Svim ljudima koji su oboljeli od Parkinsona poručujem da se izvuku iz fotelja i kreveta, krenu trenirati i vježbaju, plešu i ne razmišljaju o bolesti, kaže Martin Žagar (79)
SP U PULI
Imamo Parkinsona, ali ping-pong nam nije težak! I pomaže
Pula je domaćin trećeg Svjetskog prvenstva u stolnom tenisu za ljude s dijagnozom Parkinsona. Pulu je tako posjetilo dvjestotinjak igrača iz dvadesetak država.
Parkinsona već 25 godina ima i Martin Žagar (79) iz Koprivnice, kojemu je ovo bilo treće sudjelovanje na SP-u.
Pokretanje videa...
02:07
- Prvo je bilo u New Yorku, a drugo u Berlinu. Tri godine se bavim ping-pongom i to je zarazan sport. Inače sam se bavio raznim sportovima, a volim i plesati valcer i polku. Stolni tenis vježbam dva puta tjedno po sat i pol vremena i to mi je gušt. Nije ga teško igrati, unatoč dijagnozi. Jutro mi počinje polusatnim razgibavanjem, a svaki dan hodam pet kilometara. To si zacrtam i idem. S Parkinsonovom bolešću živim dobro. Naravno, morao sam se reorganizirati, prihvatiti stanje i slušati upute liječnika kada je riječ o terapiji - ispričao je Martin.
Kada je prije četvrt stoljeća saznao za tu tešku dijagnozu, isprva ga je, kaže, šokirala, ali se brzo uspio sabrati i nastaviti normalno živjeti.
- Početni simptomi bili su drhtanje ruku i nisam se mogao ni potpisati. Potom mi je počeo i glas drhtati, a drugih problema, srećom, nemam. Dok igram stolni tenis, ne osjetim drhtanje. To je fenomenalno, ali je mali problem jer je ruka ipak malo ukočena - priznao je.
Oboljelima od te teške bolesti Martin je poručio da ne odustaju, već da se prilagode i što više aktiviraju.
- Za mene Parkins nije ništa jer ne razmišljam o tome kao o bolesti. Ne boli me, srećom, ništa, a svim ljudima koji su oboljeli od Parkinsa poručujem da se izvuku iz fotelja i kreveta, krenu trenirati i vježbaju, plešu i ne razmišljaju o bolesti - poručio je Martin.
U ime organizarota, Petar Ćurić kazao je da je, osim dvjestotinjak sudionika, stigla i njihova pratnja, a Pulu su pohodili natjecatelji iz Izraela, Japana, Brazila, Njemačke, Hrvatske, Slovenije...
- Ping-pong Parkinson krenuo je iz Amerike i prvi je put SP u Hrvatskoj. Parkinson napada dio mozga koji je povezan s osjećajem depresije. Osoba se trese, osjeća se depresivno, povlači se u sebe i izolira se. Ovaj projekt radi sve suprotno jer takvu osobu izvlači iz kuće, čovjek se druži s drugima i prestaje biti izoliran i usamljena - kazao je Ćurić.
Trener slovenske reprezetacije Grega Komac u ping-pongu je već 40 godina.
- Zdrav sam, ali su me ti ljudi kroz godine rada s njima puno naučili. Iz Slovenije je na prvenstvo stiglo 18 natjecatelja, a najvažnije je da su te osobe u pokretu, da se druže, izmjenjuju iskustva i zabavljaju uz natjecanje. Jako sam zavolio ljude koji svaki dan žive s tom bolešću i želim im pomagati. Oni mi svojom nesebičnoću i upornošću vraćaju stostruko. To je teška bolest i kada im nestaje dopamina, ti ljudi nisu stabilni i dosta im je sve otežano. Bolest ne bira godine jer u klubu imamo i ljude mlađe od 45 godina. Prošle godine u Sloveniji je bilo registrirano 8000 ljudi, a ove ih je više od 10.000 - izjavio je slovenski trener.
Jedan od njegovih natjecatelja, Jože Kristan (71), došao je u Pulu iz Kranja. Priznao je da se ping-pongom bavi tek pola godine i već je zasluženo stigao na SP.
- Kao dijete sam igrao stolni tenis i, evo, u najboljim godinama sam nastavio. Meni je to vrsta rehabilitacije u usporavanju bolesti. Parkinsa imam 10 godina i navikli smo se jedan na drugog. To je kao gost - kroz smijeh je rekao Jože.
Njegovi početni simptomi uključivali su najprije nervozu.
- Bio sam puno nervozan. Potom je krenula nestabilnost u nogama i počeo sam se kretati kao pijan. Liječnica mi je objasnila stanje i prihvatio sam to. Pa koga nešto ne boli u sedamdesetim godinama života?! Koristim lijekove i u dobroj sam formi, pa i ping-pong mi zato dobro ide - kazao je.
Kad je saznao za dijagnozu, priznao je da je nastupila depresija i anksioznost.
- Bio sam ljutit na cijeli svijet. Nakon otvorenih razgovora s liječnicom shvatio sam da to nije bolest od koje se umire i da se s njom može živjeti. Obožavam šetati, vježbati, ali i pjevati. To me opušta. Hoćete da vam pjevam? - upitao nas veseli Jože i prije nego smo potvrdno kimnuli glavom, zapjevao je:
”Najljepši je Zagreb grad,
.Zagreb je najdraži dom,
grade moj, vječno ćeš tako mlad
ostati u srcu mom..."
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
