On Španjolce zna najbolje. Dobro, u redu, možda ne ove koji trenutno igraju za reprezentaciju, ali jako dobro poznaje njihov DNK. Ma što poznaje, on im ga je potpuno promijenio, usadio novi s balkanskim začinom, pa posljedično i digao španjolski vaterpolo u visine koje prije njega nikad nije dotaknuo.

Prije njega, a riječ je o Draganu Matutinoviću (65), Španjolci su, uostalom, osvojili jednu jedinu veliku medalju. Bilo je to '83., europska bronca, ali kada je on Pirineje uzeo pod svoje od 1990. godine, tu je započela žetva. Krenuo je sa svjetskim i europskim srebrom, nastavio s olimpijskim, a oprostio se s europskom broncom 1993. godine u Sheffieldu. 

No nije to bio oproštaj uz tapšanje po ramenima, tortu i svjećice, već...

- Tada je umjesto Joaqima Pujola, s kojim sam imao fenomenalan odnos, došao novi predsjednik Saveza koji me nije mogao vidjeti. Nije mi dao uvjete za rad, a znate kakav sam karakter, malo zeznut, pa smo se svađali.

Mrvicu zeznut, da. Matuta, čovjek čvrstog stava, pa kome se sviđa, kome ne, nekad za druge pomalo i uvredljivog jer nakupilo se i suspenzija zbog sukoba sa sucima i nešto riječi koje su znale nekontrolirano bježati iz usta, otišao je, zapravo, kada je zaradio suspenziju od 12 utakmica poslije sukoba sa sucem u Sheffieldu. 

Formirao generaciju

Kao da su Španjolci čekali nešto slično da ga se riješe, pogotovo igrači. Jedan od njih, Salvador Gomez, Matutine je pripreme usporedio sa zatvorom, metode nazvao brutalnim, da je bilo i poniženja i nepoštovanja.

- Zvao me kasnije i objasnio da on nije tako rekao kako je izašlo u medijima, ispričao se. Ma, to su moja djeca, ali koja nisu navikla da rade osam sati dnevno.

Dobro, što je onda istina?

- Radilo se četiri sata ujutro, četiri popodne. Pripreme su bile teške, ne bježim toga, ali mi smo se morali spremati jer oni dotad nisu znali što je trening. Kažem, oni nisu naučili na takvo što, nije to Srbija, Hrvatska i Mađarska koje znaju kako se trenira. Ja sam to uspio s njima.

Da sada opet probate slično, uenovci bi se ustali na noge i pozvali na Deklaraciju o pravima čovjeka.

- Ha-ha. Ma, nije to bilo tako strašno.

OK, vjerujemo vam na riječ. Španjolci, pak, vjeruju da je to i dalje njihova najbolja španjolska generacija, s Estiarteom, Neirom, kojeg je Matuta bez problema odstranio iz reprezentacije pa uveo tada 16-godišnjeg Ballarta koji je kasnije postao top igrač.

- Tu sam generaciju ja formirao. Mogu reći da sam ja digao tu Španjolsku u sam vrh i otad se manje-više ondje drži.  Lako je provjerljivo i to su činjenice, ona je prije mene bila 11. na EP-u u Bonnu 1989. godine. Onda sam došao i osvojio pet medalja (peta je bronca s FINA kupa, nap. a.). Uvijek smo bili na postolju, za zlato neiskusni, ali stiglo je poslije mene. Ja sam im promijenio filozofiju i psihologiju vaterpola.

I zato su vas zvali da se vratite prije nekoliko godina?

- Da, jesu. Već je sve bilo riješeno, ali nisu mi dali funkciju koju sam htio. Oni su željeli da ja šefujem, a ja to nisam naučio. Ja znam trenirati, nisam direktor, to ne znam.

PROTIV ŠPANJOLSKE ZA FINALE Profesor Miho: Naš je adut nad Furijom pobjednički mentalitet

Što sad zna o ovih 13 Španjolaca koji će u četvrtak (10.00, HRT 2) prijetiti Hrvatskoj u polufinalu SP-a Gwangjuu?

- Imaju izuzetne igrače, Perronea, Munarriza, Granadosa... To je otvorena utakmica. Ne znam je li ono protiv Njemačke bio naš slab dan ili je forma u padu nakon onih fenomenalnih i atraktivnih igara u grupi, to ćemo tek vidjeti, ali moram reći da je to bila jedna od naših najlošijih utakmica posljednjih godina. Srećom, protivnik nije bio dovoljno jak da to iskoristi i sva sreća da smo prošli.

I što se ukazao Joković.

- E, da nije bilo njega, ali da nije bilo i Nijemaca.

Ističemo konstantno da nam Španjolci ne odgovaraju svojim stilom, ali posljednji rezultati baš se i ne uklapaju u tu priču, ne?

- Nije do toga, jednostavno su jaki, drugi su u Europi, izgubili su lani od Srbije na peterce. Uz ove koje sam već nabrojao tu je i vratar Lopez. Ma znam ih sve. Moram reći da se malo pribojavam.

Takvo što uopće nije u rječniku našeg stručnog vodstva, izbornik Tucak najavio je pobjedu, to bi značilo i 13. njegovu izborničku medalju. Vi, od Hrvata koji su bili izbornici u svijetu, imate 14 takvih i prvi ste do Ratka Rudića. Tucak samo što vas nije stigao.

- Ma Tucak je moj đak, čekam da me prestigne, drage volje, iskreno i pošteno. No ja sam najuspješniji trener kada se gleda klupski i reprezentativni vaterpolo. Tu nitko nije bolji od mene i to malo ljudi zna. Nadam se da neću stati.

Nikad više u Jadran

Hmm, što želite reći?

- Trebao bih preuzeti jaki klub, možda i reprezentaciju.

Opa, pa to je ekskluziva. Možemo li saznati malo više?

- Ne mogu reći, posljednji sam put već sve imao dogovoreno pa je propalo.

Da možda Grci ne žele maknuti Vlachosa iz Olympiakosa i reprezentacije?

- Ha, ha, nije. Vrijeme je da se vratim iako sam zadovoljan sa svojim CV-jem, rekao sam trenirati do 70. godine.

Taj se CV napunio s pola svijeta, Matuta je bio izbornik Španjolske, Slovačke, Francuske, Kine i Turske  bio je u Kanadi, Saudijskoj Arabiji, Brazilu i, istaknuo je, jedini trener koji je na svaku destinaciju išao s cijelom obitelji. Posljednja je destinacija, pak, bila hrvatska ženska reprezentacija. Najavljivali ste velike stvari, odlazak u Tokio, gdje je zapelo?

- Zapelo je jer nitko taj ženski vaterpolo ne gura. Ja sam razočaran i sa sobom što sam se upustio, pun energije, ali nikad više neću sa ženama. To je epizoda koju bih izbrisao. I još nešto. Nikad se neću vratiti ni u Jadran Split. Te bih dvije epizode maknuo.

Govorili ste, pamtimo, da su vam djevojke bile spas u teškim trenucima.

- Jesu, one i moji sinovi. Ma one su mene voljele, i ja njih, ali jedna govori 'ne mogu više', druga se izgubila. Meni to ne treba. Uložiš trud, a dobiješ frustracije jer ženski vaterpolo u Hrvatskoj ne postoji i neće postojati sljedećih 30 godina. Ni ovdje ni u Srbiji, na ovim prostorima. Mali je broj igračica, ja sam izgubio dvije i pol godine, bolje da nisam radio. Nisam ništa postigao, pomogao napretku, a jesam svugdje. Bilo je malo krivice i Saveza, ali najviše moje.

Dobro, nije baš ništa, bili ste lani na EP-u u Barceloni.

- To su limiti. Ne znači mi ništa 11. mjesto u Europi. Ako nije na postolju, ja odlazim.

A da vas pozovu reprezentacije kojima je to normalno?

- Ni to. Imao sam ponudu od jedne jake reprezentacije, Nizozemske, ali ne mogu više.

Ne može više sa ženama, to je htio reći. U trenersku odoru, Matuta, uvijek za razgovor zahvalni Matuta, samo što nije opet.

Bivši španjolski izbornik Gabi Hernandez također je imao problema s igračima.

- Disciplina im je bila problem, on je bio moj igrač. Mislim da je iza njega trebao stati predsjednik.

Njemu, Gabiju, možemo zahvaliti na - Xaviju.

- Upravo, on je izbacio Xavija. Je li to moguće - upitao se Matuta ponovivši triput.

- Nevjerojatno da to netko napravi.

Kakvog ste uopće stava oko naturaliziranih igrača?

- Protiv sam toga. Ja, npr., nisam imao nikoga niti sam htio. Kasnije je Španjolcima došao Kubanac Ivan Perez i osvojili su zlato. Ali, nisam za to. Evo, Perrone je igrao za Brazil, pa Španjolsku, pa Brazil, pa se vratio u Španjolsku!? 

Talijani su posebna priča?

- Sada imaju Molinu, Echeniquea...

Malo je zastao, pa smo uskočili spomenuvši rođenog Australca Figliolija.

- Da, ali i ranije naše Hrvate. Ma, katastrofa... A nije da im nedostaje, imaju 500 liga, milijun igrača, U pitanju je samo nedovoljan rad, najlakše je kupiti igrača, gotovog igrača. Hrvatska je tu s Xavijem najviše profitirala, dobili smo ga bez muke.