'Satima sam vozio uz Vatrene, po vrućini, i stalno se smijao'

Prije dvije godine Hrvatska je živjela ponosno i sretno. Jedan od najljepših dana u našoj sportskoj povijesti kada smo dočekali Vatrene koji su osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i učinili nas ponosnima. To je dan kojeg se i dan danas sjećamo sa suzama u očima i trncima koji nam prolaze kroz tijelo. A kako je tek bilo onima koji su izravno sudjelovali u tome? 

- Kad mi je šef toga jutra rekao da ću raditi kao pratnja nogometašima na povratku iz Rusije, bio sam presretan! Znate, nogomet treniram od pete godine, a dočekati reprezentaciju nakon takvog uspjeha kao što je bilo svjetsko srebro... uh - ispričao nam je prije godinu dana policajac Denis Ramljak (29), pripadnik II. postaje prometne policije u Lučkom. On je jedan od ljudi koji je tog dana bio cijelo vrijeme uz naše reprezentativce i bio njihova pratnja na motoru.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:28

specijal denis je bio pratnja vatrenima pri povratku iz rusije

- Ne, to nikako nije bio običan radni dan. Bio sam presretan što uopće mogu sudjelovati u pratnji hrvatske reprezentacije, koja je postigla takav uspjeh na SP-u. Bila je velika euforija, svi su bili pozitivni, zaista prekrasno - pričao nam je Ramljak prošloga ljeta, na prvu godišnjicu srebra, i objašnjavao:

- Najdraži trenutak? Ma nema ga, jer cijeli je događaj, od zračne luke do Trga bana Jelačića, bio poseban.

POGLEDAJTE VIDEO:

Taj je radni dan mnogima u Zagrebu bio produljen. I nitko se nije žalio.

- Naravno da nisam mislio da će mi radni dan toliko potrajati, mislio sam da će pratnja biti više-manje kao svaka druga, maksimalno 45 minuta. Nitko nije očekivao takav odaziv (procjenjuje se da je na ulicama bilo 550.000 ljudi, nap. a.), pa mi je taj radni dan trajao 13 sati. Od čega sama pratnja šest i pol do sedam sati. Da, cijelo sam vrijeme bio uz autobus s igračima, od zračne luke do Trga.

I vozio - dva kilometra na sat!

- To je motor težak 230 kg, a cijelo se vrijeme moraš malo odgurivati nogama, držiš kvačilo rukom, na onoj vrućini... stvarno je bilo zahtjevno, teško. I tako gotovo sedam sati! Imao sam tako spore pratnje, ali trajale su uvrh glave do tri sata, nikad ovako dugo.

Glad, žeđ, toalet... tko te pita!

- Na WC nismo imali priliku otići osim kad smo u Savskoj stali na kratki odmor. A žeđi i gladi je definitivno bilo, ali ljudi su bili toliko pozitivni da su nam davali vodu, sok... Ne, nisam se uspio javiti svojima kod kuće da ću kasniti, ali znaju kakav posao radim i da se zna otegnuti, a i pratili su cijeli doček na TV-u.

Jeste li se u nekom trenutku uplašili da će neki od igrača pasti iz busa? Ili da će neki navijači doći preblizu?

- Što se tiče navijača, nije bilo bojazni jer je osiguranje bilo jako dobro i bus je vozio jako sporo. A igrači... tko bi se bojao uz Dalića koji ih je gore hvatao kao hobotnica!

Proslavile su ga fotografije koje je objavio MUP, na kojima se Ramljak onako iskreno, radosno smijao. Jeste li se doista smijali cijelo vrijeme ili je to bio samo trenutak za kamere?

- Stvarno sam se smijao cijelo vrijeme, jer bio sam presretan da uopće mogu sudjelovati u pratnji nakon takvog uspjeha. Pa tko ne bi imao osmijeh!? U toj koloni navijača vidio sam pozitivu, jedinstvo kakvo inače nije, i to mi je bilo neizmjerno drago. Ta euforija, ljudi svih uzrasta, svi u dresovima... Sjetim se toga dana svako malo, zna me ekipa podsjetiti, ali to se pamti cijeli život. Imam tu svoju fotografiju kako se smijem.

Kad se ta fotka proširila medijima i društvenim mrežama, javio se Miho Budman i pozvao Denisa na jednotjedni odmor u Dubrovnik.

- Nisam mogao prihvatiti sedam noćenja, ali kako me nakon toga zvalo puno ljudi iz Dubrovnika da me upoznaju, otišao sam na dva dana, da im zahvalim.

On je, pak, imao jednu želju:

- Htio sam dres s potpisima "vatrenih", ali nažalost nisam ga dobio. Da jesam, sigurno bi mi visio uokviren na zidu.

Denis je vozio kao prethodnica, ispred autobusa, tako da njega igrači nisu tražili da se provozaju na motoru, niti je imao doticaj s njima. Ali s jednim putnikom tog posebnog busa ima poveznicu:

- S Milanom Badeljom sam trenirao u NK Zagrebu. Generacija smo, pa smo skupa igrali u kadetima ili juniorima. Sad igram veliki nogomet za Polet iz Svete Klare u 1. zagrebačkoj ligi, futsal za reprezentaciju policije, ali i u hrvatskoj sam reprezentaciji mini nogometa. No, polako ću prestati, zbog posla, obveza, imam malo dijete... Jesam li u rodu bivšem dinamovcu iz 60-ih, pokojnom Mladenu Ramljaku? Uh, ne znam...

Pratnje su mu u opisu posla, ali...

- Svaki dan radimo neke pratnje i osiguranja raznih manifestacija, ali takve emocije ne izazivaju se često. Ni jedan se zadatak ne može mjeriti s tim, ovo se pamti cijeli život. Da nisam radio, vjerojatno bih navijački otišao na doček. Ali ovako je bilo puno bolje. Nezaboravno.

POGLEDAJTE VIDEO: Ćirin osvrt na prvenstvo