Primio je Miho Bošković i državno odlikovanje "Franjo Bučar". Svirao je i u crkvi, imao je ponude jazz bandova. Svestran čovjek, koji je godinama bio jedan od najboljih vaterpolista na svijetu, zvijezda Juga i Hrvatske
'Sad predajem Teoriju glazbe, na klaviru sviram Bacha, a od Rudića nikad nisam čuo psovku'
Oprostio se 2016. godine, ali imamo dojam da je prošlo puno više godina. Miho Bošković na leđima ima 37 godina, s 33 je odlučio završiti karijeru.
- Da, možda malo prerano, ali nisam se vidio u vaterpolu više. Napravio sam sve što sam mogao, igrao sam cijeli život na vrhunskoj razini i za vrhunske klubove. Te 2016. godine sam odlučio da bi bilo dosta. Nisam htio igrati za neki slabiji klub. Osvojio sam sve što sam mogao i odlučio sam napustiti bazen - kaže nam na početku razgovora Miho Bošković.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatska vaterpolska reprezentacija u Varaždinu
Pokretanje videa...
Napustili ste ga skroz, ili?!
- Ne, treniram u slobodno vrijeme. Najviše plivam, ali vaterpolo više ne igram niti rekreativno. Odem pogledati utakmice u Gruž i to je to - dodaje Miho.
Razorna, ali baš razorna je bila njegova desnica. Kako je samo parao protivničke mreže. Dvaput je bio i najbolji igrač Europe.
- Da, prvi put 2007., a drugi put 2012. godine. Toliko sam golova zabio u karijeri, ali jedan ću uvijek pamtiti. Polufinale Svjetskog prvenstva protiv Srbije 2007. godine u Melbourneu. Srbi su došli na tri gola razlike, stisnuli su nas, a ja sam tada zabio i prelomio utakmicu. Otišli smo u finale, taj mi je najdraži - govori Bošković, koji je u reprezentativnoj karijeri promijenio puno cimera, ali najživopisniji je svakako bio Teo Đogaš.
- Baš te 2007. smo bili cimeri na SP-u. On stariji šest godina od mene i večer prije polufinala sa Srbijom ja spavam kao malo dijete. Miran i spokojan, a Teo ne može zaspati. Sutradan kad smo se ustali, on mi kaže kako sam mogao biti tako miran i tako mirno spavati, a nas čeka takva utakmica. Teo je bio bez dlake na jeziku - prisjeća se Bošković, a bez dlake na jeziku je sigurno bio i njegov bivši trener, legendarni Ratko Rudić.
S Ratkom je kao izbornikom Miho osvojio sve moguće zlatne medalje. Europsku, svjetsku, olimpijsku...
- S njim je bio i pelin i med. Takav je Ratko. Samo da znate kakve su to pripreme, kakvi režimi na velikim natjecanjima. Strog, ali pravedan, ha,ha, takav je naš Ratko - kaže Miho i nastavlja:
- Toliko dugo me trenirao, a od njega nisam čuo niti jednu psovku! Pazite to, on povisi ton, u jednoj rečenici sastavi takve stvari da vi protrnete, da to što je izgovorio strašno djeluje na vas, ali psovke nema. Objasnio bi on to na svoj način. On je poseban, baš zbog toga i je tako velik.
Mihina desnica bila je mirna u bazenu, a mirna je i na klaviru.
- Da, klavir i glazba su moja velika ljubav. Predajem Teoriju glazbe u srednjoj školi u Dubrovniku. Profesor sam, a naravno da u slobodno vrijeme često sviram klavir. Najviše djela Bacha i Beethovena. Klasična glazba je moja najveća ljubav. Tako se najbolje opuštam. Sviram i gitaru i kontarbas. Volim i Čajkovskog i Mozarta, ali Bach mi je omiljeni rekao je Miho, koji je završio Glazbenu akademiju. Nije profesionalni pijanist, ali je jednom zasvirao i na dodjeli nagrada HOO-a. Glazbenu akademiju riješio je bez problema, bio je jako dobar student.
- Taj fakultet jako je bilo teško upisati. Bio sam redovan student. Hranio sam se po menzama, snalazio se kako znam, ali sve je išlo svojim tijekom. Pogotovo mi je bilo teško četvrtu godinu, kad sam se vratio u Jug, ali omogućili su mi da tu godinu polažem bez dolazaka na predavanja, pa sam putovao u Split na ispite. To mi je onda bilo puno lakše, uskladio sam sve.
Primio je Bošković i državno odlikovanje "Franjo Bučar". Svirao je i u crkvi, imao je ponude jazz bandova. Svestran čovjek, koji je godinama bio jedan od najboljih vaterpolista na svijetu. Ima veliku obitelj, tu su supruga i četvero djece. Možda netko na kraju naslijedi tatu i bazenu ili za klavirom.
Za kraj smo se vratili na vaterpolo.
- U karijeri sam ostvario sve što sam htio. Ne žalim ni za čim. Imao sam puno ponuda, Pro Recco me zvao u nekoliko navrata, ali ja sam ostao u Jugu da napokon osvojim europski naslov. Na svjetskim prvenstvima sam tri puta bio u najboljoj sedmorci. To su sve velike stvare na koje sam ponosan - rekao je Bošković.
Miho, a kažite nam još jednu stvar. Zašto vaterpolisti nakon zabijenoga gola s peterca ili iz igre, gotovo uvijek završe s glavom pod vodom. Zarone, je li to neki ritual ili?
- Nije ritual, ali to je kao neko olakšanje. Zaronite, nogama dodirnete dno bazena i onda nastavite plivati. To je neko nepisano vaterpolsko pravilo. To sam često radio.