Puljiz: Mi smo od vilica radili antene kako bismo gledali SP

Jurica Puljiz, nekadašnji nogometaš Hajduka i Eintrachta, na ljeto bi trebao zaigrati za kineski Chongqing Lifan. Destinacija je pomalo egzotična, no Jurica nije "mekušac", ne boji se izazova igranja u dalekoj Kini. 

- Gdje sam sve igrao i što sam sve prošao, ništa me više ne može iznenaditi - kaže Puljiz, čiju je obećavajuću karijeru zaustavila ozljeda. 

Nakon dvije operacije, praćene dvogodišnjom stankom, bio je prisiljen zaboraviti na velike klubove poput Hajduka i Entrachta i krenuti ispočetka. Najprije u austrijskom Altachu, potom i u ukrajinskoj Zoryi iz Luganska, da bi ga, nakon kraćeg boravka u Zrinskom i Imotskom, put odveo u albanski Flamurtari, potom u Taraz iz Kazahstana, Liepajas Metalurgs iz Latvije...

- Preživio sam svašta, živio u superluksuznom stanu u zgradi u Albaniji,  oko koje su šetale kokoši i ovce, a naokolo, uz plaže i ceste su bili bunkeri. Ulice su moderne, no njima još uvijek voze i zaprežna kola. U Ukrajini sam spavao u toliko derutnim hotelima da ničim ne opravdavaju to što se zovu hotelom, a posebno je iskustvo kuhinja u klupskom kampu. Tamo je radila korpulentna kuharica, kao iz Fellinijevih filmova. Imala je kompletno zlatno zubalo i obožavala pse, koji su se šetali kuhinjom i zavirivali u lonce. Vjerojatno smo i jeli istu hranu, tako da sam nakon svake karantene bio lakši za 4-5 kilograma – kaže Puljiz, kome je ipak najgore bilo u Kazahstanu. 

- U zračnoj luci u Almaty me dočekao sportski direktor, no odbio je voziti do Taraza zbog loših cesta, pa samo krenuli vlakom. Tih 600 kilometara putovali smo od 18.00 popodne, do 8.30 sljedećeg dana, usput režući njegovim džepnim nožem kruh i salamu na papiru. To nam je bila jedina hrana.... 

No najgore je tek slijedilo. 

- Nakon mjesec dana muke i prilagodbe, predsjednik je pozvao cijelu momčad u disco. Vrlo brzo se napio i pred svima mi je rekao da će raskinuti moj ugovor jer me "pročitao". Rekao mi je kako ja u stvari nisam Jurica Puljiz, nego netko tko se tako predstavlja i njemu uzima novac!? Srećom, suigrači su mi bili dva Srbina i jedan Makedonac, pa smo predsjednikove hirove zajedno lakše podnosili. Na gostovanja smo putovali po dva dana, hrana je bila očajna, a o higijeni da i ne govorim. Na pregledu u bolnici sam gotovo umro od straha, sestra nam je krv vadila iglama za koje nisam bio siguran da su sterilne, a mokraću smo na analizu davali u staklenkama za povrće, na kojima su još bile etikete krastavaca, paprika... 

Skoro su i glave izgubili. 

- Taraz je na granici Kazahstana i Kirgistana i u vrijeme velikih kiša Kirgizi otvaraju branu, kako bi ispustili višak vode, koja potom poplavi cijeli grad. Nas nitko nije obavijesti da se moramo evakuirati, pa smo se ujutro probudili sami u hotelu. Voda je bila do razine prvog kata.

Jurica je svjestan kako je morao proći sve i svašta, sve zbog toga da obitelji osigura život. 

- Nezamislivo je da vas netko plaća 15.000 $ mjesečno, a da su u isto vrijeme uvjeti života toliko loši. Za mene je to i dan-danas nevjerojatno. I danas se smijem kako smo priborom za jelo improvizirali antene kako bi gledali prijenose SP na televiziji.... 

Unatoč svemu, Jurica ne žali što je igrao i u takvim uvjetima. 

- Znate kako se kaže, što te ne ubije, to te ojača. Bio sam pred potpisom milijun eura vrijednog ugovora s Eintrachtom kad sam se ozlijedio. Rekli su mi da je moja karijera završena, no ja sa nisam predavao. Mnogi bi na mom mjestu poludjeli i odustali, no ja sam se nastavio boriti. Stekao sam dovoljno za miran život sebe i svoje obitelji i to me čini sretnim.