Dok su bile djevojčice, često su se morali seliti zbog očevih radnji. Skrivao se od suparničkih bandi po Riju u ozloglašenim favelama i sirotinjskim četvrtima koje su bile dno siromaštva
Policija im je ubila oca dilera, a sad pišu povijest Brazila na OI
Budućnost nije izgledala najljepše za dvije sestrice iz Brazila početkom novog tisućljeća. Lohaynny, tada četverogodišnjakinja i Luana, šestogodišnjakinja, ostale su bez oca koji je ubijen za vrijeme pucnjave u okršaju s policijom. Bio je diler droge...
Šesnaest godina kasnije, sestre Vicente su velike nade svjetskog badmintona. U zemlji gdje su nogomet i surfanje najpopularniji, njihov izbor sportske profesije nije posebno atraktivan. Međutim, začin zanimljivosti daje to da će se OI održati u njihovom rodnom gradu.
Rio de Janeiro predstavlja poseban motiv, a Lohaynny jedva čeka zaigrati svoj prvi meč 5. kolovoza.
- Ovo je prvi put da se Brazil natječe na Olimpijskim igrama u badmintonu i ja sam prva žena koja ima tu čast.
Starija sestra Luana nije se kvalificirala, ali je ponosna što je baš ona uvela mlađu sestru u taj sport. Sestre su zajedno osvojile srebrnu medalju 2015. godine u sklopu Panameričkih igara u Torontu.
- Svi mogu uspjeti ukoliko to žele, samo moraš to željeti. Ja sam to htjela i naporno sam radila za to - otkriva svoj jednostavni, ali istovremeno uspješni stav Luana.
Dok su bile djeca, često su se morale seliti zbog očevih sumnjivih radnji. Skrivao se od suparničkih bandi po Riju u ozloglašenim favelama i sirotinjskim četvrtima koje su bile dno siromaštva. Nije čak bilo niti policije, nasilje je izvirivalo na svakom koraku.
Djevojčice su se potom upisale na badminton kako bi se što više socijalizirale, jer je tako preporučio njihov trener uslijed stresnog djetinjstva. Prvo je Luana počela, zatim Lohaynny, krenulo im je odmah sjajno. Konačno se nešto lijepo u njihovim životima počelo dešavati.
Danas žive u kući u Campinasu (blizu Sao Paula) koju plaća badmintonski savez Brazila. Plaća ih savez, ali zarađuju i kroz sponzorske ugovore.
Uživaju u životu i svakom novom treningu. Poslije treninga, vrijeme ulažu u učenje, a ponekad odu doma u Rio gdje im živi majka koju su smjestili u kuću izvan favela.
- Ponekad ne mogu povjerovati da sam se kvalificirala. To će nestati kad se nađem među kolegama sportašima i kad natjecanje krene - otkriva mlađa sestra Vicente.