Zlatko je bio legendarni igrač, bio je inspiracija mnogim generacijama i jako će nedostajati. Real Madrid šalje našu duboku sućut njegovoj obitelji i prijateljima. Zlatko će biti u našim mislima i molitvama, poslao je Emilio Butragueno
Real Dinamu poslao sućut za Cicu: I zbog njega je nogomet toliko napredovao i narastao...
"S velikom tugom primili smo vijest o smrti Zlatka Kranjčara. Želimo da znate da smo uz vas u ovim teškim trenucima."
Početak je to poruke koju je madridski Real poslao Dinamu nakon preranog odlaska našeg Cice, u 65. godini.
Pokretanje videa...
"Zlatko je bio legendarni igrač, koji je dao ogroman doprinos vašem klubu. Zbog igrača poput njega nogomet je nevjerojatno napredovao i narastao. Bio je inspiracija mnogim generacijama i jako će nedostajati.
Real Madrid šalje našu duboku sućut njegovoj obitelji i prijateljima. Zlatko će biti u našim mislima i molitvama. "
U potpisu: direktor Emilio Butragueno.
Eto, i to je još jedan dokaz Cicine veličine. Nije igrao na velikom natjecanju s reprezentacijom, nije igrao u nekoj od liga petice, nije s Dinamom napravio ništa u Europi (s Rapidom je došao do finala Kupa kupova)..., ali je nogometna Europa znala kakav je as.
A takvih su izraza sućuti obitelj Kranjčar i Dinamo ovih dana dobili pregršt. Iz cijeloga svijeta. Dinamovim je navijačima bio simbol generacije 1982. i hrvatskog zanosa koji je tada vladao, a nogometnom svijetu igračina, velikan.
Zlatko Kranjčar umro je u ponedjeljak u 65. godini. Neka se nitko ne naljuti, vjerojatno nije bilo igrača kojeg je nogometni Zagreb obožavao više nego Cicu. Narodski čovjek, uvijek nasmijan, uvijek pozitivan, a na terenu tako ubojit. Protagonist famozne generacije '82. koji je ostao u srcima i puno mlađih generacija.
- Bio je pravi gentleman u kopačkama. Udarali su ga svi, ali ga nisu mogli zaustaviti. I on se nikad nije ljutio ili vraćao - opisao ga je rival iz igračkih dana Zlatko Vujović.
Za Dinamo je igrao od 1973. do 1983., osvojio naslov prvaka '82., a posebno se pamte dva gola Crvenoj zvezdi u pobjedi 3-0 u proljeće 1982., koja su utrla put do naslov prvaka. Titule koju je Zagreb čekao 24 godine.
No, Kranjčar se na velikoj sceni pojavio u jednoj drugoj utakmici protiv Zvezde, 1975. godine. S 19 godina zabio je gol u pobjedi 2-0 pa 'bezobrazno' prodao oxford Zvezdinom braniču i natjerao Zagrepčane da zavole tog malog. Koji je od djetinjstva nosio nadimak Cico, kako ga je prozvala majka jer je dugo volio dudu. I - pogrešno prezime! Naime, Zlatko se rodio u obitelji Krajnčar, ali su ga uoči jednog putovanja dok je bio dječak pogrešno upisali kao Kranjčar. I takav je, pogreškom, ušao u legendu.
Taj napadač sjajne tehnike i udarca glavom, koji je podjednako dobro igrao s obje noge, te maestralnog driblinga i odličnog udarca za Dinamo je odigrao 556 utakmica i postigao 256 pogodaka. A osim naslova prvaka osvojio je i dvaput Kup: 1980. i 1983.
U Maksimiru se pojavio 1965. s društvom s Ferenčice. Dočekali su ga Ivan Đalma Marković i Zorislav Srebrić. S 11 godina skupljao je lopte u finalu Kupa velesajamskih gradova protiv Leedsa, a profesionalni mu je ugovor Dinamo dao u prosincu 1973. Debitirao je 3. ožujka 1974. u Maksimiru, u porazu od Hajduka 1-0, pred 60.000 gledatelja. I vrlo brzo postao toliko omiljen da je postao i - maskota! Doslovno.
Naime, tih je godina plave euforije u Zagrebu Cico bio model za Dinamovu maskotu, plastičnu lutku, koju je izradila Jugoplastika. Treba li naglasiti: to je bila omiljena dječja igračka.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je svega 11 utakmica i zabio tri gola, iako su kroničari tog vremena bili uvjereni da bi ih skupio i 50 da je igrao za Zvezdu ili Partizan. Zvezda ga je čak i zvala, kad se 1983. posvađao s Ćirom Blaževićem, ali tu je ponudu glatko odbio.
No, zato je posebno ponosan bio kao kapetan prve hrvatske reprezentacije, tog 17. listopada 1990. u Maksimiru protiv SAD-a prvi je put izveo momčad u kockastim dresovima. Igrao je još jednom za Hrvatsku, kada je Rumunjima u prosincu 1990. zabio gol u Rijeci (2-0).
U inozemstvo nije smio prije 28. godine (zakon u SFRJ), pa je igrao još samo za Rapid i St. Pölten. I bio je jednako omiljen u Beču kao u Zagrebu. Rapid ga je proglasio trećim najvećim strancem u povijesti kluba, od 1984. do '90. zabio je 130 golova, i samo Čeh Antonín Panenka i Nijemac Steffen Hofmann bili su ispred njega. A daleko iza čak i jedan Dejan Savićević.
Ondje mu se rodio i sin Niko i Beč je Cico često nazivao drugim domom.
Cico je vrlo brzo pokazao i trenerski gen. Prvi mu je posao bio Klagenfurt, pa je 1992. sjeo na klupu Segeste. I u Maksimiru 'maznuo' Dinamo 2-1! Dakako, nije dugo trebalo da ga Dinamo pozove, stigao je na klupu 1994. pa 1996. osvojio dvostruku krunu. I - morao otići. Isto mu se dogodilo i 1998., nakon što se vratio poslije epizoda u Linzu, Slavenu, Segesti i Samoboru.
- Nisam mogao dozvoliti da mi pamet soli nogometni anonimac - izjavio je poslije sukoba sa Zlatkom Canjugom.
Onda su krenule putešetije, od Egipta, Slovenije, Emirata, Irana, Slovačke... senzacionalnog naslova prvaka sa Zagrebom 2002., uspješnih epizoda u Crnoj Gori (remizirao s Engleskom)... i klupe hrvatske reprezentacije.
E tu je Cico protutnjao kvalifikacijama za SP u Njemačkoj 2006., završio ih bez poraza, ali u Njemačkoj je bilo loše. Najprije velika kontroverza što na SP nije poveo Eduarda da Silvu, a potom dva boda protiv Brazila, Japana i Australije donijela su ispadanje i otkaz.
U Dinamo se, unatoč gorčini zbog načina na koji je njegov klub šutnuo njegova sina Niku, vratio nakon 18 godina. I ostvario želju: uveo ga u Ligu prvaka. Zadnja je prepreka bio Salzburg, a utakmicu je riješio gurnuvši Schildenfelda u napad. No, ubrzo je puklo s klupskim šefovima, zamjerili su mu što se na svoju ruku riješio Franka Andrijaševića, ali su ga optužili i za nemaran odnos prema poslu, kašnjenje na treninge i slično. Uz isticanje njegove ljubavi prema čašici.
Vratio se u Iran, vodio još Sepahan i U23 reprezentaciju i onda se razbolio. I tako nas šokantno napustio.
Cico Kranjčar bio je i ostat će jedan od najboljih Dinamovih igrača svih vremena, jedan od najboljih hrvatskih trenera i posve sigurno jedan od naših najomiljenijih nogometaša. Ne samo u Zagrebu.
Njegov odlazak izmamio je suzu mnogim Zagrepčanima, čak ne samo onima koji su živjeli za Dinamo na početku tih 80-ih. I mnogi će posegnuti na tavan da pronađu tu omiljenu lutku.
Zaplačite i danas, uz komemoraciju i pogreb. Nije sramota.