'Rukometaše gledamo čak i u busu, mi smo najveći navijači!'

Taman se u hotelsku sobu vratio s treninga. Znajući što se dogodilo dan prije, morali smo najprije provjeriti kakve je trening "prirode" bio.

- Ha, ha, ha. Ma nije bio 'kažnjenički', samo rekuperacija, lagano istezanje.

Pokretanje videa...

01:24

Video: HVS

Tako će, malo težeg glasa, Marko Bijač, naša vaterpolska hobotnica koja je protiv Crne Gore, u sudaru za izravan prolazak u četvrtfinale EP-a, vjerojatno najteže proživljavala potpuni "blackout" u posljednjoj četvrtini tijekom koje su Crnogorci s 10-5 došli na 10-10.  Zašto najteže? Zato što on nije mogao otići u napad i zabiti gol makar je za jedan - asistirao.

TIME-OUT ODLUKE Kako je Tucak spasio pobjedu: 'Šta smo se usrali, koji ku*ac?'

- Tko je ugasio svjetlo? Nemam cjelokupnu sliku svega, ali stali smo u napadu potpuno, nismo ni priliku stvorili. Ako mislimo napraviti rezultat, ovo se ne smije ponoviti.

Sreća pa imamo našeg dobrog Xavija koji rješava takve drame na katalonski način. Mirno i kulerski.

- Je, je. Bogu hvala. Da, možda su ga podcijenili, imao je dosta prostora i zabio.

Bijaču, pak, njegov klupski suigrač iz Pro Recca i uvjerljivo najklasniji igrač kojeg imaju naši susjedi, Aleksandar Ivović, nije nijedan! Čak ni iz peterca. Crnogorskom se kapetanu to događa pa, otprilike... Svake prijestupne. Gle koincidencije, to je baš ova.

- Je li mi što rekao? Rukovali smo se, kao i inače. Nije bilo nikakvih velikih priča. Mi se sada pripremamo za Grčku u četvrtfinalu, to je utakmica koja nas vodi u borbu za medalju.

S Bijačem, kakav je bio protiv Crne Gore, ne dvojimo nimalo da će nas odvesti. Još do prije nekoliko tjedana izbornik Tucak emitirao je nemalu zabrinutost zbog forme naše jedinice koja na početku priprema za novu sezonu slomila jagodičnu kost u nogometnom sudaru, gle zle sudbine, s našim kapetanom Androm Bušljom. Prekjučer je dao najbolji odgovor. Ma, kakva briga. Nema je.

- I kad se pripremaš cijelo ljeto, nemaš garanciju da ćeš biti u formi. Odigrao sam prije reprezentacije četiri utakmice i osjećam se sasvim normalno. Kost je sada na mjestu, branio sam s maskom u početku, no smetala mi je pa sam je u razgovoru s liječnicima, kad su mi rekli da nema straha, maknuo. 

Sad bismo najradije napisali da nema ni straha za hrvatski vaterpolo - ženski. Slovačka 'barakude' čeka danas (16.00), 'jadranske sirene' sutra uz jednu 'sićušnu' razliku. Njima je Slovačka poput - finala olimpijskih igara. Ulaznica za povijesno četvrtfinale. Hoćete li im uzvratiti i bodriti ih kao što su one vas?

- Vjerujem da će izbornik sve dogovoriti kako bismo uspjeli otići na utakmicu, izvjesno je da hoćemo jer ih dosad još nismo nikako budući da smo svaki put u tom terminu imali trening. Čestitali smo im na pobjedi protiv Srbije, još kad bi dobile i Slovačku...

Dovršit ćemo. Imali bismo dvije reprezentacije u četvrtfinalu Europskog prvenstva. Međutim, godina je tek počela, a siječanj bi se lako mogao pretvoriti u možda i najuspješniji mjesec 2020. Vaterpolisti su već izgradili taj status da ništa ispod medalje nije uspjeh, pa računamo na nju, naravno, ne stvarajući medijsko-navijački prisitak uopće, a ne baš puno dalje, u Beču, nju ganjaju rukometaši.

- Pratimo ih, kako ne, svaku utakmicu. Stvarno fantastično izgledaju i ako danas pobijede Njemačku, praktički će osigurati četvrtfinale.

Vidimo, dosta ste upućeni.

- Pokazali su kvalitetu makar im mediji nisu davali puno izgleda. Zasad su bez greške. Mi smo njihovi najveći navijači u Budimpešti.

Netko, vjerujemo, ipak mora biti malo veći od svih drugih.

- Loren Fatović. On najviše prati. Ma, gledamo ih i u autobusu!