Nakon potpisa ugovora u Rimu svakoj je poklonio po 500 DEM

Baš kao što je bio veliki sportaš, Dino Rađa bio je i još uvijek je i veliki čovjek. Potvrdio je to nebrojeno puta, a zadnji put prilikom inauguracijskog govora na prijemu u 'Hall od Fame'' u Springfieldu.

Nabrajajući sve koji su zaslužni za njegovu karijeru, Dino se prisjetio trenera, suigrača, kondicijskih trenera, fizioterapeuta, pa čak i čistačica. Izmamilo je to njegovo ''cleaning ladies'' osmjeh svima u dvorani, no imena Stana, Cvita, Eva i Elena veliki Dino nipošto nije spomenuo slučajno. 

Šjoru Stanu Kelam, Cvitu Zoković, Evu Savić i Elenu Prančević poznavale su i poznaju  generacije košarkaša koje su prošle Gripama, baš kao i Milicu Kardum koja je došla nešto kasnije. Sve su one provele radni vijek u dva-tri kvadrata velikoj spremi pod tribinama i na parketu, i bile su i te kako važne u odgoju mladih igrača i igračica. 

Sličica koja možda i najbolje oslikava to vrijeme i odnose datira početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su stotine dječaka dolazile na probne treninge u dvoranu na Gripama. Među njima i Dino Rađa, Toni Kukoč...

Na malenoj klupici ispod tadašnjeg zapisničkog stola sjedio je legendarni trener  omladinske škole Jugoplastike Igor Karković s neizbježnim klompama na nogama, a do njega šjora Stana. 

- Ova mali je odličan, moga bi i naresti. Kakvi je tebi - pitao bi šjoru Stanu.

- Dobar je, pristojan, uvik lipo pozdravi – odgovorila bi šjora Stana. 

Njeno mišljenje često je znalo i prevagnuti, jer u to je vrijeme bilo jako puno talentiranih dječaka, pa su prolazili oni pristojniji i bolje odgojeni.

Dino je uvijek imao poštovanje prema ženama koje su držale ''tri kantuna Gripa''.

- One su od šest ujutro do 11 navečer čistile za nama, kuhale čaj, mutile sokove, prale dresove i bile nam i mater i ćaća. One na terenu, a Goran Rebac u kancelariji. Ulaznice, putovanja, brzojavi, pozivi, sve je imao u glavi – kazao je jednom zgodom Dino.

Šjore Stane i Cvite više nema među živima, Goran je od nedavno u mirovini, kao i Eva koja još uvijek dobro sjeća i Dina i većine ostalih košarkaša koje je svakodnevno viđala na Gripama.

- Dino je Dino, takvi se više ne rađaju – kazala je i duboko udahnula. Ne bi se zakleli da joj u oku nije zaigrala i suza.

- Sjećam se kad je potpisao ugovor u Italiji, došao je u dvoranu i svakoj od nas donio kuvertu s po 500 tadašnjim maraka. Bio je to u to vrijeme veliki novac, rekla sam mu da ga ne mogu uzeti, ali on me samo pogledao oni svojim toplim očima i kazao: 

- Ja imam i mogu, a vi ste taj novac zaslužili.

Iako je uvijek bio spreman na šalu i podvale, Dino je uvijek imao veliko poštovanje prema zaposlenicima kluba. 

- Nije bilo šanse da dođe u Split a da ne navrati na Gripe, da pita je li sve u redu... Jednom mi je netko na cesti zatrubio iz malenog Smarta. Bilo je to davno, tek su se pojavili prvi na cestama. Gledam, a ono Dino unutra. Ni danas mi nije jasno kako se ugurao unutra - nasmijala se Eva, koja je na Gripama radila od 1973. do 2009. godine:

- On je bio jako dobro dijete, a ja sam vam bila bučna, stalno sam vikala na njih. Htjela sam red, a oni su radili prolijevali bi se vodom, naguravali, zezali, radili gluposti. Što će, mladost je to, njih 20 u svlačionici... Ali svi su nas poštovali i izrasli u prave momke, poženili se, zasnovali i obitelji. Mnogi i s curama koje su upoznali u dvorani, među košarkašicama.

Dinovog vjenčanja prisjetila se i Elena Prančević. 

- Poslale smo mu čestitku koju je pokojni Joža Blažić pročitao na vjenčanju, a Dino nas je dan kasnije počastio. I financijski i tortom. Za takvog čovjeka ne možeš reći ništa osim pohvala. A takva su mu i djeca. Nema šanse da netko od njih prođe a da ne pozdravi... Ovaj mali Roko dodao me nedavno na WhatsApp, stalno se raspituje kad je slobodna dvorana, kad može doći trenirati...

Elena je na Gripe došla 1987. i još uvijek je tu. 

- Mnogima je ta njegova gesta kad nas je spomenuo u govoru bila veliko iznenađenje, ali moram priznati da meni nije. To je Dino, jedno veliko srce i jedna velika duša. Ne mogu se požaliti na bilo koga od momaka koji su prošli kroz dvoranu, ali Dino je uvijek, od prvoga dana do danas bio poseban. I zaslužuje sve lijepo što mu se događa – zaključila je Elena Prančević.