Ne daj, Bože, opet ovako: Navijao samo Kruno Jurčić

U sablasnoj tišini u kojoj je odzvanjalo “školjocanje” upaljača, a igrači se okretali na zvuk mobitela, Dinamo je igrao utakmicu za spas sezone. Ispadanje od Pjunika značilo bi “zbogom” čak i utješnoj Europskoj ligi, vrijednost nekih igrača više ne bi bila sedmeroznamenkasta, a cijeli godišnji utržak visio bi o dvije utakmice s Hajdukom. Igranje u Ligi Uefe Dinamu je prošle godine donijelo pet milijuna kuna. I to bi otišlo u vjetar. Kao i 55 milijuna kuna, koliko nosi ulazak u Ligu prvaka. Ulog je bio golem. Zato je i Zoran Mamić pokrivao rukama lice i kimao glavom, brat mu Zdravko trčao u svlačionicu, a Kruno Jurčić - navijao. Izgubio je glas pokušavajući animirati momčad. Kiks protiv Armenaca i njemu bi značio oproštaj od maksimirske klupe.
- Bilo je jako teško i čudno igrati. Okrenete se, a nigdje nikog - rekao je vjerojatno najbolji igrač susreta Pedro Morales.
Čileanac je jedini već igrao u takvom okruženju, u kojem se čuje svaka riječ radijskog reportera.
- Igrao sam za Universidad protiv Cobresala. Jednako je izgledalo - kaže Pedro.
Nakon susreta i na kraju uvjerljive pobjede svi su odahnuli. Zoran Mamić podigao je ruke, Kruno Jurčić stisnuo šaku, a Zdravko Mamić grlio igrače. Jedini zamišljenog pogleda bio je predsjednik Mirko Barišić. Shvatio je da ovakav Dinamo u Europi neće daleko dogurati.
- Zabrinut sam. Želimo li dohvatiti Ligu prvaka, moramo podignuti igru na višu razinu - rekao je Barišić i dodao:
- Ali ova nas je pobjeda spasila.