Iztok Puc i Zlatko Saračević, legende hrvatskog rukometa bili su iznimno bliski. Devet i pol godina nakon Puca, posve iznenada, preminuo je i Zlaja. On mu je dao nadimak Žoga, bili su nerazdvojni godinama
IZTOK I ZLATKO
Sarač odlazi k prijatelju Žogi: Bio mi je poput brata... Kad je našao oca, prvo je mene zvao
Bili su nerazdvojni prijatelji i nevjerojatno talentirani rukometaši. Godinama su zajedno igrali u hrvatskoj reprezentaciji. Članovi prve zlatne generacije iz Atlante 1996., Iztok Puc i Zlatko Saračević, sad će se opet moći sresti na nekom drugom, ljepšem mjestu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:34
Žoga, kako je baš Zlaja prozvao, preminuo je u 46. godini 20. listopada 2011. nakon duge i teške bolesti, a Saračević ovu nedjelju u 60. godini, potpuno iznenada, vozeći se kući nakon utakmice Podravke.
Upoznali su se sredinom 1980-ih. Banjalučanin Zlatko bio je pet godina stariji od momka rođenog u Slovenj Gradecu na sjeveru Slovenije. Od 1985. bili su cimeri na svakom putovanju.
- Kako je nastao nadimak Žoga? Kad smo trenirali, Puc je uvijek ponavljao da želi "žogo u polukontro" kad se transformiramo prema naprijed. To mi se toliko usjeklo u pamćenje da sam mu se u nekim situacijama počeo tako obraćati. Onako, od milja: "Ajde, Žoga, šuti" i slično - govorio je Saračević u velikom intervjuu za Sportnet dvije godine nakon Iztokove smrti.
Dvije godine bili su suigrači u banjalučkom Borcu. Sarač je igrao na poziciji desnoga, Iztok lijevog vanjskoga, a Zlatko bi znao reći da je namještao šuteve kao srednji vanjski.
- Svaki novčić viška je odvajao kako bi ga poslao majci koja je, ako se dobro sjećam, radila u Gorenju. Najčešće bismo sjeli ispred televizora i gledali filmove. Posebno se sjećam jedne situacije kad smo gledali film o boksaču iz šezdesetih, mislim da se zvao "Šampion". Iztok nikad nije imao oca, majka ga je odgajala sama, a u tom filmu je glavna priča odnos boksača i njegova oca. Iztok je gledao film i cijelo vrijeme plakao, nikada ga nisam vidio tako tužnog, ali sam vidio koliko mu to znači u životu - govorio je Sarač.
Jednog dana, kad je sasvim slučajno upoznao oca, Puc je prvo okrenuo Zlajin broj.
- Za vrijeme ljeta bio je u Sloveniji i znali smo se čuti. Jednog dana mi je samo rekao: "Čuj, upoznao sam starog". Bio je u gradu navečer i prišao mu je neki dečko i pitao ga je li on Iztok Puc pa mu se predstavio kao brat. Ispričao mu je da njegov otac sad ima drugu obitelj s kojom živi i nakon nekoliko tjedana su se upoznali. To nije prošlo najbolje i nisu se baš viđali često nakon toga, ali znam da je baš tu odlučio kako će jednog dana biti pravi otac svom djetetu. To ga je još ojačalo u tom pogledu.
Osvojili su broncu na Olimpijskim igrama 1988., a onda su tenzije u reprezentaciji bivše države bili sve jače.
- U Pragu smo 1990. izgubili utakmicu za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu od Rumunjske, a reprezentaciju su pritiskali da igraju samo igrači iz Metaloplastike. Kad smo izgubili, Puc je rekao da odmah idemo za Zagreb. Pokupili smo stvari iz hotela, Janjić nam je sredio auto i krenuli smo prema Zagrebu. Čekali su nas na aerodromu, ali nije nas bilo briga. Nekako smo se prošvercali do Slovenije pa Zagreba - prisjetio se Saračević jednom prilikom.
Iztok je potom oženio Jasenku, sestru novog izbornika hrvatske reprezentacije Hrvoja Horvata , pa su im se životni putovi malo razdvojil. Mimoišli su se u zagrebačkom Badelu, ali bi se ljeti uvijek nalazili u Novalji.
- Obožavao je roniti, a meni se nije dalo u vodu. Ustali bismo ujutro i krenuli na more. Ja bih čuvao čamac, a on bi satima ronio...
Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. Puc je igrao ozlijeđen zbog bizarne situacije.
- Na otvaranju Igara dobili smo cipele koje smo morali nositi. Žoga je dobio broj manje i zbog toga je ozlijedio tetivu. Cijele OI igrao je na jednoj nozi, ali nije mu smetalo da u polufinalu odigra savršenu utakmicu i odvede nas u finale - ispričao je Saračević.
Velimir Kljaić, koji je preminuo 2010., vodio je tu reprezentaciju i uveo čvrstu disciplinu. Trening, ručak, kartanje, trening, večera, kartanje, spavanje. Tako je izgledao svaki dan, a kad su počeli pobjeđivati, Žoga je uveo i svoje rituale.
- Ujutro bismo kupili one velike šalice cappuccina što ih Amerikanci prodaju i otišli u neki parkić pored sela koji je imao ljuljačke. Sjedili bismo tamo neko vrijeme i pričali o svemu dok ne bi to popili. Jedan dan pred kraj turnira napravili smo sve isto i došli u park, a ljuljačke zauzete. Čekali smo neko vrijeme, ali Puc nije htio otići prije nego odradimo svoju rutinu. Sve je moralo biti isto kad smo već pobjeđivali. Otišao je do tih ljudi i ne znam što im je rekao, ali oni su ustali i otišli pa je i taj dan bio isti kao ranije - govorio je Sarač.
Pri kraju karijere, kad je s Hrvatskom uzeo medalje na svim velikim natjecanjima, Iztok je otišao igrati za rodnu Sloveniju. Iste godine, 2000., otišli su u igračku mirovinu.
- Imam bedž s njegovim likom u autu, mislim da ga neću ni micati. Bio mi je poput brata, puno toga prošli smo zajedno, a o njemu kao igraču nema smisla ni govoriti. Nije volio trenirati, ali njemu trening nije ni trebao. Znao je sve o rukometu. Danas takvih igrača više nema, bio je neponovljiv. Dok smo igrali zajedno, on je mislio, a ja šutirao - govorio je Saračević.
Stari prijatelji opet će biti skupa...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
