Slika zakucavanja 'Spusti se, Franjo' uokvirena mi je na zidu

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na Facebook-stranicu facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju bit će honorirana.

Dvaput je osvojio Euroligu, i to s Cibonom. Dvaput je uzeo i naslov Saporta kupa, bio je dvostruki prvak Hrvatske, Litve i Jugoslavije, a u dresu Hrvatske osvojio je famozno srebro u Barceloni kada je našu reprezentaciju svladao tek 'Dream Team' predvođen Michaelom Jordanom. Povik 'Spusti se, Franjo' ušao je u legendu!

Za sve je zaslužna Hercegovina

Hrvatski centar rođen u Slipčićima kod Mostara 1965. godine reketima je dominirao zbog svoje visine gotovo dva desetljeća. Poznati hercegovački veseljak za svoju se visinu upravo najčešće volio zahvaliti - Hercegovini. Prema nekim istraživanjima Hercegovci su najviši ljudi na svijetu, a to ni ne čudi. Od tamo su brojni naši košarkaši, a i ostali sportaši. Taj fenomen jednom je pokušao objasniti upravo sam Franjo Arapović za 100posto:

- Ja bih to povezao s genetikom, Hercegovci su među najvišim ljudima na svijetu, ali tu je prije svega želja za uspjehom. Nemaš opcija, moraš uspjeti jer se inače, nažalost, nemaš gdje vratiti. To je borba za preživljavanje. Kad nam se ukaže prilika, 90% sportaša iz Hercegovine je iskoristi. I jako smo povezani, na tjednoj bazi se čujem s puno sportaša iz Hercegovine, nalazimo se na misnim slavljima, po crkvama u Zagrebu...

Arapović je rođen u obitelji gdje je imao još četiri brata i sestru, a najniži od petorice muških članova imao je 200 centimetara. Sestra? Ma tek 180 centimetara visine... A visina je u njihovoj obitelji bila tradicija. Otac Pavo dosegao je dva metra, a njegov djed Filip imao je 205 centimetara.

- Smijali smo se kad sam išao na krizmu. Bio sam u osmom razredu. Svi kumovi stajali su iza krizmanika i stavili bi ruku na rame, samo je moj kum morao biti pokraj mene. Nije mogao stajati iza mene jer sam od njega bio viši za glavu.

Najveći problem bila mu je odjeća!

– Trebam hlače, nema hlača, trebam cipele, ali ih ne mogu kupiti. U osmom razredu nosio sam cipele broj 46, a u prvom srednje škole broj 47. Bilo je nemoguće u nekom dućanu pronaći cipele. Uglavnom sam nosio tenisice pa bih cipele, ako sam imao ogovarajući broj, obuo za neku svečanost ili Božić - prisjetio se jednom Arapović.

Počeo je trenirati u Lokomotivi iz Mostara sa 17 godina, a odmah su ga trenirala velika imena. Prvi trener bio mu je brat Dražena Dalipagića, a već nakon pet mjeseci potpisao je za Cibonu. Za ispisnicu su Zagrepčani donijeli tonu opreme, a u Zagreb je s njim morao ići brat s obzirom da još nije bio punoljetan. Tri godine nakon što se počeo baviti košarkom već je bio u sastavu za finale Kupa prvaka u Ateni. Tad još nije igrao, ali već godinu kasnije bio je među glavnima.

'Imao sam sreće što je Krešo bio tu'

S obzirom da nije trenirao košarku sve do tinejdžerskih godina, puno su mu značili savjeti kolege centra - Kreše Ćosića. Savjetovao ga je vezano i za košarku i za život, a Franjo je ranije progovorio i o uvjetima pod kojima se u to vrijeme igralo.

- Trenirali smo na Tuškancu po cijele dane, nisu nam smetale ni rupe na betonu ni koševi ni poderane tenisice. Tamo smo i ručali, kratko bismo se odmorili na tribinama pa natrag na teren. Ćosić je bio čovjek ispred vremena, govorio nam je da će igrati playmakeri od dva metra, da centri više neće biti 'drva', nego će morati igrati izvana i znati s loptom, da ćemo većinom vremena morati stajati na prstima, uopće se ne oslanjati na pete, da će se napad od 30 sekundi skratiti... I Mirko je, zajedno s nama igračima, sve to upijao. Više je vrijedilo razgovarati s Krešom o košarci sat vremena nego s drugima dvije godine - rekao je Toniju Horvatu prošle godine za 100posto.

Njegovu karijeru osamdesetih obilježili su ti naslovi s Cibonom i nastupi za reprezentaciju Jugoslavije. Na povratku iz Budimpešte nakon osvojene titule s Cibonom protiv Žalgirisa morali su stajati jer su ih ljudi zaustavljali na cesti, a doček u Zagrebu, kaže Franjo, bio je čudesan.

Povijesni uspjeh u Barceloni

Te 1992. godine Hrvatska se našla u skupini sa SAD-om, Brazilom, Njemačkom, Angolom i Španjolskom. Slavili su Hrvati protiv svih osim protiv Dream Teama, s lakoćom skinuli Australiju, a onda išli na Ruse. Bio je to krvav dvoboj...

- Ja uvijek kažem da je to bila Božja ruka, da smo mi tu jednostavno morali igrati finale. Nitko ne zna kako smo dobili Ruse u polufinalu. Nismo mi niti znali koliko će značiti taj finale za jednu mladu državu, a mi smo ovako bahati namjeravali pružiti još jači otpor, ali nismo mogli, za nas su nakon utakmice s Rusima Olimpijske igre završile. Da smo ih dobili 15 razlike, možda bismo dulje bili u egalu - rekao je ranije Arapović, koji je u prvom poluvremenu na asistenciju Kukoča zakucao za vodstvo 25-23.

Još od tada ostao je povik Slavka Cvitkovića: 'Spusti se, Franjo!'

- Kako vrijeme prolazi, tako više postajem svjestan da je moj koš, zakucavanje Amerikancima, jedinom pravom košarkaškom Dream Teamu, postao jedan od najvećih trenutaka hrvatskog sporta. Tad nisam shvaćao što sam napravio, no sad znam da je taj potez veći i od medalje. A da nije bilo toga, možda bi se svi sjećali mojeg promašenog zakucavanja iz akcije ranije. Tu snimku zakucavanja imam sačuvanu na kompjutoru, znao sam je prije nerijetko pogledati, no posljednjih godina vrlo je često na TV-u da više i ne trebam paliti kompjuter. Imam i sliku uokvirenu na zidu, iz španjolskih novina. Baš taj trenutak - pisao je za nas sam Franjo prije par godina, a onda otkrio i malo više o susretu s predsjednikom Tuđmanom:

- Nakon utakmice u našu svlačionicu došao je predsjednik Franjo Tuđman, čestitao nam je, a potom rekao: ‘Olimpijske igre za nas su završile nakon Franjina zakucavanja. S tim ste zapravo osvojili zlato, a takve će vam biti i premije’. Za prvo mjesto nagrada je bila 700.000 tadašnjih njemačkih maraka, no Dražen Petrović je predsjedniku Tuđmanu rekao da ne želimo taj novac, neka se donira Hrvatskoj vojsci. Mi igrači uoči Barcelone dogovorili smo se da premije idu za pomoć Hrvatskoj.

Iz tih dana, Arapović ne žali za puno stvari. Jedna od njih je što nisu bili na otvorenju tih Olimpijskih igri:

- Da smo bili, vjerojatno bi Dražen Petrović nosio zastavu, no i Goran Ivanišević je zaslužio tu čast. Sjećam se i stranih sportaša koji su se raspitivali kod nas o ratu u Hrvatskoj. Znali smo tad da u Barceloni nismo samo sportaši, nego i ambasadori koji mogu puno napraviti za svoju zemlju.

A druga je to što nije uzeo više suvenira iz Barcelone! Ostao mu je 'samo' dres Michaela Jordana!

- Obojica smo nosili broj devet. Prišao sam mu tijekom zagrijavanja i zamolio ga da mi pokloni majicu koju je nosio. I danas je čuvam - rekao je Franjo prije nekoliko godina.

'Treneru, ne vrijeđajte me. Ja pijem samo Chivas'

Arapović je uvijek volio razbijati nervozu i sve pretvoriti u šalu. Tako ga je jednom prilikom legendarni jugoslavenski trener Duda Ivković optužio da je u dva ujutro imao otvorenu bocu Jackieja, na što mu je ovaj Arapović odgovorio: 'Niste u pravu, nemojte me vrijeđati. Ja pijem samo Chivas.'

Ljubav za košarku prenio je i na sina, Marka Arapovića, koji je za Cibonu debitirao s 14 i pol godina te time postao najmlađi košarkaš u povijesti koji je zaigrao za 'vukove'. Danas ima 22 godine te je od prošle godine igrač Galatasaraya.