Hrvatska ženska rukometna reprezentacija osvojila je europsku broncu. Još ni same nisu svjesne koliko su napravile za ženski rukomet, kaže legendarna golmanica (i nacionalna) junakinja Ljerka Krajnović
LEGENDARNA LJERKA
'Nije se rodila koja može skinuti projektil kad ga Ćamila lansira!'
Golmani i golmanice posebna su sorta sportaša. Uvijek malo 'na svoju ruku', zadnja brana i: dežurni krivci. Bajkovita golmanska priča Tee Pijević i Lucije Bešen napisana je u Danskoj, brončanim slovima. Ivana Kapitanović od sreće je bila uplakana na dočeku u Zagrebu, a u Rijeci... Oduševljeno je navijala i od sreće skakala jedna od najvećih koje smo ikad imali - Ljerka Krajnović (57).
Europska prvakinja, jedna od onih za koje nimalo nećete zagaziti u patetiku ako ju nazovete: hrvatskom sportskom legendom. I junakinjom, ne samo sportskom.
POGLEDAJTE VIDEO: Kraljice šoka - bronca!
Pokretanje videa...
02:00
Sve se, kažu, u životu može kupiti osim prave ljubavi i - iskustva, a rukometnog i životnog, Ljerka ima 'za izvoz'. Pa pričajući, puna emocija, o brončanim 'Kraljicama šoka', svaku drugu rečenicu zapravo uobličuje u savjet.
- Nema nitko dovoljno superlativa za te naše fantastične cure. Bilo je, vjerojatno, i jačih generacija, ali veće klape od ove nismo imali. Pa su napravile ono što npr. Petika i ja ili Penezić i Tatari nismo uspjele. Prošao je koji dan, emocije im se polako počinju slijegati, ali vjerujte mi: vide one te medalje oko vrata, ali nisu još istinski svjesne što su napravile, kakvo je to sportsko čudo - priča nam Ljerka.
- Ne znam kad mi je srce bilo punije, dok sam ih gledala kako igraju ili kako se, nakon pobjeda, vesele. Jer to je to: radost. Rukomet je igra i veselje. I zato nek' uživaju, vesele se, budu radosne i upiju svaki trenutak te radosti. Proći će godine dok shvate kako su silno veliku stvar napravile za naš ženski rukomet. Cure, guštajte i u rukometu i u životu. To je bit svega. I naravno: hvala vam. Od srca vam hvala!
Vrijeme pandemije nije za bespotrebne kontakte i naslikavanja pa je i Ljerka Krajnović ovaj put ostala 'samo' glas iz telefona. A ionako, kaže, ne bi ni stigla na klasični intervju.
- Sin i ja jedno domaćinstvo, mama i tata drugo. Sin maturant, mama 80, a tata 85 godina. Kako god okreneš, meni je dan kratak. Radim u Arrivi i držim dva kućanstva. Brinem za četveročlanu obitelj, za kuću i okućnicu. Kuham, perem, peglam, idem u trgovine i ljekarne, održavam kuću, vrt i dvorište, pazim na obitelj... Sport je moj život, ali danas: preko sportskog paketa koji je tata uzeo. Sjednemo pred TV i navijamo - smije se Krajnović.
Kaže 'velika stvar za ženski rukomet'. Može li biti sreće da je to početak priče, a ne samo jedno blistavo poglavlje kao iznimka? U Ljerkinom gradu, npr., su i ženski i muški rukometni klub Zamet. Veliko ime, a borba za život skoro pa od danas do sutra...
- E tu sad više nemam savjeta nego želje - opet se smije Ljerka, 'po profesiji' optimist i borac za pravdu.
- Znamo svi da vrhunski sport ostane u sferi bljeska bez kontinuiteta ako ne poprati gospodarstvo. Bilo reprezentacije, bilo klubove. Ove cure će dobiti priliku da taj kontinuitet pokažu na SP, a što se moje Rijeke i sporta tiče: svaka čast Damiru Miškoviću i... To je, na žalost, to! Odlaze nam i cure i dečki. Ne samo iz riječkih ili hrvatskih klubova, ne samo iz sporta nego generalno. Idu tamo gdje će njihov rad biti cjenjeniji, a to je, koliko nam god zbog toga bilo teško, nešto normalno. Tužno, ali normalno. Posebno kad govorimo o sportašicama i sportašima čija karijera ne traje do 60. ii 65. godine života. Nitko neće dočekati mirovinu igrajući.
- Ćamila Mičijević, Katarina Ježić, Ana Debelić i Dejana Milosavljević bile su u Zametu. Četiri brončane. Dino Slavić, fantastični riječki golman kojeg sam trenirala kao klinca u Matuljima, najprije je otišao u Umag pa u španjolski Ademar Leon. Dok se ne promijeni i stanje u privredi i Zakon o športu (po uzoru na onaj francuski, npr.) to će biti sudbina hrvatskog sporta.
Ne znamo ni sami kako, ali razgovor je skrenuo u nevesele vode. Međusobno smo se prekorili zbog tmurnih tema usred razgovora s najljepšim mogućim povodom. Ispalo je, ipak, da Ljerka Krajnović nije 100% van sporta.
- Zbog operacija koljena došlo je doba života u kojem nije uputno ni potrčati, ali ne da meni 'vrag' mira. Imam jednu moju dragu ekipu, riječko Planinarsko društvo Duga. Pa sam s njima potegnula na turu Platak-Snježnik-Risnjak. Naletjela je nekoliko puta kriza, ali kad god mi u životu dođe kriza ja potegnem još jače i... Ishodala sam to. To je bila moja medalja - još jednom ide smijeh neuništive majke, kćeri i sportašice, silno hrabre žene koja je sama razotkrila užasno ružnu priču u riječkom KBC-u pa postala i nacionalna junakinja u borbi protiv mita i korupcije.
Tu je priču, kao svi posebni ljudi, pustila iza sebe i ne busa se u prsa. Mi, ostali, na to trebamo podsjećati. Ljerka radije priča o sportskim nacionalnim junakinjama:
- Ćamila, ne guraj se 'na šest', tamo se samo može ozlijediti. Imaš visinu i tu 'polugu', digni se na 10 metara i lansiraj bombe jer nije se rodila golmanica koja to može obraniti. Šoštarić je sve vodio fantastično, napravio najviše što ijedan trener može: izvukao maksimum iz svoje ekipe. Na crti: malo Ana Debelić, malo Keti Ježić. Pa Larissa Kalaus... Na golu Tea i Lucija: kolosalno. Vidjelo se i na parketu i po svim javnim istupima da su klapa, da 'ginu' jedna za drugu, da nitko ne stavlja vlastiti ego u prvi plan nego igraju tako da se zna kako je iznad svih Hrvatska, cijela ekipa. Mnogi nisu ni znali da su otišle na Europsko, a onda su skupile cijelu naciju. Sve je stalo i svi smo navijali za njih. I opet ćemo!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
