Revanširao brata: Da sam išao na njega, mama bi odlučivala...

Novootvorena boksačka dvorana u 18. paviljonu Zagrebačkog velesajma u nedjelju je bila krcata zaljubljenicima u boks, njih oko 1000, koji su uživali u finalnim borbama pojedinačnog Prvenstva Hrvatske. Atmosfera je bila naelektrizirana, na trenutke kao na nogometnim utakmicama.

Najkontroverznija borba završnog turnira bila je ona između Luke Plantića (BK Sesvete) i Đanija Barbira (Gladijator) u subotnjem polufinalu kategorije -81kg. Suci su, naime, prvo presudili u korist Plantića, ali su iz Barbirova kuta uložili zahtjev za reviziju.

PRVENSTVO HRVATSKE U BOKSU Pijetrajev sin Erik do naslova, Plantić se revanširao za brata

Nakon pregledavanja snimke, pobjednikom je proglašen Barbir i u finalu je izgubio baš od Lukina brata Damira, odnedavnoga boksačkog profesionalca.

- Luka je nezasluženo izgubio za zapisničkim stolom, preglasavali su tek tri sata nakon borbe i odlučili poništiti prvobitnu odluku i dodijeliti borbu mom protivniku u finalu. Nikad se to nije dogodilo, taj VAR je bio i prije i nikad nisu promijenili odluku. Odlučili su tako da ne bismo brat i ja bili u finalu -81kg. Kad braća boksaju finale, ne boksa se, nego se pozdravi i netko nekomu pusti - kaže Damir.

A tko bi komu pustio?

- Kako nije došlo do toga, ne znam. Mama je ta koja odlučuje oko takvih stvari. Nismo se nikad borili jedan protiv drugoga, brat nije mogao skidati kilažu na -75 kg i digao se u gornju kategoriju. Netko bi predao meč. Bacio bi netko ručnik i to bi bilo. Ili bismo igrali kamen-škare-papir ili eci-peci-pec - nasmijao se Plantić i dodao:

- Stariji sam brat, ali ako bi njemu bilo bitnije, prepustio bih mu. Ne igra mi to neku ulogu, a jedan brat Plantić išao bi na Europsko ili Svjetsko prvenstvo i predstavljao svoju obitelj i kvart. Kako god da ispalo, bilo bi dobro.

Iako se bacio u profesionalce, i dalje voli amaterski boks.

- Onima koji malo teže dolaze do profesionalnih mečeva ovo jako dobro dođe da ostane u boksu. Većina ljudi odustaje od profesionalnog boksa jer svakih nekoliko mjeseci ima meč. Ja volim boksati, to mi je gušt, uživam u tome. Zato je i boks, da se natječeš. U četiri dana odradio sam tri meča, prva dva bila su prekidom u prvoj rundi i treći je završio pobjedom na bodove - kaže Plantić.

Njegov sumještanin iz Sesveta Marko Zeljko, koji boksa za osječki Metalac, u fantastičnom je meču (-69kg) svladao Matu Rudana iz Splitskog Pit Bulla iako ga je ovaj rušio i razbio mu arkadu. Zeljko je inače po struci - konobar.

- Bio sam i na baušteli, skupljao šutu, štihao vrtove i radio druge poslove. Morat ću u profesionalce da nešto zaradim - rekao je Zeljko, dobitnik nagrade za najboljeg borca turnira.

Boksački klub Leonardo osvojio je tri titule uz dva poraza u finalu, a među zlatnima je bio i Erik Pijetraj, sin poznatog trenera Leonarda Pijetraja.

- Šesti put sam prvak i navikao sam se na taj osjećaj, ali uvijek je lijepo stati na postolje. Osjetio sam da sam jači od svih tih dečki - rekao nam je Pijetraj mlađi.

Navikao je na žestoki ritam i budno oko oca Leonarda.

- Treniram boks 10 godina i sedam godina sam trener. Otac je kao trener i plus i minus. Plus je što je pritisak puno veći, pazi što radite i kako se hranite, stalno ste pod nadzorom. Teže je jer su tu emocije, ipak je on otac i teže prihvatim njegove kritike. Ali navikao sam na to i lakše je što sam stariji. Ima velike zahtjeve jer zna da mogu puno, da ne pokazujem puni potencijal u ringu. Želi to izvući iz mene i zato je tako rigorozan - kaže Erik.

- Bacio sam se u trenerske vode jer je nedostajalo trenera, imao sam 15 godina i tad sam počeo raditi pola smjene, nakon nastave, s rekreativcima. Kroz godine sam ostao jedini trener koji je znao posao. Ali to je samo usput, i dalje planiram boksati.

I on, kao i mnogi drugi naši boksači koji su dogurali do završnih mečeva Prvenstva Hrvatske, vidi svoju budućnost u profesionalnom boksu.

- Definitivno planiram profesionalni boks, to mi je najveća želja i zato sam i počeo. Ali bez amaterskog boksa nema profesionalnog, moraju vas vidjeti promotori i morate nešto napraviti. Na Europskim igrama u Bjelorusiji u lipnju vjerujem da mogu uzeti medalju, to bi mi bio velik poticaj, i u rujnu ide Svjetsko prvenstvo u Rusiji, pa nema ljeta i moramo se boriti. Tamo je kvalifikacijska norma za OI i treba se kvalificirati u Tokio - rekao je Pijetraj i dodao:

- Siguran sam da ću probati profesionalni boks, kao medaljaš na Olimpijskim igrama ili ne, samo je pitanje vremena hoće li to doći za godinu ili pet. Vjerujem da su mi šanse dobre za medalju na OI, ali treba se kvalificirati, to je ponekad i teže. Kilu je niža kategorija, jedna od najjačih u svijetu, ali vjerujem da mogu.

Uz oca je pritisak puno veći, pazi me 24 sata dnevno i teže prihvaćam kritike, ali navikao sam i lakše je. U Tokiju se nadam olimpijskoj medalji, a nakon toga mogao bih u profesionalce - kaže Pijetraj mlađi.

Koliko mu vremena ostaje za aktivnosti izvan boksa, s obzirom na naporan ritam u ringu i oko njega?

- Dvaput dnevno, šest dana tjedno provodim u dvorani. Jedino nedjeljom odem do grada i uživam. Okupiran sam klubom ujutro dva sata, navečer pet sati, puno radno vrijeme u Leonardu. Vrijeme za odmaranje je kad napravim posao. Između 10 i 12 treninga odradim od ponedjeljka do subote. Hvala svima koji su tu bili, pogotovo ocu. Prvi trener je otac u kutu, drugi je stric Robert. Cijela je kuća u boksu, svi to razumiju, i kolegama u klubu. Tu su za mene i ja za njih. Svi smo velika obitelj i ugodno je raditi - zaključio je Erik Pijetraj.

Finala pojedinačnog Prvenstva Hrvatske u boksu