'Svaki dan živim s bolovima, ali želim zlato na Igrama u Tokiju'

U Berlinu je u tijeku Europsko prvenstvo u atletici, ali Blanku Vlašić zatekli smo u Splitu, nakon odrađenog dvosatnog treningu. Ozljeda je i ovoga puta bila jača od njene želje za povratkom, s tim da je to podnijela puno lakše nego ranije.

- Do nedavno mi je bilo teško gledati natjecanja čak i na TV, no sad sam mirna, svjesna da ću propustiti i ovu godinu skakanja, a sve zbog višeg cilja, a to su Igre u Tokiju. Zna se što mi još jedino nedostaje u kolekciji - kaže Blanka i dodaje:

- Trenutačno je takva situacija da niti trčim, niti skačem. Radim zamjenske treninge i pokušavam iz cijele situacije izvući najbolje što mogu. Želim se vratiti, ali ću se vratiti samo ako budem mogla skakati visine preko dva metra. Ne želim se vratiti i skakati 190, svoje vrijeme mogu puno kvalitetnije iskoristiti. Ova godina bila je najlakša za propustiti, iduće godine je Svjetsko prvenstvo i ako se uspijem spremiti, bit će to 'puna šaka brade'. Ako ne, konačni cilj je ionako Tokio...

Put istine u Ameriku

Blanka je naglasila kako više nikad neće skakati 20 natjecanja godišnje, plan je tempirati formu i pojavljivati se samo na najvećim. I to ne samo zbog problema s nogom, nego i razmišljanja o životu nakon karijere.

- Ako Bog da da budem zdrava, nastupit ću u Tokiju i nakon toga odlučiti hoće li to biti kraj moje karijere. Naravno, svašta se u međuvremenu može dogoditi, i na sportskom, ali i na privatnom planu, no već sam počela razmišljati o životu nakon karijere jer ne želim da me ta odluka uhvati nespremnu. Svjesna sam koliko je to stresna odluka za većinu sportaša, pogotovo ako se dogodi naglo. Zato sam već sad neke stvari posložila i imam sve opcije otvorene.

Blanka je već odavno najavila kako želi ostati u sportu i nakon umirovljenja, a u rujnu će napraviti i prvi korak prema životu bez letvice.

- Putujem u SAD, gdje ću na Sveučilištu Virginia volontirati mjesec dana. Oni imaju vrlo jak atletski program i taj mjesec ću provesti u razgovorima s trenerima, pogotovo sa sportašicama, pomagati skakačima u usavršavanju tehnike, držati motivacijske govore... Oni imaju i jak odsjek 'Faith & sport', jako ih zanimaju moja razmišljanja o vjeri, i sigurno da će to biti sadržajan mjesec, u kojem ću sigurno i sama shvatiti zanima li me to i želim li se time baviti u budućnosti.

Iz Splita po svijetu

Motivacijski govori i svjedočenja vjere pred velikim brojem ljudi nisu ništa novo za Blanku, no novost je da se time želi ozbiljno baviti.

- Mene ne zanima raditi nešto samo da bih preživjela od toga, želim da me to što radim u potpunosti motivira i ispuni, kao što me motivirao i ispunjavao sport. Vidjet ću, ako to prvo iskustvo u Americi bude uspješno, započet ću s konkretnim stvarima, izraditi programe, ponuditi ih sveučilištima koja ih žele, a onda i šire. Sviđa mi se opcija da mogu živjeti u Splitu i odraditi nekoliko turneja po svijetu, jer cijeli svijet je tržište za ovakve stvari. Želim pomoći svojim iskustvom, da sportaši pametno treniraju, da kroz stresnu karijeru, kakvih je većina za vrhunske sportaše, ostanu prizemni, da ostanu ljudi, da ih to ne slama, da nauče balansirati između života i karijere, da izbjegnu ozljede...

Život sa svakodnevnom boli i odlascima na terapije jako je psihički težak, pogotovo ako je ishod neizvjestan, kakav je u njezinom slučaju i dalje.

- Osjećala sam se zarobljenom i nisam se uopće usuđivala razmišljati što nakon karijere. Sad više nije tako, posložila sam prioritete i život, sad mi je puno lakše. Cilj je Tokio, ako ne uspijem, imam plan B i to mi ne stvara mučninu u želucu. Tretmani i pregledi pokazuju da je noga svaki dan bolje, ali nakon operacija koje sam napravila mnogi se nikad ne vrate sportu. No ja sam takva, ne predajem se i pokušavam biti bolja od izgleda koji su mi davani.

Blanka nam je otkrila kako je težak život i konstantna borba očvrsnula i kako je upravo to ono o čemu želi govoriti mladima.

- Ne želim da moj posao nakon karijere bude vezan za nešto 'stoto', nema smisla da ne živim od svog iskustva i uspjeha, jer moje iskustvo se ne može naučiti, to moraš proživjeti na svojoj koži. I život u siromašnoj okolini, bez perspektive i uvjeta za atletiku, i odrastanje u skromnim uvjetima, i probijanje granica nemogućeg, i ozljede, i operacije, i život s boli, i povratak... Sve sam to osjetila na svojoj koži. Mi smo svake godine probijali granice, bili pioniri u nekim stvarima i to je neprocjenjivo iskustvo koje sam itekako zapamtila i o kojem mogu pričati drugima.

Dovoljno je materijala da se sve skupa ukoriči u knjigu koja bi lako mogla postati 'bestseller'. Ne samo sportski.

- Sigurno će se i to jednoga dana dogoditi, pogotovo ako se ozbiljno počnem baviti motivacijskim govorima. No neću to sigurno napraviti sama, nemam ja strpljenja za duga sjedenja i pisanja. Moj maksimum je pisanje pjesama, pola stranice i gotovo. Takav je, uostalom, i sport kojim se bavim, kratak, brz... Volim pričati, dovoljno sam komunikativna da ovo što namjeravam raditi uspije i nisam jedini sportaš koji se time bavi.

Svjedočenja pred velikim brojem vjernika joj je najbolji pokazatelj da ima potencijala.

- Nisu u pitanju samo svjedočenja, nedavno sam pričala djeci, osnovnoškolcima, kojima treba biti zanimljiv sat vremena... Pa studentima na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, kojima sam pričala o mogućnostima uspjeha u Hrvatskoj. Sve to mora biti edukativno i zanimljivo, ali i motivirajuće. I moram priznati da se nakon toga osjećam jako dobro, osjećam da sam napravila nešto lijepo i korisno. I to me ispunjava. Svaki put nakon javnih nastupa osjećam se skoro kao nakon nekog velikog skoka. Sviđa mi se to raditi i vjerujem da ću biti dobra u tome.

Za kraj smo se našalili s Blankom i pitali je planira li uskoro promijeniti dugogodišnji telefonski broj, koji završava znamenkama 210 i 211. Odnosno rekordima koje je sanjala preskočiti...

- Ništa nije slučajno, pa ni ti brojevi u telefonu. Naravno da bih voljela skočiti rekord, sportaš sam i takva ću ostati zauvijek. Nada ne košta ništa, i zašto bih ja sebe lišila nade. No vrijednost čovjeka je da može prihvatiti svaki ishod, da ga poraz ne odvede u razočaranje. Ako možeš živjeti s tim da nisi ispunio sve svoje ciljeve, onda ti je u životu puno lakše. Za mene je nemoguće samo ono neistraženo, ali sam svjesna mogućnosti da neke ciljeve nikad neću ostvariti.