'Nikad neću izliječiti ovu bolest. Postoje dani kada ne želim biti ja, želim biti običan čovjek...'

Prvo olimpijsko zlato osvojio je u Ateni 2004. godine, a posljednje u Rio de Janeiru 2016. godine. Točnije, to mu je bilo čak 23. zlato i ukupno 28. medalja na olimpijskim igrama. Kako bi pobliže objasnili taj fenomen, to znači da osoba o kojoj pričamo ima više medalja na ljetnim OI nego Portugal (24), Srbija (15), Litva (25). Jeste 'skopčali' o kome je riječ?

Riječ je o najuspješnijem olimpijcu svih vremena, o velikom Michaelu Phelpsu (35) koji se umirovio 2016. godine u 31. godini života. Mogao je potući još brojne rekorde, osvojiti toliko medalja, ali on je vodio utrku na nekom drugom terenu. Vodio je borbu s depresijom.

Mi vidimo samo uspjeh, rezultate i bogatstvo, a iza svega toga krije se nešto puno više. Krije se požrtvovnost, patnja, krv i znoj. Krije se život koji je običnom čovjeku san jer čini se sve bajkovito, a zapravo je suprotno. Kriju se pritisci za uspjehom, borba s depresijom i borba sa samim sobom. To je borba za život.

Michael Phelps je jedan od sportaša koji bi barem na jedan dan htio biti 'normalan čovjek'. Živjeti u miru, bez zaustavljanja na cesti i u trgovinama, bez silnih zahtjeva za fotografiranjem i intervjuima. Biti neka druga osoba.

Sjajni američki plivač je 2016. godine otišao u mirovinu jer je postigao sve u karijeri, ali jedan od glavnih razloga bila je i depresija koje se nikako nije mogao riješiti. Mislio je da će umirovljenjem sve riješiti, ali ne. Bilo je još gore. Morao je pronaći novi smisao života.

- Kako si? Koliko puta čujemo to pitanje svakog dana i koliko puta odgovorimo 'dobro' i nastavimo dalje, a koliko često zaista priznamo istinu, sebi i drugima? Znate kako sam ja? Recimo to ovako: još uvijek dišem. Moji osjećaji su posljednjih mjeseci neprestano skakali gore, dolje i opet ispočetka. Za mene osobno ova je pandemija bila najstrašnije razdoblje koje sam ikad prošao - rekao je Phelps za američke medije za opisao kakav trag je na njega ostavio korona virus zbog kojeg mjesecima nije smio izlaziti iz kuće.

- Sva ta nesigurnost, zatvorenost u kuću na koju nisam navikao, toliko pitanja bez odgovora. Sve me je to činilo ludim. Uvijek sam na rubu, uvijek u defenzivi, svaka sitnica je okidač. Postoje trenuci kad se osjećam potpuno bezvrijedno, kad se potpuno isključim, ali u meni buja bijes koji samo čeka da izbije van. Iskreno, jednom sam vrištao 'volio bih da ja nisam ja'. Ponekad postoji samo taj osjećaj koji me preplavljuje, osjećaj da se više ne mogu nositi s time. Ne želim više biti ja. Postoje dani kad bih želio biti neki Johnny Johnson, neka obična osoba.

Godinama je imao borbe sam sa sobom, a sve je eruptiralo uoči Olimpijskih igara u Riju. Do tada je svoje osobne bitke rješavao u bazenu, u mislima sa samim sobom, no bilo je to razdoblje kada je skoro eksplodirao i odlučio je otkriti probleme s kojima se bori.

- Nije bilo lako priznati da nisam savršen, ali to priznanje mi je olakšalo život i želim i dalje o tome otvoreno pričati jer hoću da ljudi koji se bore s istim stvarima shvate da nisu sami. Svi koji se bore s ovim jako dobro znaju da to nikad ne prestaje. Imaš dobre i imaš loše dane, ali u ovoj utrci nema ciljne linije. Dok sam plivao, bazen je bio moj bijeg. Iskoristio bih svu ljutnju koja je postojala u meni i pretvorio bih je u motivaciju. Ali sad tog bijega više nema i naučio sam da je u tim situacijama važno napraviti korak unazad. Duboko udahnuti i zapitati se odakle dolaze ti osjećaji, zašto sam toliko ljutit. To je ono što sam naučio tijekom liječenja. Ali kada si u tom raspoloženju, ne želiš uvijek napraviti ono što znaš da je dobro - kazao je najuspješniji olimpijac svih vremena pa nastavio:

- Dao sam toliko intervjua nakon Rija i priča je u osnovi bila ista: 'Phelps je otvoreno progovorio o depresiji, potražio je stručnu pomoć, osvojio je zlato na svojim posljednjim Igrama i sad je sve bolje.' Volio bih da je to istina. Volio bih da je tako jednostavno. Ali prava istina je to da ja nikad neću biti izliječen. Ovo nikada neće nestati i ja to moram prihvatiti. I da, puno je lakše to reći nego napraviti.

Opisao je i kako se bori s depresijom te priznaje kako mu je sve puno lakše uz četverogodišnjeg sina.

- Svakog dana odmah ujutro vježbam nekoliko sati. Budim se između 5:15 i 7 i ne treba mi alarm. Naravno da ima dana kad mi se to ne radi, ali se i tada natjeram jer znam da je to bitno za moje duševno zdravlje jednako kao i za fizičko. Ako propustim samo jedan dan, to je katastrofa. Tada uđem u negativan obrazac razmišljanja i kada se to dogodi, jedini mogu to zaustaviti. A obično se to ne događa brzo. Kao da kažnjavam sam sebe. Također, ručak svakog dana mora biti u 17 sati, to je moja odgovornost, obožavam kuhati, a na neki način mi i pomaže. Postoje ti neki trenuci kad sam potpuno zarobljen u vlastitoj glavi, kad mislim da ne može biti gore i onda Boomer, moj 4-godišnji sin, dođe do mene, zagrli me i kaži mi da me voli. Kad najmanje očekuješ. I to je doslovno najbolji osjećaj na svijetu - zaključio je Phelps.

Borba s depresijom je među sportašima učestala. Neki ne žele priznati bijes i nezadovoljstvo koje se nakuplja u njima. Izbjegavaju liječenja i priznanje, a zapravo bude još gore. Phelps je jedan od rijetkih koji je iznio svoje probleme u javnost. Kako bi njemu bilo lakše i kako bi ostale ohrabrio da potraže pomoć...