Samo suze nakon poraza: Cijela Hrvatska plače!

Srna je plakao kao beba, ostali su pali na travnjak. Navijači su umuknuli, prekrili su lica rukama, Slaven Bilić izbezumljeno je hodao od čovjeka do čovjeka tapšajući ih po ramenu. Kao da će se svi odjednom probuditi iz ružnog sna, kao da će shvatiti da se ovo zapravo nije dogodilo. No nakon nekoliko minuta shvatili su što su izgubili - nemoguće. Poraz kakav se viđa jednom u životu, poraz koji će ući u nogometne anale.
Luka Modrić odigrao je fenomenalno, odnio loptu ispred turskoga golmana Rustua, ubacio na peterac, Ivan Klasnić je zabio. U 119. minuti, minutu prije kraja, slavilo se, svi su Ivanu pohitali u zagrljaj. Bilo je to još jedno poglavlje priče o nevjerojatnom povratku dečka iz Bremena. Ne, to nije moguće izgubiti. Klupa je skakala, Bilić vikao na suca, četvrti je pokazao jednu minutu nadoknade. Hrvatski izbornik bio je već skoro u terenu, tražio je da Leko zamijeni Srnu, ali Rossetti nije dao. Krenuli smo u napad, imali loptu, bio je ofsajd. I Turci su krenuli i otišli po posljednju priliku, nekako je loptu primio Semih i pogodio rašlje.
Možda je i prošla ta minuta, ali doista se dogodilo nemoguće. Naši su već tada popadali po terenu, bilo je jasno kakav će ishod imati penali. Neki nisu ni željeli pucati, a Modrić, Rakitić i Petrić nisu uspjeli pogoditi. Zabio je Srna, ali slave Turci.
Opet smo u velikoj utakmici vodili samo jednu minutu, kao i u polufinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj protiv domaćina.
Već deset godina pitamo se gdje bi nam bio kraj da Boban nije izgubio onu loptu, da Thuram nije zabio jedina dva gola za reprezentaciju. I nakon Beča dugo ćemo se pitati gdje bi bio kraj da Semihov potez očajnika nije pogodio cilj...