Naša lopta leti i do 70 metara, a suci nam sude za porciju ćevapa

Postojimo u Hrvatskoj od 2006. godine i cijelo vrijeme imamo klubove u Zagrebu i Velikoj Gorici. Ali sad smo na samo tri muška i dva ženska kluba, dok ih je nekad bilo i sedam, australski se nogomet igrao i u Slavonskom Brodu i Pločama.

Uvodi nas tako Josip Habljak u priču o sportu za koji rijetki znaju da se igra u Hrvatskoj. Aussie rules football, odnosno australski nogomet. Igra se na ovalnom terenu, s jajastom loptom kao u ragbiju i američkom nogometu, četiri četvrtine po 20 minuta, gol kroz glavne stative vrijedi šest, a kroz sporedne jedan bod, a na terenu je po 18 igrača svake momčadi.

18

- Postoji i verzija s devet igrača, koju mi igramo - objašnjava Habljak.

I baš kao u svakom amaterskom sportu, atmosfera i druženje su sjajni, uvjeti nešto manje...

- Na utakmice putujemo svi klubovi zajedno jer prvenstvo se igra cijelo kolo u jednom mjestu, a i kad idemo na turnire u Austriju, Mađarsku, Češku, Italiju, Švicarsku... idemo svi zajedno. Ma, na terenu je to borba, ali izvan terena nikad nema zle kriv.

Hrvatski klub nastupa i u Ligi prvaka od 2015. godine, a reprezentacija je vrlo uspješna na Eurokupu.

- Europsko se prvenstvo igra svake tri godine. Najjači u Europi su Irska, Engleska, Danska i Hrvatska. Da, i mi! Od 14 eurokupova, na 12 smo osvojili medalju, među 15-20 reprezentacija. A 2016. bili smo europski prvaci! Prošle se godine trebao održati u lipnju, ali odgođen je zbog korona virusa. Dok smo 2017. osvojili drugu diviziju SP-a i preko Kine, Indonezije, Šri Lanke, Japana, Njemačke... ušli u prvu. I to je trebalo biti ove godine - kaže Habljak i pojašnjava kako idu na putovanja:

- Skupimo nekako, to je oko 4000 kuna po čovjeku, a ide nas 16 igrača plus trener, fizioterapeut... Uglavnom skupimo preko crowfunding kampanje. Ma joj, kad smo išli na SP u Australiju, nismo uspjeli skupiti dovoljno, a to znači da ne dobiješ ništa. Pa smo jedva ušli u trag ljudima koji su uplatili da daju još malo i u zadnji čas smo uspkjeli. Pa smo letjeli svakakvim linijama jer nije bilo mjesta da idemo svi zajedno, pa smo došli dan prije prve utakmice i izgubili za jedan bod od Kine. I onda smo pomeli sve do kraja. U 1. diviziji deset je reprezentacija: Irska, Engleska, SAD, Novi Zeland, Gvineja, Fidži...

U cijelom svijetu taj se sport profesionalno igra samo u Australiji. I tolika je razlika u kvaliteti da Australci ugoste svjetska prvenstva, ali ne sudjeluju na njima.

- Zato se to i ne zove svjetsko prvenstvo nego International cup. U Europi nitko ne igra profesionalno, ali recimo samo London ima tri lige, u kojima uglavnom igraju Australci, Engleska ima tisuću igrača, Francuska 300...

U Zagrebu dečki treniraju i igraju na igralištu iza KIF-a.

- Nemamo uvjete privući mlađe, bit će kad dobijemo teren. Sad su nam najmlađi srednjoškolci. Iza KIF-a su nam prošle godine dopustili da si uredimo teren, odmah pokraj ragbijaškog i kriketskog. Bili su nas potjerali pa su nas ipak pustili, pa smo ravnali teren, čupali korov... Kako nemamo teren koji je samo naš, stative svaki put nosimo na utakmice, a u međuvremenu stoje u dvorištu kod nekog: Pa zna biti potraga koga koga su, haha.

Amerikanci su trebali prošle godine doći na desetodnevni kamp, a i sam Habljak igrao je u Australiji.

- Igrao sam poluprofesionalno, u drugom rangu, dvije godine. I Tomislav Cvetko isto je bio u Australiji. Ma na utakmicama je prosječno 30.000 gledatelja, a dan prije finala za naslov prvaka uvijek je praznik - priča Habljak, koji je igrao košarku dok 2013. nije vidio plakat pozivnicu da se okuša u australskom nogometu.

- Iskreno, nisam imao pojma što je to, mislio sam da je neka od inačica ragbija. I zainteresiralo me, ali sam mislio što ću sam ondje. Dok nisam na jednom predavanju shvatio da ima nas 7-8 koji isto razmišljamo, haha. Odmah sam se zaljubio u taj sport.

A počeci su bili jako spontani, bez pravog učitelja.

- Taj su sport kod nas pokrenuli Kolja Koračak i Robert Gojević, koji su igrali nogomet u SAD-u. Dakle, nismo imali učitelja koji je izvorno taj sport učio u Australiji. Pa se snalazimo: na natjecanjima nešto naučimo, pa odemo na kampove Australaca po Europi, pratimo putem You Tubea... Savez je član europske uduge, ali svjetska ne postoji pa samim time nismo njezin član, a zbog toga ne možemo biti dio HOO-a. Od onih koji nam dođu pokušati igrati, 85 posto ih i ostane. Evo, jedan je Francuz išao raditi u Albaniju, pa je kod nas stalno dolazio igrati jer mu je Hrvatska bila nabliža destinacija gdje se igra australski nogomet. Reklamiramo se samo na fakultetu i studentskom domu na Savi.

I tako su došli do današnjih 70-ak igrača i 30-ak igračica u klubovima koji nose australska imena: Zagreb Hawks, Zagreb Cvjetno Dockers, Sesvete Double Blues, te ženske ekipe Zagreb Panthers i Sesvete Redlegs. Nitko nije triput za redom osvojio ligu, a aktualni je prvak Sesvete.

- Svaki klub nosi ime kluba koji im je dao dresove. Kad god smo ih tražili od australskih klubova, svi su bili susretljivi. Lopta, primjerice, košta 100 eura, pa mi igramo po deset godina s onima koje nam Australci pošalju jer su im prestare nakon godine-dvije.

Dina Bednar igra australski nogomet četiri godine i predsjednica je Sesvete Redlegsa.

- Počela sam igrati preko prijatelja koji se bavio s tim, tada je postojao samo jedan ženski klub, Panthers, gdje sam igrala manje od dvije godine, pa je Dinko Irsag, danas predsjednik Saveza i izbornik ženske reprezentacije, rekao "Ajmo osnovati drugi klub, da i djevojke s istoka grada mogu igrati". Prije toga nikad nisam čula za taj sport niti sam se bavila nekim drugim. Najviše me privuklo društvo. Je, fora je igra, jajasta lopta... ali najbolje je društvo - priča Dina i nastavlja:

- Bilo nas je u početku šest, pa je svaka od nas dovukla prijateljice, pa nas je bilo 16 i onda smo osnovale drugi klub. Ivana Cvitković, Jelena Habljak i ja smo se angažirale, tražile cure i došle do brojke 25. Kako? Išle smo u škole i fakultete, dosta ih je s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta. U listopadu 2018. došla nam je australska reprezentacija i ostavile su nam dresove. Danas nas ima od 16 do više od 30 godina, uglavnom su cure studentice. Prošle godine nije bilo međunarodnih natjecanja, pa nam je barem ostalo nešto love, haha. Treniramo četiri puta tjedno kad je sezona. Ima padova i masnica, ipak je kontaktni sport, agresivan, i zato ga recimo posebno vole bivše rukometašice, dobro se snalaze. A dolaze nam cure i iz košarke, nogometa, futsala, odbojke... Ozljede i masnice? Ni više ni manje nego u drugim sportovima...

Pravila, uvjeravaju, nisu komplicirana: nogom se smije pucati u svim smjerovima, rukom se ne smije bacati kao u ostalim sportovima nego se jednom rukom jajolika lopta izbije iz druge, a gol vrijedi jedan ili šest bodova. Australski se nogomet razvio na principima irskog galskog nogometa.

- Agresivan je kao rukomet, ima kontakta, ali trudiš se izbjeći ga jer ako te suparnik obori dok imaš loptu, odmah je gubiš. Po taktici je sličan nogometu, a igrači su zaštićeni jer nema obaranja iznad ramena, ispod koljena ni s leđa. Suci su bitni, dosta je subjektivne procjene, ali naši suci su svi igrali i imaju osjećaj. Dva su glavna suca i dva na golu. Igra se četiri puta po 15 minuta, konstantno, nema prekida - priča Habljak, igrač Zagreb Hawksa, i dodaje:

- Kad se igra 18 na 18, igrači pretrče 13 do čak 18 km po utakmici! A oni najbolji u Australiji i više od 20 km. U manjoj verziji devet na devet pretrčimo desetak km. U svim smjerovima. I dosta je specijaliziranih pozicija tako da svoje mjesto u ekipi može naći i viši i niži, i spretniji i manje spretan, i brži i sporiji... Ozljede? Ja nisam imao težih. Neki nose ragbijaške kacige, skakači štitnike za potkoljenice, ali spreman si i očekuješ da će te netko rušiti, da ima kontakta, pa se pripremiš, nema iznenadnih udaraca.

A na treninzima zna biti i vrlo zabavno...

- Organiziramo igre, natjecanja poput onoga tko može dalje puknuti loptu. Rekord je oko 70 metara. Neki su nam igrači došli iz američkog nogometa i ragbija, ali većina iz nogometa, košarke, rukometa... Jedan čak s kuglanja, pa je postao ponajbolji igrač reprezentacije! Treba samo imati kopačke ili tenisice, za početnike članarine nema, a za one koji malo dulje treniraju je 200 kuna godišnje. Dok nam suci sude za porciju ćevapa! Ja sam fitnes trener, imamo farmaceuta, bankara, programera, profesora s FER-a i dosta studenata. A u momčadi igrači od 15 do više od 50 godina - zaključuje Habljak.

Dakle - sport za sve!