Koliko talenta ima ova naša momčad...to je čudo. Ne govorim samo o ovom natjecanju, i prošlo EP, i EP 2008., ma i 2014. na SP. Uvijek smo imali pregršt talenta. Ali falilo je uvijek nešto. Neka opuštenost, neka mirnoća u bitnim trenucima, ono da preuzmemo rizik...sve se to sinoć ispravilo. Nevjerojatna kohezija, svi za jednoga, jedan za sve, toliko žara, a opet toliko mirnoće u bitnim trenucima. Kad sam vidio Luku kako je poslije onog poteza Otamendija, skočio na njega, i prsima ga odbio, onako kapetanski. Nebitno što je onaj 10-15 cm viši ili 20 kg teži. To je bilo predivno. A Ivan je odigrao jednu nevjerojatno zrelu i sigurnu utakmicu. Bio je užitak. I Ivan i Luka, i svi ostali momci su prošli puno toga u životu. Uspjeli su i divim se svakome od njih. I nema tog Mamića, Šukera ili Vrbanovića, zbog kojeg bih ja okrenuo leđa ovim momcima koji su možda i zadnji tračak nade i ponosa za ovu zemlju. Ne želim ništa više govoriti, osim da je lijep ovaj nacionalni naboj, i neka potraje, samo neka traje. A ovim mrziteljima, ko vas ...da ne rečem što.