Ono, često me malo bilo i sram toga odakle dolazim. I onda se dogodio Dalić i generacija ljudi zbog kojih sam pustila suzu tijekom himne prije finala, zbog kojih sam odjenula kockice...
MAJKO MILA!
Priča s finala SP-a: Kako sam u Moskvi zavoljela nogomet...
Spletom sretnih okolnosti finale sam gledala uživo, u Moskvi... Tjednima prije toga sjedila sam između dva redakcijska “izbornika”, Ivana Buče i Vanje Prahića. Svaki dan iz minute u minutu analizirali su svaki aspekt igre i postajali sve više uvjereni da je pehar naš.
Priznajem, išli su mi na živce i u isto vrijeme me zarazili svakim detaljem. Umjesto Ćorlukinoj frizuri, ja sam se divila Lukinu razigravanju, kontrama, Vidinoj ludosti i tome kako, da bi bio Vida, moraš, ali baš moraš popiti pivo nakon utakmice. Nisam neki nacionalist, kockice su mi OK iako su kvadrati, zastavom se nikad nisam omotala.
Ono, često me malo bilo i sram toga odakle dolazim. I onda se dogodio Dalić i generacija ljudi zbog kojih sam pustila suzu tijekom himne prije finala, zbog kojih sam odjenula kockice, zbog kojih sam se slikala s desecima navijača u Moskvi i ponosila se, ali iskreno jako, najjače ponosila što imam te hrvatske gene.
A na tom Lužnjikiju.... Jebem ti sve. Stala sam na ulaz i osjetila moć, ponos, snagu... I mislila si: “Kako oni skupe jaja u te hlačice i izađu na stadion? Kako? Pa umrla bih na licu mjesta.” I onda te svatko razapinje zbog krivog koraka, ruke, jer si se bacio na lijevo a ne na desno, jer nisi najobrazovaniji, jer ti je frizura ovakva ili onakva.
Ono, stajala sam tamo nekoliko sekundi bez daha i razmišljala o Luki Modriću, čovjeku kojeg je razvukla cijela Hrvatska (pa i ja), koji je izgubio djeda, dio obitelji, koji prije 20 i koju godinu nije mogao sanjati ni da će u Zadru igrati, klincu kojem je domet bila neka ovca na vrh brda, a kamoli... I onda taj Vida... Da ga sreća nije pomazila, a upornost nagradila, gdje bi bio? U Donjemu Miholjcu. I što bi tamo radio? Vjerojatno pio pivo ispred lokalne trgovine. I taj Subašić, Dalić...
Gospodin za kakve smo mislili da više ne postoje u ovoj zemlji ustaša i partizana. I onda se dogodi ta Rusija. I ja žmirim i upijam trenutke njihove sreće, kradem ih i uzimam za sebe, a te sreće i ponosa ima toliko da se svi time hranimo već danima. I još ćemo. I odjednom sve glupo u ovoj zemlji ima smisla jer vidiš da netko usprkos svakom sranju koje mu se dogodilo može postati heroj. I to ne slučajni nego pravi pravcati, koji je pravim srebrom nagrađen za svako sranje. A to srebro je njihovo, ali i naše.
Oni su ga nama tako velikodušno dali na valu svojih emocija, svake suze, svakog omatanja zastavom na kojoj piše Dicmo, onim trenom u kojem je Dalić rekao da će odgovarati samo na hrvatskom... Pa me prolaze trnci. Trnci sreće, svih mojih sranja koja sam premostila jer su me oni podsjetili da se sve može... Prolaze me trnci ponosa. PONOSA na svoju zemlju, na ove takve sjebane ljude velika srca koji su pokazali cijelom svijetu tko smo. Ponosna sam do neba jer su nas ujedinili i pokazali nam da smo puno veći negoli smo se usudili čak i sanjati... Hvala vam!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
