Prošlog vikenda branio je finale Lige prvaka, a od sutra u Omišu podučavat će mlade golmane!

Prošloga vikenda Andreas Wolff branio je u finalu EHF Lige prvaka, a već ovoga vikenda svoje znanje i vještine prenosit će polaznicima sedmodnevnog "Cedevita međunarodnog kampa rukometnih vratara", koji se do petka održava u Omišu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:28

Svake godine na kamp u Omiš dolaze brojna poznata rukometna imena, pa su se organizatori i ove godine potrudili zadržati najviši nivo. Osim Wolffa, kao treneri/demonstratori radit će i Marin Šego, Dejan Milosavljev, Benjamin Burić, Filip Ivić, Jelena Grubišić, Haris Porobić..., a jednosatni razgovor s polaznicima putem video veze obavit će i Andreas Palicka, koji zbog obaveza u novom klubu PSG-u nije mogao doputovati u Omiš.

- Šteta, držali smo se dobro cijelu utakmicu, imali smo i neke svoje prigode koje nismo iskoristili, a sedmerci su uvijek lutrija, nekad imaš više sreće nekad manje... Ovoga puta više sreće imala je Barcelona, ali ne bi bilo manje zasluženo ni da smo mi slavili - kazao nam je Wolff, koji je informacije o najpoznatijem kampu rukometnih vratara na svijetu dobio s više strana:

- Rukometni menadžer Miloš Pavićević mi je predložio da se uključim jer su na kampu do sada sudjelovala najveća imena svjetskog rukometa poput Thierryja Omeyera, a isto su mi sugerirali i suigrač Igor Karačić i trener golmana u klubu Tomasz Blaszkiewitz, koji je i sam sudjelovao u prethodnim izdanjima kampa. Obzirom da sam već u više navrata boravio u Hrvatskoj, da sam se prije par ljeta odmarao u Dubrovniku, nije bilo dileme. Želio sam ponovno posjetiti vašu prekrasnu zemlju ali i pomoći mladim vratarima. Počašćen sam pozivom i prilikom da mladima prenesem dio svog znanja i iskustava.

Malo je poznato da veliki broj rukometnih klubova, pogotovo onih koje se natječu na nižim razinama, nema specijalizirane trenere za vratare pa su oni prepušteni sami sebi i skupljanju znanja i iskustva s raznih strana, među ostalim i preko specijaliziranih kampova poput ovog našeg koji se već 12 godina održava u Omišu.

- Meni je to fascinantno. U pripremi utakmica ili turnira, a pogotovo nakon njihovog završetka, svaki će trener u analizi najprije spomenuti vratara, a mnogi klubovi uopće nemaju trenere vratara!? Vratar je u rukometu jedna od najvažnijih pozicija, a o njoj se uopće ne vodi računa, ili se vodi jako malo računa. Treneri uigravaju taktiku, uigravaju napade i akcije kako bi svi igrači znali što im je činiti i odakle će šutirati, a vratari su prepušteni sami sebi. Sretan sam što igram za vrhunski klub koji nema taj problem, ali nije uvijek bilo tako. Recimo, u drugoj sezoni ovdje ni ja nisam imao trenera, i nisam dobro branio, a kad je u trećoj sezoni stigao trener Mattias Andersson, odmah sam napravio napredak. Baš kao i u Wetzlaru, tamo sam radio s Jasminom Čamdžićem i Joseom Hombradosom koji su mi pomogli da se dignem na nivo na kojem branim danas. Za mene je nevjerojatno da neki klubovi uopće nemaju trenera golmana ili da ne razumiju važnost trenera golmana, i smatram da je to veliki problem za rukomet kao sport. Bez pravog trenera vratara ni vratari ne mogu braniti na vrhunskom nivou.

U svijetu rukometnih vratara dva su dominantna stila, tzv. "balkanski" i "skandinavski".

- Isprva sam i ja više branio "skandinavskim" stilom, s puno klizanja i bacanja, ali kako sam sazrijevao sve više sam koristio tijelo, pokušavao sam se što bolje postavljati i sada više stojim, a puno manje sam na parketu. Po prirodi sam brz i fleksibilan i zbog toga sam te prednosti i pokušavao iskoristiti, sada sam više fokusiran na tehniku i postavljanje. Naravno da sam i ja kroz godine odrastanja uzimao ponešto od svakoga vrhunskog vratara, ali uvijek je bolje biti original, graditi svoj put i razvijati svoj puni potencijal, nego biti nečija kopija. Jer kopija je uvijek kopija, i nikad neće nadmašiti original.

Otkrio nam je Wolff i kako mu je u mladosti idol bio Arpad Šterbik, pa iako su se često susretali na parketu, o tome mu nikad nije pričao.

- On je bio jedan od najboljih vratara u povijesti rukometa, jako je pametan i jako dobro se postavljao. Sreli smo se par puta, evo, i prije tjedan dana u Kolnu na Final Fouru, ali nikad nismo razmijenili više od par kurtoaznih riječi, jednostavno nije bilo prilike. Eto, možda se jednom nađemo na kampu u Omišu pa ćemo imati priliku za razgovor.... - smije se Wolff i dodaje:

- Da sam ja s 14-15 godina imao priliku vidjeti u živo Šterbika, a kamo li da sam imao priliku trenirati s njim i učiti od njega, ne bih spavao tri dana od nervoze. Sigurno bih bio i motiviran i impresioniran, kao što sam bio kad god bi se na mom treningu pojavio netko od starijih i boljih igrača, odmah sam se pokušavao dokazati i impresionirati ih, ne bih li dobio pokoji kompliment za obrane. Znam da će i mnogi mladi vratari u Omišu isto osjećati i kad vide mene, Burića i ostale trenere, i zbog toga sam i prihvatio poziv organizatora. A tko zna, možda ću jednom i sam biti trener vratara i dobiti priliku raditi s nekim od tih mladića koje ću sresti u Omišu. Život ponekad podjeli karte na neočekivani način...

Wolff je proljetos proslavio 31. rođendan, a otkrio nam je i kako je posebno ponosan na to što je u karijeri imao priliku igrati s trojicom najboljih srednjih vanjskih igrača u povijesti hrvatskog rukometa, kako ih je on ocijenio.

- U Kielceu trenutno igram s Igorom Karačićem, s kojim sam i privatno dobar, baš kao što sam bio dobar i s Domagojem Duvnjakom u Kielu. Ali mnogi ne znaju da sam na početku karijere u Wetzlaru dijelio svlačionicu s velikim Ivanom Balićem. Sretan sam što sam imao priliku i čast igrati s legendama hrvatskog rukometa, s njima trojicom, ali i s Blaženkom Lackovićem. On je bio na zalazu karijere kad smo skupa igrali u Kielu, ali bez obzira na godine znao me dobro namučiti na treninzima. Imao je fantastičan šut iz svih pozicija, on i Uwe Gensheimer su za mene bili najopasniji šuteri - zaključio je Wolff.