Stvarno smo budale, opet smo se nečemu nadali od Hrvatske

Iskreno, od prvog dana u Cluj-Napoci izgledalo je trulo. Ne na terenu, na terenu su Bojan Bogdanović i Dario Šarić bili i dalje dovoljne klase da se riješe problemi zvani Mađarska, Rumunjska i Crna Gora, da se namuči Španjolska i da se protiv Čeha svi skupa opuste i poprave svoje brojke.

Ali van terena, stalno se osjećala neka nervoza. Ništa konkretno. Bez nekog incidenta ili svađe - da je barem toga bilo, pa da se prvo potučemo međusobno pa onda i protiv protivnika i uđemo u četvrtfinale, na klasičan balkanski način.

Baš su tako Grci ispratili dvostruke uzastopne viceprvake, Litvu. Mi? Mi smo ispratili sami sebe.

Nema vica, nema šala, samo šutnja

- Sve mi je bilo jasno kad sam došao u svlačionicu i dočekala me šutnja - objasnio je Aco Petrović "avete prošlosti", kako je to nazvao, nemir među igračima.

Nema vica, nema šala i pošalica, nema podje**vanja, samo šutnja. I što je coach napravio po tom pitanju? Očito ništa, na savršenih istanbulskih nedjeljnih +25 nas je uhvatila ruska zima od -23.

Čovječe. Minusdvadesettri. Tek kad ovako zapišeš shvatiš koliko je to daleko. Točno još jedan Bojan Bogdanović, još jedan njegov prosjek, toliko nam je nedostajao za pobjedu... 

Koliko god je Aco Petrović lani doktorirao na račun svojih psiholoških igrica, toliko je ovaj put pobacio na svojem polju. To mu je trebao biti forte, ali momčad ne da nije bila pripremljena za Rusiju, ne da nije imala neki ludi trik za obranu od Alekseja Šveda, nego mu je omogućila da s dvije trice uđe u utakmicu, lupi vam šamar i kaže:

"Pa budalo jedna, nisi valjda OPET mislio da je ovo godina Hrvatske!?"  

Naravno da si to mislio. Zato se nije previše pričalo o tom "trulom" van terena, zato se nije pisalo o nervozi. jer su s Hrvatskom takve stvari već normalne.

Ajmo opet u krug

Kao što je sasvim normalna putanja od -21 protiv Češke do četvrtfinala Olimpijskih igara 2016. godine, i opet natrag u još veće dubine nego prije s tih minusdvadesettri. Dr. Jekyll i Mister Hyde europske košarke.

- Razlika je što smo ovaj put izgubili od stvarno vanserijske ekipe - usporedio je za kratko Petrović poraz od Rusije s onim od Češke, ali koga je više uopće briga za objašnjenja i usporedbe...

Opet se vrtimo u krug, opet će ići ona sapunica popularnija i od Santa Barbare i od Dinastije, sapunica zvana 'Tko će biti novi izbornik?' Aco je zamolio da mu se da dva-tri dana da se sve izanalizira do temelja. Odlično. Taman po dan za svaku uigranu napadačku akciju koju smo imali...

Jedina je sreća u cijeloj priči da se Fiba prebacila na novi sustav natjecanja, sličniji nogometnom, pa će reprezentacija biti na okupu već u studenom, u prvom krugu kvalifikacija za SP 2019. 

"Što je tu, točno, sretno!?", pitaš se. Sretno je to što nećete morati sljedećih pola godine čitati o kandidatima za posao i o tome je li Petrović još uvijek trener ili se predomislio ili se uopće nije ni dogovorio. A sretno je i to što će reprezentacija biti siromašnija za ovu ekipu 30+, pa se možda i pojavi poneki mladi igrač voljan nositi crveno-bijeli dres redovito. 

A sad, malo vrhunske košarke, za promjenu

Što dotad? Ništa revolucionarno, kao što smo utvrdili već nebrojeno puta na košarkaškim prvenstvima. Sad, kad je Hrvatska out, e sad se može napokon uživati u košarci.

Jer među osam najboljih u Europi nema baš nimalo truleži. Porzingis i Latvija protiv Dončića i Dragića u duelu najsimpatičnijih reprezentacija na svijetu, novi njemački wunderkind Schroder protiv braće Gasol i Španjolaca, pa još i Belinelli i talijanski pistolerosi protiv jedinog preostalog Bogdanovića na turniru te veliki obračun grčkih bekovskih bogova i Alekseja Šveda.

Bacite oko, dobro će vam doći malo vrhunske košarke. Za promjenu.