Prošao golgotu pa zabio Belgiji: 'Koljena su mi skroz uništena'

Na današnji dan, davne 2003. na Maksimiru, zlatnim se slovima u povijest hrvatskog nogometa upisao Dado Pršo (45). Zadranin je debitirao za "vatrene" u 4-0 pobjedi nad Belgijom i zabio gol. Jedan je to od najslavnijih debija, a ta je pobjeda, pokazalo se, bila ključna za odlazak u doigravanje za EP u Portugalu.

Imao je Pršo tad 28 godina, četiri mjeseca i 24 dana. Progledali su i slijepi, kolokvijalno rečeno. Nitko više nije mogao ignorirati sjajne partije Prše u dresu Monaca. Kako li je samo punio protivničke mreže... Taj njegov debi još je vredniji ako znamo što je sve morao proći da dođe do svetog dresa.

Počeo je u zadarskom ligašu Bagatu, a onda ga je zamijetila Hajdukova struka. Ipak, kad je trebalo napraviti prijelaz iz juniora i seniore, negdje je zapelo. Pršo je poslan na kaljenje u Pazinku, ali u 26 utakmica zabio je samo dva gola. Možda u Hajduku nisu željeli riskirati s igračem kojem je otkriven šum na srcu, tko zna...

Napravio je potom iznenađujuć potez i na kraju sezone otišao u Rouen, francuskog drugoligaša čije ime ne znači ništa ni najzagriženijim pratiteljima nogometa. S klubom je ispao u treći razred francuskog nogometa i bilo mu je dosta svega.

Tih dana upoznao je suprugu Carole koja mu je vratila vjeru u nogomet. Par je preselio na Azurnu obalu, a Carole je Dadu nagovorila da ode na probu u St. Raphael. Da bi preživio, radio je kao automehaničar u klupskoj radionici, a ni konobarenje mu nije bilo strano.

- U Rouenu su mi nudili ugovor, ali odlučio sam prestati s profesionalnim igranjem. Bio sam razočaran, morao sam posložiti neke stvari u životu. Zaposlio sam se kao automehaničar i amaterski sam igrao nogomet u četvrtoj ligi, za svoj gušt - kazao je jednom prilikom.

A onda čuvena utakmica s Monacom. Legenda kaže da je Pršo oduševio u toj utakmici, svojom robusnošću i tehnikom na malom prostoru poigravao se s prvoligaškim braničima. Toliko je oduševio Jeana Tiganu, proslavljenog francuskog reprezentativca, a tad stratega Monaca, da je nakon utakmice imao ugovor na stolu.

Tko zna, možda je Tigana u hrvatskom napadaču prepoznao sebe. Imao je i on težak put, radio je u tvornici špageta, kasnije i kao poštar pa tek onda postao netko i nešto u francuskom nogometu. Zvuči poznato? Priča neodoljivo podsjeća na Pršinu.

Pršo se dvije godine kalio u drugoligašu Ajacciu, ušao s njima u prvu ligu i u dvije godine zabio 21 gol. Bio je to Monacu znak da ga može vratiti s posudbe. Ipak, u prvoj sezoni nije igrao jer je mreže punio jedan njegov suigrač, "neki" golobradi Trezeguet...

Taj tip otišao je u Juventus, a potom je Pršo preuzeo uzde. Pa ipak, tri godine trebale su hrvatskim izbornicima da ga pozovu u reprezentaciju. Otto Barić često se dičio time da ga je otkrio, nikako nije mogao priznati da je HNS godinama zapostavljao Pršu pa ga pozvali tek kad više nisu imali koga. Barić je uzaludno pokušavao nagovoriti Vlaovića, Bokšića i ekipu da se vrate u reprezentaciju. Dado Pršo bio je "F opcija".

- Pogrešno je vođen, ovi dolje ga nisu prepoznali. Hvala Zoranu Vuliću koji mi ga je otkrio i preporučio. Da nije, mi na Euru 2004. ne bismo imali napadača. Zvao sam nakon 2002. Bokšića i Vlaovića, ali nisu htjeli više igrati zbog odnosa novinara prema njima - rekao je nedavno Barić i ipak priznao da je Pršu u reprezentaciju doveo njegov asistent.

- Rapaiiiiiiiiiiiić, to je Dado Pršo i goooooooooooooooool, debitant postiže pogodak - uskliknuo je Sušec iz komentatorske kabine, a hrvatski se napadač slavodobitno nakon krasnog gola glavom bacio na koljena i vjerojatno u glavi provrtio sve situacije koje je morao proći da odjene "kockice".

Odveo nas je Pršo kasnije na Euro golovima u doigravanju protiv Slovenaca, utrpao na svoj 29. rođendan četiri komada u pobjedi 8-3 Monaca nad Deportivom. Kasnije otišao u Glasgow Ranger i napravio zavidnu karijeru i stekao status ikone "gersa". Nažalost, u reprezentaciji je "plesao" samo tri ljeta. Oprostio se onim nesretnim remijem (2-2) s tri Šimunićeva žuta kartona 2006. na SP-u protiv Australije. Ispali smo s natjecanja, a Pršo više nije mogao. Koljena su mu bila u katastrofalnom stanju, "pola" treninga i utakmica morao je propustiti kako bi mu liječnici izvadili vodu iz koljena. 

Koliki je pehist pokazalo se 13. svibnja 2007. na Pršinom oproštaju od prepunog Ibroxa i nogometa. S 33. godine odlučio je završiti karijeru, a dan prije oproštaja na treningu je slomio gležanj i pred navijače je došao na štakama. Ipak, vrijedilo je golgote koju je prošao, sve je stalo u onaj trenutak kad je utrpao gol Belgijcima.

- Možemo samo moliti Boga da nam stvori što više ljudi kao što je Pršo. Obojica smo zaplakali kad mi je rekao da više ne može igrati za reprezentaciju. Hvala mu na svemu, bilo je potrebno mnogo rada, truda i ljudskosti da postane ovako veliki igrač. Na rastanku sam mu poručio “nikad ne reci nikad”, te da ovo nije naš posljednji susret. Zbog njega sam spreman pješačiti i plivati do Glasgowa na novi razgovor - govorio je pokojni Vlatko Marković.

Povodom 17. obljetnice od Pršina debija za reprezentaciju objavljujemo dio intervjua s njim iz studenog 2017.

- Posvetio sam se menadžerskom poslu, sa zetom Đanijem otvorio sam agenciju. Radimo, putujemo, organiziramo... Surađujemo s brojnim igračima Monaca, Nice, Metza, imamo igrača i u Hrvatskoj, BiH. Samo me nemojte pitati za imena jer se držimo po strani, volimo raditi u tišini.

Zaigrate li nekad nogomet?

- U teškoj sam mirovini što se tiče sporta. Ponekad u Zadru odigram s prijateljima, ali jako rijetko jer mi odmah "bukne" koljeno. Liječnici su mi rekli da imam koljena 80-godišnjaka i da se moram čuvati. Hodanje nije problem, ali čim potrčim...

Pratite li reprezentaciju?

- Kako ne?! Pratim i ponosan sam na momke. Kad vidim vezni red Hrvatske, to je nešto fenomenalno. Pa ni Francuzi nemaju takve igrače. I oni bi morali bili ljubomorni na nas!

Kako komentirate moguće promjene u vrhu HNS-a?

- Promjene su nužne, to je sigurno. Pogledajte samo moj Zadar i županiju, pa koliko ima igrača u reprezentaciji, a kad vidim gdje djeca treniraju, u kojim uvjetima, srce me boli. Djeca treniraju na betonu, na ‘Bagatu’, a u reprezentaciji igraju Modrić, Subašić, Vrsaljko, Santini... Sve su to igrači iz top europskih klubova, igraju završnice Lige prvaka, a dolaze iz uvjeta kojih se svi skupa sramimo.

Navijači Rangersa vas i dalje obožavaju, čestitaju vam rođendane, prisjećaju se važnih golova... Odete li kad u Glasgow? Je li vam žao što zbog ozljede niste odigrali oproštajnu utakmicu?

- Nisam ja za oproštaje. Bilo je dovoljno sentimentalno i kad sam izašao na teren pozdraviti ih.

U svojim najboljim danima zabili ste četiri gola u Ligi prvaka i bili na pragu odlaska u Milan. Je li vam žao što niste zaigrali u Italiji?

- Ne, niti malo. Milan je Milan, ja sam od malih nogu navijač Milana, ali neke stvari se nisu odvile kako treba. Čim je došao predsjednik Rangersa, odmah sam odlučio. Sve je bilo gotovo u jedno popodne, poslali su zrakoplov po mene... Za razliku od Milana, koji su nešto ‘kenjkali’ i premišljali se. Otišao sam u Glasgow i nisam požalio!

Je li vam žao što vas Hajduk nije prepoznao, kao ni Modrića?

- Ma gledajte, puno se pričalo o tome tko je prepoznao koga, a tko ne... Nije to baš tako jednostavno, znam to i iz vlastitog iskustva jer i ja sad gledam mlade igrače i procjenjujem mogu li biti pravi igrači. Evo, na primjer, Griezmanna je otac s 15 godina odveo u španjolsku drugu ligu jer ga nije željela nijedna francuska momčad. Ali niti jedna! Bio je malen i nerazvijen i svi su ga odbijali. Pričao je nedavno da je više tad suza prolio nego ikad u životu. Eto, i Luka je isto tako morao proći kalvariju da bi uspio. Jedan je danas najbolji igrač francuske reprezentacije, drugi hrvatske. Svjetske klase! Pa vi vidite. Svi griješe, nije lako kod djece pogoditi. Jedan je Mbappé, za kojeg svi vidimo da je ekstra...