'Supruga mi je pobacila, ja sam bio kriv. Nisam imao prijatelje'

Mi vidimo samo uspjeh, rezultate i bogatstvo, a iza svega toga krije se nešto puno više. Krije se požrtvovnost, patnja, krv i znoj te borba sa samim sobom. Krije se život koji je običnom čovjeku san jer čini se sve bajkovito, a zapravo je suprotno. To je borba za život.

Pokretanje videa...

01:18

Prva utakmica nakon smrti | Video: 24sata/pixsell

- Protiv Utah Jazza sam promašio tri šuta, nisam niti pogodio obruč. Izgubili smo i osjećao sam se krivim. Mislio sam da su svi protiv mene. Nakon utakmice sam otišao do bivše srednje škole, ušao u dvoranu i šutirao cijeli dan. Baš cijeli, cijeli dan sam šutirao. Htio sam izbaciti tu ljutnju iz sebe, tu krivnju koja me probadala - otkrio je legendarni košarkaš Kobe Bryant u dokumentarcu "Kobejeva muza" koji je u nedjelju emitiran na HRT-u.

Dokumentarac pokazuje borbu za životni san i borbe sa samim sobom, nezadovoljstvo, patnju, izlazak iz krize. Ali i metalnu volju, nepresušnu motivaciju, želju za uspjehom. Slikoviti prikaz jedne sportske ličnosti koja je u karijeri postigla baš sve. Pet naslova NBA prvaka, dva zlata na Olimpijskim igrama, 18 puta All Star.

- U početku nisam igrao i to me frustriralo. Znao sam da ti veterani nisu ništa bolji od mene, ali jednostavno nisam dobivao priliku. Osam utakmica zaredom sjedio bih cijelo vrijeme i gledao, a dobio bih samo posljednjih 20 sekundi. To me baš ubijalo - priča košarkaš u dokumentarcu.

Bila mu je to prva sezona u Lakersima koju nije odradio na zadovoljavajući način i nešto ga je probadalo. Te 1996. godine odlazio je često do zgrade sveučilišta i šetao hodnicima da vidi kako je to biti među studentima. Nije htio ići na fakultet jer smatrao je da je NBA njegov put, ali nakon prve sezone sve je to postalo upitno. A onda se upalio taj mentalitet. Nije izlazio iz dvorane cijelo ljeto, radio je na sebi, mijenjao navike i postao još bolji. A onda iduća sezona eksplozija. 

Svi su ostali paf. Onaj mali klinjo iz prošle sezone, koji nije mogao dobaciti do koša, sada radi što god hoće. Ma je li to moguće?! Kobe je tada imao samo 18 godina i uspio je nemoguće, postao je najmlađi član All Star momčadi. Te sezone bilježio je 15,4 koša po utakmici, veliki napredak u odnosu na prvu sezonu i 7,6 koševa.

Njegov otac Joe Bryant igrao je u NBA ligi, a onda je 1984. otišao igrati u Italiju, a s njim i cijela obitelj. Zato je i Kobe postao košarkaš.

- Dvije godine smo u jednom gradu, pa dvije u drugom. Nikada se nisam nikome otvorio jer se s nikim nisam toliko zbližio. Prva osoba kojoj sam se otvorio bila je Vanessa. Samo sam pratio tatu na košarci. Ujak je snimao sve utakmice NBA lige, slao mi kasete i cijele dane sam gledao te utakmice. Stalno sam mijenjao škole i prijatelje, kada god bismo ručali, ja bih sjedio sam. Shvatio sam da je teren jedino mjesto gdje mogu izbaciti sve. Uvijek sam sjedio sam u školama jer sam ih samo mijenjao, nisam imao prijatelje. Tek kada sam se vratio iz Italije sam shvatio da košarka više nije zabava. Da je ona moj put.

Sve to odricanje u samom djetinjstvu pomoglo mu je da sazrije vrlo rano kao košarkaš. Već 2000. godine krenula je nevjerojatna dominacija. Činio je sa Shaquilleom O'Nealom jedan od najboljih tandema u povijesti košarke. Želja za naslovom bila je ogromna jer Lakersi za to nisu znali od 1988. godine. A stigla je u lipnju kada su u finalu pali Pacersi 4-2. 

Više od 100.000 ljudi dočekalo je Kobeja, Shaqa, Ricka Fox, Harpera, Fishera. Ali što nakon toga, pitao se Kobe.

- Htio si toliko taj naslov i onda ga osvojiš. Svi slavimo, pijemo šampanjac, a onda se u tome trenutku pitaš, a što dalje? Osvojio si ono što si htio, kako se sad motivirati za dalje - govorio je Bryant.

Nije htio postati samo najbolji na svijetu, već jedan od najboljih u povijesti. Htio je još, još i još. 

- Back to back to back - vikao je Kobe razdraganim navijačima na novom dočeku 2001. godine kada su Lakersi došli do novog naslova, a 2002. su sve zaokružili trećom titulom zaredom. 

On i Shaq bili su nenadmašni, činilo se sve bajno i krasno, barem za javnost. No među njima dvojicom je kuhalo. Kobe je bio čovjek zaluđen košarkom, samo rad, rad i rad. A ta radna etika polako je postajala nepoznat pojam za robusnog centra. Sve više su se sukobljavali, Shaq je izlazio u klubove, jeo nezdravu hranu, a Kobe je trpio i trpio. 

Sve se raspuklo nakon poraza od Detroita u finalu 2004. godine. Više nisu mogli niti sjediti par metara udaljeni jedan od drugoga, Lakersi su morali nekoga trejdati i odlučili su se na Shaqa. Tako je pukla ta era koja je trajala od 1996. do 2004. godine. 

Upravo ta godina bila je presudna za Kobeja u svim segmentima života. Suprugu Vanessu upoznao je 1999. godine, a vjenčali su se 2001. godine. Bio je to brak koji nisu odobravali njegovi roditelji, majka Pam i otac Joe, bivši košarkaš. Vanessa je bila kći Irca i Meksikanke. Ubrzo su dobili kćer Nathaliju, ali bili su pred raspadom braka.

Kobe je te godine imao aferu s jednom ženom, a skoro je ostao bez supruge i kćeri.

- To je bila užasno teška godina. Nisam znao više što želim. Oboje smo se borili sa stresom, Vanessa je tada bila trudna, ali pobacila je. Tješili smo se da se to jednostavno događa, ali ja sam znao da sam ja kriv za sve. To je nešto što ću nositi zauvijek. Vanessa je tada mogla otići od mene, mogla mi je uzeti Nathaliju i pola novca, ali nije. Ostala je iako me mrzila iz dna duše. Ostala je zbog naše kćeri jer nije htjela da mala to sve prolazi.

Na terenu više nije imao motivaciju, život mu je bio praktički u rasulu. No to je nešto što ga je ojačalo. Tada se pojavila 'black mamba' na terenu koja nije nikoga štedjela. U privatnom životu Kobe, a na parketu 'mamba'. Taj mentalitet pomogao mu je da se izvadi iz teške situacije. 

Tada je igrao praktički sam na parketu.

- Nisam tada nikoga mrzio. Jednostavno sam htio pobijediti sve jer su mi stajali na putu. Oni su bili moje mete. 

Tih sezona nizao je najbolje prosjeke u karijeri. Godine 2006. bilježio je 35,4 poena po utakmici, a protiv Toronta je te sezone pisao povijest zabivši im 81 koš. To je bio drugi najbolji individualni učinak nakon Wilta Chamberlaina i njegovih 100 koševa.

Do finala je došao napokon 2008. godine, ali tada je Boston bio prejak. Godinu poslije opet je odveo svoju momčad u finale, tada su osvojili prsten pobjedom nad Orlandom, a onda i sljedeće godine treće finale zaredom.

Staro mjesto, stari poznanici. Opet ti 'krvoločni' Boston Celticsi predvođeni Garnettom, Rondom, Pierceom.

- Morao sam ih pobijediti, baš sam morao. Ne bih si oprostio da smo opet izgubili od njih. To rivalstvo s njima koje su vodili i Kareem Abdul Jabbar i Magic Johnson. Želja mi je bila sjesti na tron s njima. Htio sam na momčad prenijeti taj pobjednički mentalitet, tu svoju radnu etiku. Htio sam da budu kao ja. Nisam ja tip čovjeka koji će im reći ako su loši 'ajde nema veze, bit će bolje'. Gurao sam ih, provocirao, htio sam 12 ratnika na parketu. Protiv Bostona smo odigrali izvanredno, to je bio san snova.

Taj naslov 2010. bio im je posljednji, Kobe je polako ulazio u godine i pitanje je bilo koliko može nastaviti. A krenule su i ozljede. 

Borio se s brojnim ozljedama tijekom karijere, ali ozljeda Ahilove tetive 2013. godine nešto je što mu je bilo najteže iskustvo u karijeri. Imao je 36 godina i dugačak put bio je pred njim. Ali vratio se, kao i uvijek.

Gurao je sam sebe dalje i dalje, a onda novi peh. Ozljeda ramena, nova operacija i opet šest mjeseci izvan terena. Bila mu je to posljednja sezona, ta 2016. godina kada je na oproštaju utrpao Utah Jazzu 60 poena. Da, protiv te momčadi promašio je obruč tri puta zaredom te 1997. godine. Ta utakmica promijenila mu je karijeru, a protiv njih ju je i završio. 

Bio je svoj čovjek kroz cijelu karijeru i život. Jednostavno, tog 26. siječnja sve nas je uzdrmala vijest o njegovoj smrti. Bio je nevjerojatni motivator i uzor brojnim sportašima. I dalje nismo svjesni da ga nema.

Njegov Staples Center posljednji će ga put pozdraviti ovaj ponedjeljak na komemoraciji, kao i njegovu kći Giannu, još šestero putnika i pilota kobnog leta. Kobe, nedostaješ...

Pokretanje videa...

06:49