Odnosi Hajduka i Dinama: 'Do Mamića nekako, s njim nikako'

Hladne odnose na relaciji Hajduk – Dinamo svatko gleda sa svoje pozicije i sukladno tome ima i svoje viđenje zbog čega oni danas praktično ni ne postoje. Za Hajduk je nesumnjivo glavni krivac Zdravko Mamić, koji je hrvatski nogomet, ligu i reprezentaciju stavio u službu uspjeha Dinama. Zbog njega su najprije zahladnjeli, a potom i potpuno prekinuti odnosi između dva najveća hrvatska kluba, i nisu se popravili sve do danas.

Pokretanje videa...

00:47

Torcida nakon kiksa Hajduka u Puli | Video: Tomislav Gabelić/24sata

Kako bi dobili što više činjenica i podataka vezanih uz ovu temu, kontaktirali smo  brojne čelne ljude Hajduka, no oni su se redom zahvalili i nisu željeli javno komentirati ono što se događalo prije 20-30 godina, ali i kasnije. Jednostavno, ne žele nove polemike i izloženost u medijima koje i onako neće ništa promijeniti, kao što se malo toga promijenilo Mamićevim bijegom na rezervni položaj u Međugorje.

- Živim u miru i mogu vam pomoći s nekim svojim sjećanjima i detaljima koji će upotpuniti priču, ali nemojte me citirati i opet uvlačiti natrag u društvo onih koji su bacili hrvatski nogomet u blato i prouzročili veliku mržnju i netrpeljivost. U tome više nisam spreman sudjelovati – kazao nam je jedan od istaknutijih čelnika Hajduka.

Nakon više razgovora i prisjećanja na sve što se događalo, skraćena verzija onoga kako na ovaj problem gledaju s Poljuda izgleda otprilike ovako: "Nikad nismo bili u posebno dobrim i prijateljskim odnosima, što je i prirodno kada je riječ o velikim rivalima koji se bore za prevlast i trofeje, ali smo se ipak uvažavali koliko je to god bilo moguće, i razgovarali. A onda se pojavio Zdravko Mamić..."

Krenimo redom. Osamostaljivanjem Hrvatske i početkom HNL-a svi smo se nadali korektnijim i poštenijim odnosima, za razliku od onoga što se događalo u vrijeme Jugoslavije. Vjerovali smo da HNS neće biti kao FSJ, ali nada je kratko trajala. Hajduk je u startu imao jaču momčad i bolje je startao, no na strani Dinama bila je logistika, odnosno novac. Tako su u svoje redove modri iz Hajduka bez problema doveli Jeličića i Novakovića, kasnije i Mladinića..., a i mnoge druge igrače.

No Hajduk je tada bi moćan, pod vodstvom Ivana Katalinića osvajali su trofeje, igrali Ligu prvaka i na Dinamove poteze nisu se osvrtali, pa čak ni na otvoreno favoriziranje ljutih rivala od strane državnog vrha na čelu s Franjom Tuđmanom, koji je svoj omiljeni klub pretvarao u državni projekt pod imenom Croatia. Hajduk je sredinom devedesetih imao i igru, i momčad, i trofeje, a novac je tekao u potocima.

No jednakom brzinom je i nestajao pod čudnim okolnostima, zbog kojih su čelnici kluba nešto kasnije i završili u zatvoru. Nakon što je Hajduk igrao četvrtfinale Lige prvaka, namjeravali su to i ponoviti pa su godinu potom digli kredit kod Komercijalne banke. Željeli su pojačati momčad, no zbog odluke Uefe protiv Panathinaikosa su morali igrati u Rijeci, i nisu se plasirali u Ligu prvaka. Tako su ostali su bez planiranih prihoda i novca za vraćanje kredita, a kamo li i lihvarskih kamata od čak 68%!? Umjesto u Ligu prvaka, Hajduk je ušao u "dužničko ropstvo", kojeg su se oslobodili tek preoblikovanjem 2009. godine.

A tamo ih je odveo prijateljski odnos dvojice čelnika, njihovog Nadana Vidoševića i Dinamovog Josipa Šoića. Njihovi odnosi su bili toliko dobri da je Šoić svog sina Željka 1993. poslao Vidoševiću u Hajduk, a on je "pomogao" Hajduku da dobije taj nesretni kredit kod Komercijalne banke u kojoj je radio. Kredit s 68% kamata, koji je poput omče stezao Hajduka oko vrata duže od desetljeća.

Vidoševića i Šoića naslijedili su Željko Kovačević i Zlatko Canjuga, koji su se također znali susresti na ručku, uglavnom u hotelu Opera, kako se tada zvao zagrebački Westin. Kovačević je namjeravao pregovorima uvjeriti Canjugu u potrebu suradnje za dobrobit obaju klubova i hrvatskog nogometa, no navijači Hajduka su njihove ručkove nazivali "škampijadama" i odmahivali rukama, upozoravajući ga da od tog posla Hajduk neće vidjeti nikakve koristi, jer im je iza leđa sudačku organizaciju kontrolirao Branko Laljak.

Croatia je uživala sve privilegije kluba miljenika državnog vrha, a Kovačevićev nasljednik na čelu Hajduka Anđelko Gabrić Canjugu je nazvao "najvećom elementarnom nepogodom hrvatskog nogometa" i s njim prekinuo sve odnose. Bilo je to opasno vrijeme, o čemu je svjedočio i Luka Bonačić, koji nikako nije mogao prežaliti što je 1996. ostao bez naslova prvaka s Varteksom. Za to je krivio upravo Tuđmana, kojem je zaprijetio rukom s terena kad je došao u Maksimir kao trener Hajduka 1998. godine.

Priča ide toliko daleko da je Bonačić dan kasnije navodno morao pisati pismo isprike, koje su neki u šali nazivali "pismo ili glava", a taj ga je potez, kažu oni koji su dobro poznavali prilike u poratnoj Hrvatskoj i u hrvatskom nogometu, koštao i mjesta pomoćnika Miroslavu Blaževiću na SP u Francuskoj 1998. godine. Umjesto Bonačića u Francusku je otišao Branko Ivanković i upisao se u povijest hrvatske reprezentacije koja je osvojila broncu.  

Odnosi rivala bili su napeti, a svako malo bi ih dodatno zaoštrile sudačke nepravde i afere, poput bijega igrača Dinama s doping testa. Hajdukov liječnik Fabjan Čukelj tada je poslao nalaze igrača Hajduka i dobio plaketu Međunarodnog olimpijskog odbora, dok su čelnici Dinama zabranili Marku Viduki i Tomislavu Butini da odu na obavezno testiranje. Iz Hajduka su tražili sankcije, no od toga na koncu nije bilo ništa.

Smrću Tuđmana odnosi snaga počeli su se mijenjati, u međusobnim previranjima na Maksimiru Zdravko Mamić je svrgnuo Canjugu, no trebalo mu je dosta vremena da se nametne kao neupitni "vladar" hrvatskog nogometa, jer je Hajduk u to vrijeme uživao zaštitu premijera Ive Sanadera.

Hajduk je početkom ovog stoljeća osvojio tri prvenstva, dva kupa i dva superkupa, a tadašnji predsjednik Branko Grgić uspio je, unatoč protivljenju Dinama, izlobirati ostale klubove i progurati osnivanje Udruge prvoligaša, koja je uspijevala održati kakvu – takvu ravnopravnost natjecanja i utjecaj klubova, jer se odlučivalo po sistemu jedan klub – jedan glas.

Dinamu to nikako nije odgovaralo, pa je Mamić preko svojih kanala i dijela medija bušio i Udrugu, i Hajduk, kome su na čelu bili Grgić, Fredi Fiorentini i Igor Štimac. Nakon što je Hajduk osvojio svoja zadnja dva naslova prvaka i doveo u svoje redove Dinamovog kapetana Niku Kranjčara, a Dinamo ispao u "ligu za bedaka", Mamić je krenuo u otvoreni obračun. Počele su zakulisne radnje, suci su često "griješili" na štetu Hajduka a povrh svega je Mamić još otvoreno vrijeđao čelnike Hajduka, nazivao ih je "Venecijancima" i raznim drugim pogrdnim imenima. Najavio je da će Dinamo deset godina za redom biti prvak i tu je svoju zlokobnu najavu i ostvario.  

Do tada je bila uobičajena praksa da se uoči svakog derbija vodstva klubova nađu na ručku, s kojeg su znali odaslati i pomirljive poruke kako bi smirili tenzije uoči utakmica. Prvi čovjek Dinama Mirko Barišić bio je i poseban gost na Biloj noći i proslavi 90. rođendana Hajduka, a čelnici Hajduka Branko Grgić i Fredi Fiorentini su redovito bili pozivani na ručkove kada je Hajduk gostovao u Maksimiru. U Splitu se jela riba, u Zagrebu purica s mlincima i štrukle..., a ta je praksa trajala sve dok Mamić nije prešao granicu dobrog ukusa. Od tada ga čelnici Hajduka više nisu pozivali na zajedničke ručkove, a vrlo brzo su nakon toga odustali od dolazaka i ostali čelnici Dinama, koji također više nisu pozivali ni čelnike Hajduka.

Odnosi su u potpunosti prekinuti nakon "derbija papelitosa" u veljači 2009. godine, nakon kojeg je Mamić sazvao press konferenciju i javno izvrijeđao sve redom, od novinara Ivana Blažička i suca Ivana Bebeka, do čelnika Hajduka... Stvorena je atmosfera linča nakon koje više nije bio moguć ni razgovor, a kamo li riba, purica, mlinci i štrukli.

Narušene odnose pokušao je pomiriti HNS, koji je pozvao čelnike obaju klubova za zajednički stol u ožujku 2012. godine. Čelnici Dinama su se odazvali, no Hajduk je odbio sjesti za isti stol s Mamićem koji ih je i dalje javno vrijeđao i sprdao se s tadašnjim predsjednikom Hrvojem Malešom nakon što je ovaj razotkrio sudačku hobotnicu i osigurao ključne dokaze za pravomoćnu presudu Širiću, Djedoviću i Šprajceru.

Na idućem derbiju u Maksimiru čelnici Hajduka premješteni su u krajnju ložu prema južnoj tribini ali to se nije svidjelo novom predsjedniku Jošku Svaguši, koji je uoči jednog derbija na silu ušao u centralnu ložu i od tamo sa svojim suradnicima odgledao derbi. Odnosi dvaju klubova bili su na najnižoj mogućoj razini, bio je to početak najmračnijeg doba hrvatskog nogometa koje je čak i navijače BBB i Torcide spojilo na istoj tribini Maksimira, s koje su prosvjedovali protiv malverzacija u HNS-u i Mamićaeve samovolje.

Bilo je to vrijeme i one famozne Skupštine HNS-a na kojoj je Mamić izigrao propise i Igora Štimca te krađom glasova, koje je kasnije potvrdio i Ured državne Uprave, instalirao Davora Šukera na mjesto predsjednika HNS-a. Vrlo brzo je pod Mamićevim naletom pala i Udruga prvoligaša i sve ovlasti oko HNL-a prenesene su natrag na HNS, u kojem je Mamić preko Šukera i njemu vjernih članova Izvršnog odbora imao presudan utjecaj i mogao je provoditi sve odluke. Mamić je vedrio i oblačio i u Savezu, i u HNL-u, i u reprezentaciji, instalirao je svoje ljude u Savez, postavljao je izbornike, sastavljao popise reprezentativaca...., i logično je da s takvim čovjekom nitko od čelnika Hajduka nije želio sjesti za isti stol.

Kolika je bila Mamićeva moć svjedoči i neodigrani derbi u Maksimiru, kada je naredio sastavljanje "crne liste" navijača Hajduka koji nisu smjeli kupiti ulaznicu, i predstavio je kao policijsku listu, premda policija s tim popisom nije imala baš nikakve veze. Tadašnji čelnici Hajduka na čelu s predsjednikom Marinom Brbićem i Ljubom Pavasovićem Viskovićem nisu dopustili igračima da istrče na Maksimir, i taj derbi nikad nije odigran.

Ni Hajduk nije ostajao dužan Mamiću, zbog svega što se događalo za derbije na Poljudu izmještali su ga u zadnji red svečane lože, a onda i van nje, u međuprostor između lože i novinara. Upravo je odatle Mamić u ožujku 2014. preskočio ogradu i s visoko uzdignutim rukama upao u svečanu ložu, gdje je gestikulirao, vikao i tako proslavljao pobjedu Dinama. U loži ga je presreo veteran Hajduka Ivo Bego, dijelom zbog provokacije, a dijelom i zbog toga što je Mamić nakon finala kupa 1993. ničim izazvan udario njegovog brata Zvonka nogom u stražnjicu. Dogodilo se to nakon uzvratne utakmice u Maksimiru, na terenu, gdje je Bego bio predstavnik Hajduka!?

Mamića je iz lože Poljuda izvukla policija, a taj je incident nepovratno narušio odnose, koji nakon toga više praktično nisu ni postojali. Dugi niz godina u kojima reprezentacija nije dolazila na Poljud u isti je koš strpao i čelnike HNS-a, pa je  Hajduk sastavio popis od desetak – petnaest čelnika Dinama i HNS-a koji su bili nepoželjni u svečanoj loži Poljuda. Prvi na popisu bio je upravo Mamić, koji se ubrzo suočio s optužbama za malverzacije i utaju poreza, potom i sa suđenjem u Osijeku koje je rezultiralo pravomoćnom presudom, nakon koje je pobjegao u Međugorje.

I drugi pokušaj HNS-a da čelnike dva kluba posjednu za isti stol uoči finala kupa koje se igralo u Vinkovcima 2018. godine je neslavno propao. Ni ovoga puta čelnici Hajduka nisu htjeli za isti stol, a nakon što su zbog sudačkih previda ostali i bez kupa, poentirali su tako što su na adresu krovne kuće hrvatskog nogometa poslali "prozirne medalje" i optužili Šukera da je u izravnoj vezi s Mamićem. Da je Hajduk na toj utakmici oštećen potvrdio je i Nenad Bjelica nakon što je otišao iz Maksimira.

Odlazak Mamića nije puno toga promijenio, no zato jest odlazak Davora Šukera. Nakon što je Marijan Kustić preuzeo vođenje HNS-a, uveden je VAR, a  reprezentacija se vratila na Poljud. Strasti su se malo po malo ipak primirile, pa su se uoči prošlogodišnjeg derbija na Maksimiru sastali Vlatka Peras i Lukša Jakobušić. Bio je to doduše protokolaran razgovor upoznavanja, ne i zajednički ručak, ali stvari su se pomaknule s mrtve točke...

POGLEDAJTE I TRAILER ZA MMA MEGASPEKTAKL: