Stasiti brko naletio na nagaznu minu, a Dalić otplesao sirtaki

Stasiti brko tanahnoga igračkog pedigrea (počeo i završio u nižerazrednome Prigorju iz zagrebačke okolice Markuševca), drugim je nebeskim skokom ponovno zatekao nogometne poklonike na krivoj nozi. Prethodno je Ante Čačić grozničavo potresao uznemireni Dinamov puk koji je zanijemio, kad je taj posvemašno neznani građanin, ravno ni od kuda, poput meteora, pao na maksimirski stadion.

Pokretanje videa...

01:34

Video: 24sata/pixsell

Antu Čačića, samozatajnoga trenera Lokomotive nedodirljivi izvršni predsjednik modrih Zdravko Mamić, urbi et orbi, u prosincu 2011. novinarskoj sedmoj sili predstavio je kao novoga trenera mnogostrukoga hrvatskog prvaka. Nastavit će s poslom kojim se dotle bavio navrat nanos otpušteni Krunoslav Jurčić, negdašnji Ćirin sin, jedan od ključnih sudionika izvikanoga prvenstva svijeta 1998. No premda je mirni čovjek iz susjedstva Čačić, nakon sedam gladnih godina, uveo Dinamo u predugo sanjanu Ligu Europe i k tome hametice uzeo hrvatsko prvenstvo i kup, svejednako je morao odstupiti. Bio je pogubljen poslije jedva godine dana učinkovitoga djelovanja, iz neprovarljivih razloga. 

Poslije četiri ljeta čamotinje, zatomivši poniženje doživljeno s Dinamom, Ante Čačić se ponovno latio vrućega kestena. Ovoga puta s pogibeljnijim, izborničkim izazovom, kao Kovačev sljedbenik. Nabijen drskom kockarskom odvažnošću, ni pet ni šest, nehajno se zavjetovao da će Hrvatsku sigurno odvesti na Euro u Francusku. I što Ante obećao – Čačić učinio.

Nokautirao je Bugarsku (3:0) na praznome Maksimiru i Maltu u La Valletti (1:0). Unatoč cjelovitome pogotku, zdvojni navijački buljuci pratili su ga i dalje s nevjericom kao sklizača na mekome ledu zloguko čekajući da potone. No umjesto da skonča vijekom vodencvijeta, Čačić je, kao duh Aladin iz čarobne svjetiljke, izrastao u gospodina Nepobjedivoga.

U sljedećih pet prijateljskih okršaja nanizao je četiri pobjede (Rusija, Izrael, Moldova i San Marino), uz remi u Budimpešti s rastrčanim Mađarima. S tim odličjima Ante Čačić XVII odjurio je na europsko prvenstvo u Pariz kao čudotvorac, ne osjetivši bljutavi okus poraza.

Preobraćeni nevjerni Tome su u pokori palili svijeće u malome tunelu zagrebačkih gornjogradskih Kamenitih vrata i sveudilj kumili svece i Majku Božiju bistričku, vapijući da strojovođa vatrenih što dulje ostane virgo in tacta. I da, nalik najbržem japanskom vlaku Šinkanfenu, i dalje grabi s vrtoglavih tristo na sat! Nebo ih je uslišalo u prva tri kola prednatjecanja Eura 2016. Puni plijen s Turskom (1:0) na stadionu u Parku prinčeva, u pariškoj Bulonjskoj šumi; pa onda šepavi neriješeni ishod (2:2), u St. Etienneu, koji su Česi, a da im nije doprlo do svijesti kako su se izvukli u posljednjim minutama, poslije našega šeprtljavog opuštanja pri vodstvu od 2:0; i da se, u trećoj podjeli karata, grofovski oslade najslasnijim kolačem, čudesnom izvedbom protiv Španjolaca, u vinorodnome Bordeauxu. Čak bez petorice standardnih igrača koje je poštedio, šerif Ante je zbacio iz sedla “crvenu furiju”, aktualnu europsku i bivšu svjetsku suverenku sa 2:1. Takvim pothvatom, izbornik je u dušama Hrvata potpalio plameni domoljubni ushit.

No u osmini finala sretna zvijezda, koja je dotle odano slijedila Čačića i ljubila ga u deset navrata, himbeno mu okreće leđa kad mu je bila najpotrebnija. Da u jedanaestome pokušaju ostane neporažen. Iako su vatreni dječaci dugih 118. minuta  zubima grizli za gušu isprepadane Portugalce, pregaoci s ruba Europe su, s jedinim udarcem u vrata, u zao tren otpravili naše miljenike u usta pakla i natopili nam nevesela srca najtjeskobnijom tjeskobom. Blijeda je utjeha bila da je portugalska legija, predvođena njegovim veličanstvom Cristianom Ronaldom, poslije skalpova oderanih s hrvatskih tjemena, stigla do naslova europskoga prvaka. Peklo nas je što je vatrenima nedostajala mrvica da se - premda su igrački ostavili najljepši dojam na Euru - nađu u galeriji velikana. A kroz ušicu igle provukli su se prebrisani Portugalci. Miroslav Krleža je davno zapjevao kako ni med cvetjem ni pravice.

Iako su, poslije brodoloma u Francuskoj, zvani i samozvani autoriteti zahtijevali da Čačić bude podveden pod sječivo giljotine, ipak mu nije bila odrubljena glava. Iza njega su stameno stali i zaštitili ga gromovnici hrvatskoga nogometa Davor Šuker i Zdravko Mamić. S vremenom smo povjerovali kako su posrtaji s Česima, a napose s Portugalcima, naišli kao kolateralna šteta koja nas je pogodila u nevrijeme.

Sedamnaesti izbornik Ante, nalik antičkoj čaplji Feniksu, uskrisio je izvukavši se iz pepela nakon što je počeo opasno gorjeti na lomači. S pričuvnim, tako reći trećim sastavom, na turniru u Kini, Hrvati su dvaput izvukli 1:1 s Kinom i Čileom (obje momčadi plasirale su se ispred naše nakon uspješnijega izvođenja jedanaesteraca). U prijateljskim ogledima vatreni su pregazili respektabilne reprezentacije: Irsku u Dublinu i Meksiko u Los Angelesu. 

Berićetno nam je krenulo u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo 2018. U četiri odmjeravanja, izvukli smo 13 bodova: Turska (1:1), Island (2:0) - oba puta zbog kazne na vampirski pustome Maksimiru - i s Ukrajinom (1:0) opet u Zagrebu, ali sada pred krcatom kućom; dok je točka na i bila zabaždarena u Skadru s Kosovom (6:0) i u Tampereu s Finskom (1:0). Nedostajao nam je još majušni koračić pa da počnemo bezbrižno spremati prtljagu za Rusiju.

Ali nije bilo gotovo kad smo mi pomislili da je gotovo, jer je za tango ipak bilo potrebno dvoje. Smetnuli smo s uma da su svoje račune skrivali u rukavima i suparnici. Najprije je uslijedio poraz (0:1) u posljednjim sekundama u Reykjaviku, s napaljenim Islanđanima. I da nas, nakon gušenja u gejziru na rubu Europe, snađe jednako bolni podbačaj s Turskom, u azijskome dijelu zemlje. Kao mokrenje niz vjetar bubnjalo je hrvatsko naricanje, istina s vidljivim pokrićem, da je mađarski sudac oslijepio kad domaće vezire nije kaznio jedanaestercem, oprostivši igranje rukom njihovu braniču u šesnaestercu, početkom utakmice.

Između tih dviju drama, na jedvite jade prožvakali smo posnih 1:0 s Kosovom na stravično izrovanoj blatnjavoj tratini u Zagrebu. I da nakon tih posrtanja zabrljamo s još jednom nezamislivom havarijom, u remiju (1:1) s Fincima na riječkoj Rujevici. Ante Čačić je, profućkavši unaprijed upisana tri boda, naletio na nagaznu minu, a to bijaše znak da se mora smjesta povući. Uz gromko odobravanje trenerskih kolega, koji su, kao da ne kusaju iz istoga tanjura, nekolegijalno i nesolidarno tukli po njemu iz svih oružja. Čačić, je jopski izdržao bičevanja i nije odgovarao na prljave napade. Umirila ga je, zacijelo, bajoslovna odšteta od šestotinjak tisuća i još nešto siće od eura, zajamčenih slovom ugovora, zato što je HNS prije roka prekinuo suradnju. Ili sirovije kazano: potjerao ga. 
------------------------------    

Dok su nogometni vjernici suznih očiju pisali smrtovnice, do srži ožalošćeni što reprezentacija Hrvatske neće kročiti u, već viđenu na dlanu, matušku Rusiju, lanjskoga 7. listopada ukazao nam se novi, osamnaesti izbornik, vrlo malo poznati, tako reći anonimni, Zlatko Dalić (51), koji nije porekao da se za njegovo ustoličenje najviše zauzeo predsjednik HNS-a Davor Šuker.

Čim je Dalić dočekao prvih pet minuta slave, odvažno je skočio u bazen s krvožednim krokodilima, piranjama i bijelim kitovima ubojicama, da dokaže kako mu u grudima tuče junačko hercegovačko srce. Nije uzdrhtao kad mu se iz Ukrajine kesio nadirući razorni orkan. Njenim nadmenim reprezentativcima, koje je predvodio karizmatični izbornik Andrij Ševčenko, bila su puna usta prijetećih poruka da će, u Kijevu, pred odanim fanatičnim pristašama, u posljednjem kolu izlučne skupine, položiti na pleća grogirane Hrvate. I da će se Ukrajinci, kao drugoplasirani, iza čuda od Islanda, domoći prigode koja će ih u baražu, odvesti na željeni Mondial, u nedragu susjednu Rusiju, s kojom se, zbog otetoga Krima, mrko gledaju preko puščanih oroza.

Nu kad tamo, prkosni Dalić, na čelu svojih razgoropađenih uskoka, nakon opjevanih pogodaka Andreja Kramarića, opalio im je vruću pljusku koja godinama neće prestati da bridi. Vatreni komandosi protutnjali su ukrajinskom prijestolnicom nalik opakome cunamiju i s uvjerljivih 2:0 prizemljili Ševčenkove bogatire koji se nisu mogli čudom načuditi kako ih je iznebuha smrtonosno ranila munja ispaljena iz hrvatskoga arsenala. 

Naši se profesionalci nisu smjeli opustiti poslije neponovljive ukrajinske izvedbe i udariti u dernek kako bi priličilo, zato što im je Kijev bio samo prolazna postaja. Dvosmjerna raskrsnica iz koje jedan krak vodi u Rusiju, a drugi u sportsku propast. 
Pretvorili smo se u divovsko oko i uho, iščekujući da saznamo s kime ćemo se pohrvati. Dobili smo neugodne i prgave Grke, koje je Zlatko Dalić, hrvatski izbornik pod rednim brojem 18, od tri ponuđena moguća suparnika, najmanje volio vidjeti. No uvjerljivih 4:1 u prvome obračunu u O.K. Zagrebu bilo je više nego dostatno da se naša ekspedicija, spokojno i rasterećeno, zaputi na uzvrat. U najvećoj grčkoj luci Pireju, na stadionu.Karaiskaki, koji slanim miomirisima napaja Egejsko more, Hrvati su gosparski otmjeno otplesali sirtaki i majstorski sačuvali nedokučivu maksimirsku prednost. Sa 0:0 ostali su neporaženi da iz Grčke upute izazovnu poruku u Moskvu, na Crveni trg, u Kremlj: - Rusijo, evo i Hrvatske!

Dašto da je zlatonosno zasluženi super bingo s Ukrajincima i Grcima, sretnoga dobitnika Zlatka Dalića - donedavno pomnije znanoga tek zanemarljivo malobrojnim pratiocima loptačkih događanja - obnoć pretvorio u ličnost s naslovnica i udarnih vijesti. Proslavio se kao mister Netko. Stupajući paradnim korakom po crvenome sagu, svečano je ustoličen u hrvatsku palaču slavnih. 
O zlaćanome Zlatku guta se i najsićušniji redak iz njegova curriculum vitae. I dječica iz prvih školskih razreda sada znaju da je rođen u Livnu, u hrvatskoj obitelji (roditelji Kata i Ivan) , 26. listopada 1966., što će reći škorpion. 

Zlatko je otac dvojice dječaka, Tonija, rođenoga Varaždinca i Branka koji je došao na svijet u Splitu. Supruga mu je livanjska sugrađanka, Davorka, sestrična likovnoga umjetnika Ivice Propadala.

Dalić, koji je visok 179 centimetra, prve nogometne korake učinio je u livanjskome Troglavu 1918. A odatle je krenuo sustavni slijed igranjem u prvoligašima: Hajduku, Cibaliji, podgoričkoj Budućnosti, mostarskome Veležu i Varteksu. Dalić je napose vezan za Hajduk i Varteks i ne taji da je njihov gorljivi navijač. Varaždin je odabrao za grad sa stalnom adresom. 

Čim se oprostio od igranja, uplivao je u trenerske vode na nagovor Branka Ivankovića trenerske svetinje u Iranu. Dalić je na klupi Varteksa najprije postao pomoćnik najprisnijega prijatelja Dražena Beseka, i zatim Ćire Blaževića. Ćiro koji bez dlake na jeziku reže po trenerima s kojima nije na istim valovima, o Daliću je zadržao najljepše mišljenje. Obradovan što je njegov šegrt preuzeo reprezentaciju i proglasio ga moralnom vertikalom. 

Zlatko Dalić se, kao pomoćnik, pet sezona kalio u mladoj reprezentaciji Hrvatske gdje mu je nadređeni bio Dražen Ladić. Upravo je, u sadašnjem stožeru hrvatske državne momčadi, Zlatko Dalić – šef Ladiću. 
Prvi inozemni trofej ubrao je 2009. u Albaniji gdje je s Dinamom iz Tirane, za jednogodišnjega boravka, podigao slavodobitno Superkup. A najunosnije, najljepše i najuspješnije klupske trenerske čase proveo je na azijskome pijesku: u Saudijskoj Arabiji je ušao u legendu kad je s Al Hilalom osvojio Prinčev pokal. Otisnuvši se odatle u Ujedinjene arapske emirate (UAE) s momčadima Al Falsali iz Harmaha i Al Ain, iz istoimena prijestolnoga grada imućne zaljevske zemlje, bio je finalist azijske Lige prvaka, osvajač državnoga prvenstva, superkupa i Kupa predsjednika vlade. Odatle se vratio u Hrvatsku bogato plaćen i doživotno osiguran kupom dolara s mirisom petroleja, pa zato samouvjereno samostalno istupa, ne hitajući da bilo koga pita za svoje mišljenje. Zato što ne strepi da će ikada, ni za pet života, ostati bosjački šupljih džepova. 

Pa kako smo načeli priču o novcu, podvucimo da je od 28 izbornika koji su se predstavili na Svjetskome prvenstvu, Dalić po prihodima bio pri dnu s godišnjom plaćom od 550.000 eura. Ispod njega su bili Ramirez iz Kostarike (350.000), Krstajić iz Srbije (300.000), Navalka iz Poljske (270.000), i kao posljednji Cise iz Senegala (200.000). Trojac najplaćenijih činili su Löw iz Njemačke (3,850.000), Tite iz Brazila i Deschamps iz Franuske (s po 3,500.000).

No, Dalić ih je nadmašio sve osim Deschampsa i odveo Hrvatsku do finala.