhovitost i šarm bili su mu posebni, ali prije svega bio je veliki autoritet i inzitirao je na redu i disciplini. Kod nas je postojao određeni strah i respekt prema šefu, u startu je nametnuo zahtjeve i kriterije, pokazao iznimnu ozbiljnost. U cijelu našu momčad unio je posebnu energiju, podignuo nam samopouzdanje do neslućenih visina, kako na terenu, tako je i među navijačima kreirao novu priču. Ljudi su na utakmice dolazili s puno veselja, s nečim posebnim. Takav ambijent je i nama igračima bio snažan poticaj da na terenu pružimo i više nego što smo mislili da možemo, probijali smo granice vlastitih mogućnosti. Na turneji u Australiji 1981. stvorio je momčad koja je osvojila naslov prvaka. Posebno je bilo iznenađenje Bračuna kao napadača na desnog beka, Mlinarić je postao kreator, idejni pokretač i duša Dinama, a trener Blažević ga je podignuo kad je rekao da je on naš 'Maradona'. Blistali su još mnogi, a nakon povratka s turneje rekao je 'shvatio sam da imamo momčad za naslov prvaka'. Na svom primjeru osjetio sam kakvo je osvjeđenje Ćiro bio za sve nas i trgnuo nas iz letargije. Osjećao sam se u drugom planu, imao sam problema s ozljedama, a on mi je vratio samopouzdanje i pružio mi puno povjerenje. Jasno da uz takvu potpru želiš pružiti više nego što možda možeš. I u to vrijeme bio je avangarda, nismo išli u veliku širinu u taktičkom smislu, imali smo tri četiri varijante koje smo doveli do savršenstva. Njegovi treninzi bili su u jednom dahu, izlazili smo iz svlačionice trkom na teren, a trening je trajao do 75 minuta u jednom intenzitetu - punim gasom. Nije se moglo dogoditi da odmaramo, popričamo, tad je to bila avangarda, a to je vjerojatno i jedan od razloga zašto je tako dobro funkcioniralo. Tad smo gajili totalni nogomet, a sjećam se da nam je često govorio da ne smijemo 'inficirati momčad s nonšalancijom'. Neka vam je laka zemlja, počivali u miru.