Ozljeda koja je promijenila sve: Pukao sam i mislio da je kraj

Tin Srbić mučio se s ozljedom lijevog zgloba na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu, ali ni to ga nije spriječilo da osvoji srebrnu medalju na preči!

Svjetski prvak iz Montreala 2017. godine, zbog ozljede je morao vježbati s nižom početnom ocjenom, ali je vrlo preciznom izvedbom zaradio ukupnu ocjenu 14,666 bodova, što je bilo dovoljno za srebrno odličje. Također, ulaskom u finale i ovim plasmanom osigurao i odlazak na Olimpijske igre u Tokio sljedeće godine.

Život mu se jako promijenio otkad je u Montrealu 2017. postao senzacionalni svjetski prvak.

- Dosta toga ostvario sam dosta rano u karijeri, stvari koje sam općenito htio napraviti. Što god da sad napravim, ne može biti loše. Ljudi me pozdravljaju na cesti, pitaju: “Čekaj, jesi li ti onaj?”. Drago mi je to, ne toliko zbog mene, koliko zbog gimnastike. Ali ne stvara mi velik pritisak, kaže nam Tin nakon relaksirajućeg treninga u dvorani Sokola u centru Zagreba.

U podrumu te zgrade počeo se baviti gimnastikom s četiri godine, a ovih dana seli u dvoranu u Lučkom.

- Neće mi se biti teško oprostiti se jer ne odlazim u potpunosti. Četvrtkom i subotom trenirat ću i dalje tu. Nema smisla da tad odlazim u Lučko jer tim danima ne radim preču, više se radi snaga. Cijeli smo život ovdje pa bi bilo glupo da je samo tako napustimo - kaže Srbić, koji neće morati brinuti o ozljedama u oronuloj zgradi, kao što je to bilo u Sokolu:

- Radiš neke stvari koje su opasne po život i možeš se teže ozlijediti. Najvažnije je da nemaš strah koji ja, hvala Bogu, nisam imao. Za bolje nismo znali pa nisam mogao birati gdje ću trenirati. Želja mene, trenera, Marija Možnika i njegova trenera, bila je najvažnija, i svi smo se skupili i svi smo zaslužni što smo dobili novu dvoranu u Lučkom - rekao je Srbić i pojasnio na koje je sve zamke morao paziti u Sokolu:

- Sprava je sama po sebi ista kao na natjecanju, osjećaj je isti. Ali problem je što ovdje metar i pol od preče počinje parter, a na natjecanju nema 15 metara ničega, a kamoli da je parter tu. Znači, nemaš pravilan doskok, ja padam na parter na parter pa stavljamo strunjaču da ne padam između strunjače i partera. Nemamo ni adekvatnu jamu sa strunjačama, pretvrde spužve, preplitka je i još je zid dva metra od preče. I da sam htio nešto raditi, ne bih mogao. U Lučkom imamo jamu sa spužvama gdje možemo raditi nove elemente. Puno puta padaš kad to radiš i morao si imati sreće da padneš tako da se ne ozlijediš.

Ozljede su u gimnastici ipak neizostavan dio, pogotovo prilikom isprobavanja novih elemenata.

- Imao sam opasnih padova, ali nije se dogodilo ništa ozbiljno. Eventualno se nabiješ, ali nikakvi lomovi i to. Slomio sam ruku sa šest godina i imao sam problema s laktom jedno tri godine. Htio sam prestati jer nisam mogao trpjeti tu bol. Doktor Bojanić me operirao i već šest godina nemam nikakvu bol. Padovi su bili takvi da je moglo doći do težih ozljeda, ali imao sam sreće.

Taj lom ruke s 13 godina umalo mu je okončao karijeru.

- Veliki komad, pola hrskavice se odlomilo u laktu. Doktora je bilo strah da me operira jer sam bio u rastu. Pa onda miruj mjesec dana, pa probaj, i ne ide. I tako dalje i dalje... Nakon šest mjeseci rekao sam da više tako ne mogu i počeo sam tad raditi preču jer me samo tu nije toliko boljelo. Da nije bilo te ozljede, možda ne bih bio toliko dobar na preči. Tri i pol godine imao sam taj problem, svaki dan me boljelo. Jedan dan sam pukao i mislio sam da je to to, da je gotovo jer ne mogu više. Doktor je rekao da idemo operirati i riješilo se da nije moglo bolje. Nije mi pala želja, ali mislio sam da ne mogu više fizički to izdržati - kaže Tin.

U karijeri mu je puno pomogla psihologinja Renata Barić, koju mu je preporučio suradnik i veliki prijatelj Marijo Možnik.

- Došao sam nakon nje na prva dva zlata na Svjetskom kupu, nisam imao problema s nastupima, nego da probamo poboljšati što se može. Puno mi je pomogla jer inače nisam neka otvorena osoba, a s njom mogu pričati o svemu pa mogu biti opušteniji. A na natjecanju sam naučio da nastup nema veze s treningom prije. Prije toga vrtjelo mi se to po glavi.

O čemu točno razmišljaš uoči nastupa?

- Puno toga prolazi kroz glavu, milijun stvari. Čak i ne toliko obitelj i roditelji, nego npr. Na Europskom prvenstvu razmišljao sam o tome kako će svi ljudi koji poznajem gledati to na televiziji i da ih želim učiniti ponosnima. Pa sam razmišljao kako su ova dvojica prije mene napravili vježbe života, što ako ja fulam neki element. Ali kad dođem na spravu, kad pozdravim suca, sve mi se izbriše ako je i bilo negativnih misli.

Zbog gimnastike studij industrijskog inženjerstva i menadžmenta stavio na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu stavio je u mirovanje.

- Poslije SP-a u Montrealu odlučio sam staviti faks po strani. Shvatio sam da me ovo najviše veseli, probati ostvarivati dobre rezultate do Olimpijskih igara, a poslije ćemo vidjeti. Izašli su mi ususret na fakultetu i dali mi mirovanje. Jedini je problem što mi je ostao jedan jako težak predmet s druge godine, imam još jedan izlazak. Fakultet je nevjerojatno težak i divim se ljudima koji daju to u roku. Koliko ja dajem energije u gimnastiku, toliko bih morao davati u to. Volio bih se vratiti ako budem imao dovoljno volje i želje jer inače neću moći to završiti. Ali trenutačno mi to nije u fokusu, nego će, nadam se, biti nakon Tokija - govori Srbić.

U vrhu je svjetske gimnastike, ali nije rasipan. Štoviše, pomaže obitelji i živi skromno.

- Mama i tata imali su malo, nikad nismo imali puno novca. Imao sam u životu sve što mi je trebalo i više od toga nije mi bilo potrebno. Sad imam toliko puno naspram onoga iako znam da je to mizerija s obzirom na rezultate koje imam, ali uopće me to ne brine. Dobivam neke nagrade i od države i od grada, stipendije od kluba, grada i HOO-a. Skupi se, da živim sam u stanu, mogao bih si platiti najam, režije i svaki dan kupiti za jesti. Mogu normalno živjeti, a i pomoći doma koliko treba i zadovoljan sam. I dalje živim sa svojima, ali nadam se da ću se uskoro preseliti. Morat ću zbog selidbe u Lučko, a i želim se osamostaliti. To me privlači u zadnje vrijeme, želim naučiti neke stvari - rekao je.

Marijo Možnik (32), proslavljeni gimnastičar, prozvao ga je svojim nasljednikom, uspješno ide njegovim stopama - štoviše, i nadmašio ga je...

- On je osoba za koju nemam što loše reći. Svima nama koji su bili klinci pokazao je da je to moguće. Dao nam je elana i sve da budemo bolji. Ali je i kako čovjek, osoba, prijatelj izvanredan. Što god da ga pitam, pomogne mi. Sposoban je što se tiče i sponzora i izvan gimnastike, s medijima. A i izmislio je element koji radim u svojoj vježbi pa je u svakom mom uspjehu i dio njegov. Baš smo se zezali kad sam se vratio iz Poljske, kaže: "Još jedna medalja i onda si me tek stigao". On ima europsko srebro i zlato i svjetsku broncu, ja imam svjetsko zlato i europsko srebro i tek onda sam ga tek stigao - rekao nam je Srbić u ranijem intervjuu ove godine.

E sad ga je i dostigao. Nedostajala mu je još jedna medalja, a ovim srebrom to je i učinio. Bit će tu još velikih medalja, u to ne sumnjamo.