Nikoli Pokrivaču čak se triput vraćao Hodkinov limfom, a Robin Soderling jedini je uz Đokovića koji je pobijedio Nadala na Roland Garrosu. No, njegovu karijeru uništila je mononukleoza. Josip Mišić je pobijedio tumor testisa
Sportaši koji su pobijedili teške bolesti: 'Godinu dana sam morao ležati u krevetu...'
Imali su zacrtane snove, utabanu stazu prema uspjehu i bogomdani talent, no nažalost, njihove snove prekinula je prokleta bolest. Nakon što su pobijedili bolest, neki su se vratili sportu, a neki odustali i krenuli drugim putem.
Bivši igrač Dinama Bojan Knežević podvrgnut je operaciji nakon što su mu dijagnosticirali tumor testisa, no nije jedini. Niko Čeko bio je miljenik Torcide, stariji navijači Hajduka još pamte 28. travnja 1996. godine, kada je u pobjedi (3-2) nad Dinamom s više od 30 metara sjajnom 'bombom' probio Dražena Ladića. No, njegov uspon spriječila je bolest.
Još 1997. godine dijagnosticiran mu je tumor testisa, pa nakon sedam dana i drugi tumor, limfnih čvorova...
- Kroz bolest sam vidio tko su mi pravi prijatelji, 20 godina sam tražio pravdu na hrvatskim sudovima, pa čekao i dočekao pravdu na švicarskom sudu. No, danas se osjećam praznim. Zdravlje mi je sada jako dobro, hvala Bogu. Pa i prijatelji mi kažu da izgledam bolje nego kada sam bio aktivni nogometaš. Iza mene je 60 kemoterapija, bila je to duga i teška borba, prošao sam sve i svašta, ali sada se dobro osjećam, vjerujem da će tako i ostati. Životnu bitku sam pobijedio zbog sjajne tjelesne kondicije, ali i želje da pobijedim zloćudne bolesti.
Član Dinama Josip Mišić bio je jedan od najboljih igrača PAOK-a prije nekoliko godina, a onda, jednog jutra, cijeli svijet mu se srušio. Dijagnosticirali su mu rak testisa.
- Šok! Bio sam u totalnom šoku. Prvo sam čuo kako moram ostati jak, proći kroz sve to i vratiti se na teren. Ubrzo sam shvatio da je to proces koji me čeka.
Jesi li mislio da možda nećeš moći opet zaigrati nogomet?
- Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Ali nikad nisam mogao prihvatiti ideju da neću opet raditi ono što najviše volim. Kad sam se vratio na teren, osjećao sam se kao da prvi put igram nogomet. To je najveća pobjeda moje karijere! U životu postoje dobre i loše stvari i uvijek se treba boriti - rekao je Mišić jednom prilikom.
U Dinamo je stigao u listopadu 2020. godine, a samo nekoliko mjeseci prije toga imao je kirurški zahvat kojim su mu uklonili rak. Srećom, više nikada se nije vratio. U Maksimiru je postao jedan od najboljih igrača i pretedent za reprezentativni dres.
Nikola Pokrivač bivši je igrač Varteksa, Dinama, Monaca, Intera, Rijeke..., nekadašnji reprezentativac, no u kolovozu 2015. godine obolio je od klasičnog Hodgkinova limfoma, nakon čega je prošao brojne kemoterapije, pa se u dresu Slaven Belupa pokušao vratiti nogometu.
Ova priča ipak nije sretno završila. Pokrivaču se u kolovozu 2016. godine vratila teška bolest, nakon čega je opet morao na kemoterapije, pa i autolognu transplantaciju matičnih stanica, kad je sam sebi donirao stanice.
Hrvatski se nogometaš u siječnju 2017. godine još jednom vratio u Slaven Belupo, no u svibnju je saznao zastrašujuću vijest - neugodna se bolest još jednom vratila...
- Nešto me mučilo i otišao sam k liječniku. Kad su mi rekli dijagnozu, svijet mi se srušio. Za bolest sam saznao slučajno jer sam nekoliko dana prije toga prošao liječnički pregled u Maccabiju, koji nije pokazao ništa - rekao je Pokrivač i nastavio:
- Moja prva reakcija bila je: ‘Što je sad ovo?’. Praktički nikad nisam imao ni ozljedu, a sad se moram boriti za život!
Nije odustao ni nakon što se bolest vratila treći put.
- Kći Nika daje mi snagu, pobijedit ću - rekao je tada.
Jedina opcija za ozdravljenje bila je transplantacija matičnih stanica od bližnje osobe. Donor je bila njegova majka Ana koja mu je spasila život. Prije šest godina bolest se konačno povukla.
Nikola Pokrivač u reprezentativnoj karijeri ostvario je 15 službenih nastupa, bio i član nacionalne vrste na Europskom prvenstvu 2008. godine u Austriji i Švicarskoj, za koju je u svakom trenutku davao sve od sebe.
U dresu zagrebačkog Dinama osvojio je po dva naslova prvaka i Kupa Hrvatske, a i s Rijekom je osvojio nacionalni kup. Do inozemnog trofeja Nikola je stigao u dresu Red Bull Salzburga, s kojim je u sezoni 2009/2010. osvojio prvenstvo Austrije.
Transplantacija bubrega i silne komplikacije ostavile su traga na Ivanu Klasniću. Napao ga je i virus zbog čega je ostao bez kose. U nogometnu mirovinu otišao je prije devet godina, a njegov uspon prekinut je na nogometnom vrhuncu 2005. godine zbog propusta liječnika Werdera.
- Išao sam na pregled i nalazi nisu bili dobri. Krajem 2006. su mi rekli da moraju izvršiti transplantaciju bubrega. Kad sam saznao za problem, bilo mi je teško, zapitao sam se kakav će mi biti život. Prvi bubreg bio je majčin. Nažalost, nije proradio. Nakon osam tjedana uzeo sam bubreg od tate i to je funkcioniralo devet i pol godina. Treći bubreg sam primio 2017. od jedne žene koja je umrla, nažalost, nisam je nikad upoznao. Bila je starija dvije godine od mene. Taj bubreg imam i danas. Transplantacija je bila 17.10. i taj dan slavim kao drugi rođendan - kaže Klasnić.
Zbog terapija i komplikacija, oslabio mu je organizam, a napao ga je i virus zbog kojeg je ostao bez kose. No, možda bi bilo sve drugačije da su ga liječnici njegovog tadašnjeg kluba Werdera adekvatno liječili. Davali su mu lijekove koji su dodatno oštetili već oslabljene bubrege. Tužio je klub 2007. godine, a tek prije dvije godine donesen je pravorijek. Liječnik Götz Dimanski i klub proglašeni su krivima i naloženo im je da Klasniću isplate odštetu od četiri milijuna eura.
- Da, nisu dobro iščitali nalaze. Nisu napravili što su trebali. Trinaest godina je trajalo suđenje, završilo je napokon i dobio sam tužbu. Nažalost, novac ne može vratiti sve ono što sam prošao. Ne mogu mi vratiti život. Tko zna, možda sam spasio nekoga jer sad liječnici u klubovima puno više paze na nalaze. Možda sam nekome spasio život. Natjerao sam liječnike da više paze - kazao nam je Klasnić.
Napravio je veliku karijeru, igrao za Werder, Nantes, St. Pauli, Bolton, ogroman trag ostavio u hrvatskoj reprezentaciji za koju je zabio 12 golova u 41 utakmici, a svima nam je u pamćenju onaj gol Turcima u produžetku na Euru 2008. godine. Eh, da nam se nekoliko minuta kasnije nije dogodio Semih Sentürk, možda bismo imali prvo odličje s EP-a...
Samo dva tenisača uspjela su pobijediti Rafaela Nadala (35) na Roland Garrosu. Novak Đoković (34) i Robin Soderling (37). Dok je prvi osvojio sve što se može osvojiti i postao jedan od najboljih tenisača u povijesti, Soderlinga je bolest 'ugasila' na vrhuncu njegove karijere. Bila je to mononukleoza, 'viša sila' koja je uništila karijeru Marija Ančića (37).
Pobijedio je 'kralja zemlje' u njegovom domu, dvaput igrao finale Roland Garrosa i bio četvrti tenisač na svijetu. No, sve se urušilo kao kula od karata. Kada misliš da si nepobjediv, život te udari još jače.
Prvi put ju mononukleozu dobio sa 26 godina, ali kad je mislio da je pobijedio bolest, neki su se simptomi vratili, a on se nikako nije mogao vratiti na teren.
- Triput sam se pokušavao vratiti na teren poslije mononukleoze i nisam uspio, što je ostavilo veliki trag na moju psihu. Prihvatio sam da se možda nikada neću vratiti i kada sam donio odluku da konačno stanem, bilo je teško, ali sam osjetio i olakšanje jer se više nisam morao boriti sa mislima kako ću se vratiti. Tada sam morao vidjeti što ću dalje sa svojim životom - prisjetio se bivši švedski tenisač.
Nakon pet godina osjećao se dobro, ali više nije bilo motiva za povratak.
- Bilo mi je potrebno pet godina da se vratim u stanje u kojem mogu trenirati kako hoću. Tada sam osjetio da je prekasno za povratak, nisam imao ni energije. Nije lako biti vrhunski sportaš - završio je Söderling koji je zbog bolesti morao prerano završiti karijeru, baš kao i hrvatski tenisač Mario Ančić koji je u tenisku mirovinu otišao s 27 godina.
Do 23. godine osvojio je Davis Cup i olimpijsku broncu, igrao polufinale Wimbledona i bio sedmi tenisač svijeta. Pokušao se vratiti nakon mononukleoze, no izmučeno tijelo izgubilo je otpornost. Problemi su se vezali jedan za drugim.
- Liječnici su mi tada rekli da sam imao sreće. Da je malo nedostajalo da više nikad ne uzmem više reket u ruke. I zato sam odlučio uživati u tenisu u svakom odigranom susretu - rekao je Ančić jednom prilikom.
Kako se osjećao?
- Nisam bio svjestan u tom trenutku, prvo da se vratimo, moj način razmišljanja je da budem najbolji što mogu biti. Da težim tom savršenstvu, da težim pobjedi i tu sam ja bio nemilosrdan prema sebi u treninzima i to me guralo, to je bio moj nekakav cilj. Bio sam u Sydneyju na Olimpijskim igrama, kao najmlađi član reprezentacije, bio sam u Ateni, osvojio medalju i nekako sam uvijek zamišljao da na kraju karijere imam pet olimpijskih igara na kojima sam nastupao. To je bio nekakav moj "driver". Kada vam se sve to dogodilo, ja sam pristupio tomu sportski, okej, imamo problem i idemo ga riješiti. Ja sam od toga kad sam imao 23 godine i kad sam osam sati dnevno u treningu, mečevima, bilo tenisu ili kondicijskim treninzima, ja sam bio prisiljen ležati godinu dana u krevetu. Imao sam problema i sa štitnjačom i sa srcem - kazao je Ančić koji je u 28. godini prekinuo karijeru.
To se skoro dogodilo i jednom od najboljih tenisača u povijesti Rogeru Federeru (40) koji nije bio niti svjestan da ga je 'napala' mononukleoza. Bilo je to na Australian Openu 2008. godine. Osjećao se slabo, prerano se umarao i znao je da nešto nije u redu. No, i u takvom stanju, uspio je doći sve do polufinala gdje je izgubio od Novaka Đokovića.
Za dijagnozu je doznao nakon turnira, no imao je sreću da nije doživio Ančićevu i Soderlingovu sudbinu. Odnosno, svi mi smo imali tu sreću jer ne bismo uživali u igri jednog od najvećih ikad. Federer je imao blaže simptome, no morao je odmarati kako bi se tijelo rekuperiralo i stvorilo imunitet. Ipak, oporavio se nadljudski brzo.
- Osjećao sam se izvrsno u prosincu, dok se nisam razbolio. Sad mi je na pameti samo vratiti se. U posljednje vrijeme nisam trenirao i radio kako treba jer s mononukleozom treba biti oprezan - rekao je Federer za New York Times. Na njegovu sreću, simptomi se nisu vratili te je ubrzo ušao u legendu kao jedan od najvećih ikad.
Sudbina se umiješala i u karijeru hrvatskog rukometaša Ivana Sliškovića. Bio je na vrhuncu karijere, bombarder s lijevog vanjskog, član reprezentacije i igrač Veszprema. No, nakon povratka s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, nešto je bilo drugačije. Jako brzo se umarao i jednostavno to nije bio on. Ubrzo su mu liječnici dijagnosticirali mononukleozu.
- Imam osjećaj da nikad nisam ni imao pauzu. Prošlo je jako dugo, bitka s bolesti bila je doista duga, no osjećaj za igru nisam izgubio. Naravno da se moram vratiti u željenu fizičku spremu, uigrati se s ekipom, no osjećaj je baš dobar. Nije mi bilo pretjerano teško odmarati se, ali je bilo zahtjevno biti izvan terena. S druge strane dobio sam neke druge stvari za koje smo mi sportaši uskraćeni tijekom karijere. Jednostavno je previše treninga, utakmica, natjecanja i s takvim odricanjem trpe neke druge stvari. Sportaši moraju žrtvovati puno toga da bi bili na vrhunskoj razini. Mislim tu na privatni život, sad sam imao puno više vremena za obitelj i prijatelje i iskoristio sam to - kazao je Slišković (28) kojeg je mononukleoza odvojila od rukometa na godinu i pol.