Shala: Ponosan sam što me navijači i dalje toliko poštuju...

Ma oduševljen sam svime, stvarno je bila prekrasna večer, ne sjećam se kada sam posljednji puta tako uživao. Vidio sam toliko bivših suigrača, pravih prijatelja, nogometaša s kojim sam davnih dana dijelio dobro i zlo, kaže Kujtim Shala.

On je posebni ljubimac Bad Blue Boysa i nakon toliko godina, a to su potvrdili predivnim ovacijama na utakmici koja je odigrana u Draženovom domu. 

Tijekom intoniranja hrvatske himne Shala je emotivno stavio ruku na srce i zapjevao Lijepu našu. Bio je to jako emotivan trenutak za njega, a i sam je upisao jedan nastup za hrvatsku reprezentaciju. Bilo je to u povijesnoj utakmici 17. listopada 1992. kada je Hrvatska odigrala prvi susret kao samostalna država protiv SAD-a.

- Kažem, toliko dugo nisam vidio Bobana, Škrinjara ili Ištvanića, srce mi je danas veliko ko' kuća.

 Naravno, Dinamove legende nisu se poslije utakmice odmah razbježali, već druženje nastavili u lokalu Zvonimira Bobana...

- Baš smo se ispričali, prepričavali svoje događaje iz prošlosti, vrtjeli brojne detalje iz prošlosti, dok smo svi skupa branili boje Dinama. Ne, nije bilo tamburaša, niti nekakve muzike, bili smo sami, pričali i uživali. Razišli smo se već oko dva ujutro, Boban je već sljedeće jutro letio za Frankfurt, ja također vrlo rano morao za Njemačku.

Kujtim Shala je još jednom ostavio srce na terenu, a onda tenisice i majicu bacio navijačima...

- Gledajte, vi ne možete varati navijače, oni uvijek cijene one koji ostavljaju srce na terenu. Ja sam za Dinamo igrao samo dvije godine, a imam osjećaj kao da sam u Maksimiru bio 10 godina. Nikada se nisam štedio u dresu Dinama, nikada davao manje od 200%. I ne mogu vam opisati koliko sam ponosan što su navijači to prepoznali, što me još vole kao nekada. Znate, oni stariji me se dobro sjećaju, to razumijem. Ali, mene oduševljava kada vidim da i oni mlađi, praktički djeca na tribinama pjevaju "Mi imamo svoga kralja, ime mu je Kujtim Shala".

Zanimljivo, prije utakmice ste tijekom hrvatske himne držali ruku na srcu.

- To je znak koliko volim, cijenim i poštujem Zagreb i Hrvatsku. Ja sam prvi Albanac koji je zaigrao za hrvatsku reprezentaciju, nikada se toga nisam sramio.

Jeste se svi skupa dogovorili za neko novo druženje? 

- Jesmo! Sljedeće godine će biti 30. godišnjica od te neodigrane utakmice sa Crvenom zvezdom, tada ćemo se opet svi okupiti, ponovo zaigrati nogomet. A vjerujte, to će biti još veća, još bolja fešta za sve nas dinamovce - rekao je Shala.

Shala je u Dinamo stigao 1989. godine iz Prištine.

- Bio sam u vojsci u Beogradu i došao u Dinamo. Milan Miljanić je zvao Josipa Kužea, koji je bio trener Dinama i rekao: ‘Joža, je li znaš kakvog igrača dobivaš?’. Kuže mu je odgovorio: 'Znam, čuo sam da je dobar, ali ga nisam vidio. No, ako kažeš da je dobar, jedva čekam da dođe'. I odmah kad sam došao bio je derbi protiv Hajduka. Ulazim u svlačionicu, a Kuže mi kaže: ‘Kujtime, evo ti broj 10’. Gledam, je li neka zezancija. Pa desetku ima Zvone Boban! Kako ću sad uzeti desetku? Kažem: ‘Pa jučer sam izašao iz vojske!’ A Kuže: ‘Čuo sam sve najbolje o tebi, Boban će početi na klupi’. I izlazim pred pun Maksimir. Noge su mi se odsjekle. I spiker proziva igrače, dođe i do mene, a osjetim na stadionu muk: Tko je taj? Gdje je Zvone? Ali, rekao sam sam sebi, Kujtime, samo iziđi i pičiš... Na poluvremenu sam mislio da će me Kuže zamijeniti, a on mi je rekao da sam bio odličan i da samo tako nastavim. I zabijem gol, koji se i danas vrti po YouTubeu... I tu je počela ljubav mene i BBB-a - pričao nam je Shala nedavno.

Malo je reći da je postao idol. Bio je i više od toga, junak, heroj. Ubrzo je i napravljen legendarni transparent “Svatko ima svoga kralja, naš je Kujtim Shala”, koji je bio na svakoj utakmici. A nije mu bilo lako, tukli su ga na svakoj utakmici. Braniči Zvezde, Radničkog, Sarajeva, Borca udarali su ga svaku utakmicu. Rijetko tko od njih bi dobio žuti karton.

- Kako sam Albanac i dinamovac, tukli su me u Nišu, Sarajevu, Banjoj Luci, Beogradu... Suci su samo okretali glavu. Htjeli su me ubiti. Dušu sam ostavio na terenu, a u svlačionicu bih ušao plav od batina. Nikog nisu tako tukli u prvenstvu.. Predstavljao sam Kosovara i dinamovca, a to je u Srbiji bila ubitačna kombinacija. Bio sam na meti. Bobana, Šukera i ostale dinamovce su protivnici, pa i suci, čak i simpatizirali. Kad bih izašao u Beogradu na stadionu i kad bi spiker pročitao moje ime, stadion bi se prolomio od zvižduka, morao sam nositi čepiće za uši - kaže Shala.

Vojsku je služio u Beogradu, u sportskoj postrojbi sa Štimcem, Mrmićem, Tuceom, Bobanom, Pančevim... Sve najveće zvijezde tadašnjeg nogometa.

- I igramo 1988. Kup protiv Partizana, kao Sportska četa. I na poluvremenu vodimo 1-0!! Ej, protiv Partizana. I u svlačionicu ulazi general, mislim da je bio Veljko Kadijević. Blijed kao krpa. Viče: “Jeste normalni? Što radite, koji vam je ku...?” I mi izgubimo snagu i primimo četiri gola. Nismo bili spremni, ha, ha... Ja sam igrao libera, bio sam kapetan te momčadi. Čak me Stanislav Karasi, izbornik Sportske čete, preporučio Dinamu kao libera, ali ja nisam htio. Cijeli život sam bio napadač - prisjetio se Shala.

Legenda kaže da bi vjerojatno još i danas služili vojni rok da tad u drugom poluvremenu nisu “ostali bez snage” i da Partizan nije okrenuo. No, bilo je to takvo vrijeme.