Najveća rivalstva: Ali i Frazier, Janica i Anja, Reggie i Dražen

Janica Kostelić i Anja Pärson

Tog 8. ožujka 2003. godine bodovi u slalomu nisu bili bitni. Već je osigurala i Veliki kristalni globus i onaj mali slalomski, a pred desecima tisuća gledatelja u Areu trebala se samo spustiti do cilja i uživati u pljesku posljednji put te sezone.

No prije nje Anja Pärson preuzela je vodstvo fantastičnom drugom vožnjom. Pretekla je Moniku Bergmann za sekundu i deset stotinki, što je bio dovoljno dobar izazov da Janica Kostelić reagira kao prava prvakinja. I reagirala je. Ostavila je svoju glavnu protivnicu 67 stotinki iza sebe, došla do pete slalomske pobjede te sezone i u potpunosti utišala domaću publiku u Švedskoj.

Reakcija Pärson u ciljnoj ravnini možda je najbolje opisala odnos u tom rivalstvu. Došla je do Janice, spustila se na koljena i - poljubila joj pancericu.

- Ne sjećam se pobjeda, već samo poraza koje mi je nanijela. Kad razmišljam o Janici, uvijek je to sjećanje koliko je dobra skijašica bila. To kako je ona ulazila u utrke, to je nešto fantastično, učinila me boljom skijašicom, svaki put kad je vidim to mi prvo pada na pamet - godinama poslije objasnila je Šveđanka.

Pärson se povukla 2012. godine, posvetila se obiteljskom životu i s partnericom Filippom Radin i sinovima, pa ju nemamo prilike viđati na natjecanjima Svjetskog kupa.

Janica je s druge strane godinama bila najveća podrška Ivici na utrkama, a u posljednje vrijeme se aktivno uključila u politiku.

- Nisam se pripremala za "normalni" život, stvari dolaze same od sebe, ne planiram previše unaprijed, ali život je sjajan. Stalno se nešto događa, pokušavam se držati zaposlenom, ali da istovremeno imam i vremena uživati u onome što volim raditi s prijateljima i obitelji - objasnila je Janica jednom prilikom.

Odlaskom u ranu mirovinu napravila je najbolji potez, osim što je otišla na vrhuncu, sačuvala je ljubav prema sportu koji joj je pružio sve.

- Ništa se nije promijenilo u odnosu na prvi put kad sam bila na snijegu. Onaj osjećaj... Kad samo staneš na snijeg i počneš skijati. To je još uvijek jednako briljantan, jednako uzbudljiv osjećaj, osjećaj koji vas jednostavno čini sretnim. A na četiri tisuće metara nadmorske visine, tamo se definitivno najbolje osjećam.

Muhammad Ali i Joe Frazier

Pogledajte ga sad. On je oštećen. Ja to znam, vi to znate, svi to znaju, a nitko ne želi reći.

Tako je Joe Frazier govorio godinama poslije trilera u Manili, najvećeg boksačkog spektakla, aludirajući na to da je i on sa svojih nevjerojatnih 440 udaraca u tom meču pridonio bolesti Muhammada Alija.

U mržnji kakva se ne viđa prečesto u svijetu sporta, Ali je toliko frustrirao Fraziera da se čovjek veselio što njegov najveći rival imao Parkinsonovu bolest.

A nakon prve dvije međusobne borbe u kojima je svaki ostvario po jednu pobjedu, najave velikog ogleda na Filipinima 1975. nisu bile ni najmanje politički korektne. Ali je stalno predstavljao Fraziera kao pritajenog bijelca, kojeg guraju snažne veze u boksačkim organizacijama, a nije se bojao ni reći mu da je glup i - ružan.

- Toliko je ružan da se i slijepci okreću. Ružan! Ružan! Ružan! Ne samo da izgleda loše, nego ga možete namirisati i u drugoj državi. Što će ljudi u Manili pomisliti? Da su crna braća životinje. Ignoranti. Glupi. Ružni i smrdljivi - vikao je Ali uoči meča.

- On je drugi tip crnca, nije kao ja. On radi za neprijatelja. On je gorila - rekao je Muhammad i iz džepa izvadio igračku, gumenu gorilu koju je počeo mlatiti pred novinarima.

- Ovako Joe Frazier izgleda kad ga udarite.

Takve provokacije Alija obilježile su svaki njihov susret. Ne čudi što su se znali potući i kad su u civilu gostovali u istoj emisiji na televiziji.

- Ne želim ga samo nokautirati. Želim ga ozlijediti. Ako padne u knock-down, odmaknut ću se i dati mu malo zraka. Njegovo srce, to je ono što želim - rekao je Frazier uoči posljednjeg međusobnog meča.

Cijeli svijet je čekao takvu reakciju. Cijeli svijet je htio vidjeti konačni obračun u ringu. Cijeli svijet pratio je gotovo sat vremena iscrpljujuće tučnjave u paklenoj sparini Manile.

Meč je započeo u 10 ujutro po lokalnom vremenu, kako bi se pogodovalo međunarodnim televizijskim terminima. A dodatna rasvjeta za televizijski prijenos gurnula je temperaturu u dvorani sve do nestvarnih 49 stupnjeva Celzijevih.

Ali i Frazier radili su isto što i u prethodne dvije borbe. Zadavali su žestoke udarce jedan drugome, jedva stajali na nogama, sve do presudne 14. runde, poslije koje Frazierov tim više nije želio pustiti boksača natrag u bitku, prvenstveno jer su mu oči toliko bile natečene da više ništa nije vidio.

- Sredinom 13. runde jedan od dva strašna udarca desnicom tako je pogodio Fraziera u glavu da mu je štitnik za zube ispao. To što se počeo povlačiti poslije toga kao da je inspiriralo Alija. Kunem se, pogodio je Fraziera s 30 strašnih udaraca - svaki je bio jak poput onog kojim je nokautirao Georgea Foremana u Zairu - u 14. rundi. Izvukao je posljednji atom svoje snage kako bi se pobrinuo da ne bude 15. runde - napisao je u izvještaju iz Manile Frank McGhee, novinar Daily Mirrora.

I nije bilo 15. runde. Frazier nikad nije oprostio svojem timu što ga nije pustio natrag u ring. Pogotovo kad je doznao da su iz Alijevog tima također krenuli predati meč poslije 14. runde.

Da su u Joevom kutu pričekali samo još koju sekundu, Thrilla in Manila otišao bi na stranu Fraziera i tko zna kakva bi se povijest boksa ispisala poslije toga. Muhammad je sam priznao da je htio predati poslije 14 rundi na +49.

- Ovo je bilo najbliže smrti što sam ikad bio - rekao je Ali nakon nove pobjede protiv najvećeg rivala.

- Otišli smo u Manilu kao prvaci, Joe i ja. A vratili smo se kao starci. Joe je opaki tip, Bog ga blagoslovio - pokušavao je Ali biti pomirljiv.

Međutim, Frazier to nikad nije prihvatio. Postao je ogorčen čovjek, borac koji je i u dvijetisućitima vodio svoje osobne bitke s Alijem.

- Ali ne bi bio Ali da nije bilo mene. On i ja smo imali tri borbe. On je dobio dvije, ja jednu. Ali kad ga sad vidite bolesnog, jasno vidite tko je pobijedio u svim borbama. Ja! On ne može više govoriti, a svejedno pokušava stvarati buku. Ne zanima me kako ga svijet doživljava. Ja ga drugačije gledam, a znam ga bolje nego itko drugi. Manila više nije važna. On je gotov. Ja sam još tu.

Smokin' Joe Frazier umro je 7. studenog 2011. godine. Među prvima koji su reagirali na tu vijest bio je - Muhammad Ali.

- Svijet je izgubio velikog prvaka. Uvijek ću se sjećati Joea s poštovanjem i divljenjem. Moja sućut ide njegovoj obitelji i bližnjima.

Veliki Muhammad Ali preminuo je 3. lipnja 2016. godine.

 Ayrton Senna i Alain Prost

Tko je bio vozač protiv kojeg vam je bilo najdraže voziti, s kim se bio užitak utrkivati? - pitao je novinar Ayrtona Sennu, pokušavajući pritom izvući poneku rečenicu o Alainu Prostu.

- Terry Fullerton - sjetio se Brazilac svojeg rivala iz dana kartinga u Europi.

- Novac i politika nisu bili važni, samo utrkivanje.

Senna je tako još jednom "spustio" Prostu , kao i mnogo puta krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Francuza nije smatrao dostojnim protivnikom, nego onim kojeg vodstvo Formule 1 gura u prvi plan.

- To je bio njegov problem. On me nije samo htio pobijediti. On je htio svima pokazati da mu nisam ni do koljena - otkrio je svoju stranu Prost.

Francuz je osvojio četiri naslova prvaka, a Brazilac je završio s tri titule. Zajedno su ostvarili 92 pobjede, ali uglavnom su kroz zube čestitali jedan drugom, čak i u vrijeme kad su bili dio iste momčadi, od 1988. godine u bojama McLarena.

Već na utrci u Portugalu bilo je jasno da momčadskom duhu nije mjesto u crveno-bijeloj garaži. Prost je krenuo po vodstvo na ciljnoj ravnini, a Senna ga je toliko agresivno zatvarao da je Francuz skoro završio u zidu uz stazu. Prost je na kraju uspio proći i doći do pobjede, no takav Sennin manjak poštovanja prema iskusnijem momčadskom kolegi zabolio je Prosta.

A 1989. godina događale su se stvari zbog kojih je Senna u potpunosti zamrzio svojeg kolegu. Prost je na odlučujuću utrku u japanskoj Suzuki došao s prednošću, a Senna je do naslova mogao samo ako pobijedi u Japanu.

Nije ni dobio priliku. Pokušao je prestići Francuza, koji ga je jako blokirao u šikani Casio Triangle, što je dovelo do sudara dvojice vozača. Prost je odustao i odšetao prema boksu, dok se Senna uspio vratiti na stazu i doći do pobjede. Trebao je proslaviti naslov pred japanskom publikom, no ceremonija proglašenja pobjednika bila je odgođena.

Na kraju su suci odlučili da je Senna nedozvoljeno presjekao šikanu, zbog čega je diskvalificiran, a titula prvaka pripala je Prostu.

- Prost i Jean-Marie Balestre (predsjednik FIA-e) su dobri prijatelji, to je jedino što je utjecalo na ovakvu odluku. Žele me prikazati kao kriminalca - ljut je bio Senna, a žalba na odluku ne da mu nije pomogla, nego je kažnjen šestomjesečnom suspenzijom i iznosom od 100 tisuća dolara.

Navijači diljem svijeta priklonili su se Senni. Prostu nisu pomogle ni priče da je namjerno udario Sennu, kako bi eliminirao i sebe i njega iz utrke i tako zadržao bodovnu prednost na putu do naslova 1989. godine. Francuza je Senna toliko mučio, da je već na polovici te šampionske sezone potpisao za Ferrari.

Gotovo identičan zaplet imala je i sljedeća sezona. Ovaj je put Senna bio vodeći u ukupnom poretku, pa je Prostu trebala pobjeda u Suzuki. Brazilac je bio brži u kvalifikacijama i osvojio je pole-position, no onda je uslijedila odluka vodstva FIA-e da se startni red promijeni. Prvo startno mjesto donijelo je prljavi dio staze, a drugo čisti. A baš s drugog mjesta startao je - Prost.

Bolji dio staze donio mu je prvo mjesto u prvom zavoju, no Senna nije htio tek tako prepustiti vodstvo. Došlo je do novog sudara u Suzuki, novog odustajanja obojice vozača, ali i naslova prvaka za Sennu.

- Vidio sam malo prostora za pretjecanje. Htio sam doći do vodstva, to pravi vozači rade - rekao je Senna poslije utrke , no neko vrijeme poslije toga priznao je kako se namjerno zabio u Prosta, da mu vrati za 1989. godinu.

Prostov Ferrari bio je slab sljedeće godine, pa je Senna postao trostruki prvak već 1991. godine, kao najmlađi kojem je to pošlo za rukom. I jedan i drugi imali su lošu 1992. godinu, a onda se opet sve zakuhalo 1993. godine.

Prost je potpisao za Williams, u to vrijeme najbolju momčad, a u ugovor je postavio klauzulu da Senna ne smije doći u njegovu momčad.

- Ako Prost želi biti pravi trostruki prvak, ako želi biti pravi sportaš i boriti se za četvrtu titulu, trebao bi se ponašati sportski. A ovo što on radi, to je stvarno kukavički. Da je pravi sportaš, bio bi spreman utrkivati se sa svima, ne bi se bojao jednakih uvjeta - vikao je Brazilac, koji je toliko želio u Williams da im se ponudio - besplatno!

Rivalstvo je doseglo tolike razmjere da je Prost morao imati policijsku pratnju na Velikoj nagradi Brazila 1993. godine.

Dueli su se nastavili sve do kraja 1993. i Velike nagrade Australije, posljednje utrke u karijeri Alaina Prosta.

Senna je pobijedio na toj utrci, ali naslov prvaka pripao je Prostu. Brazilac je bio toliko preplavljen emocijama da je prepustio najvišu stepenicu postolja Francuzu i - poklonio mu se.

- Tek kad je otišao iz utrkivanja, shvatio sam kolika mi je motivacija bio taj Alain Prost - priznao je Senna nekoliko mjeseci poslije, kad je napokon dočekao priliku da sjedne u Williamsov bolid.

Krajem travnja 1994. godine za jednu francusku televiziju snimio je cijeli krug po Imoli, a imao je i iznenađenje za Prosta, koji je za istu televiziju radio kao analitičar.

- Poseban pozdrav ide mojem... Našem dragom prijatelju Alainu. Nedostaješ nam - rekao je Senna.

Prvog dana svibnja na istoj stazi počeo nam je nedostajati Ayrton Senna. Preminuo je poslije nesreće na stazi, a jedan od onih kojima je pripala čast da ponesu lijes bio je i njegov najveći neprijatelj sa staze.

- Uvijek sam odbijao pričati s njim, kroz sve godine međusobnih susreta. No sad zaista imam osjećaj kao da je umro i dio mene - zaključio je Prost.

Reggie Miller i Dražen Petrović

Bila je regularna sezona 2013/14. Još jedna od 1230 NBA utakmica koje 30 klubova odigra međusobno, a televizije sve uredno prate. No ova je bila drugačija.

Pričalo se o trash-talku, koškanju između igrača, onome što se događa u duelima na terenu. A stručni sukomentator baš na tom prijenosu bio je Reggie Miller, kralj trash-talka 1990-ih.

Očekivano je bilo pitanje komentatora za Reggieja o današnjim trash-talkerima, a predvidljivo je bilo i ono sljedeće o tome da se Miller prisjeti tko je bio najgori u vrijeme kad je on oduševljavao po NBA parketima.

Logičan odgovor bio bi Michael Jordan, s obzirom na to da je nešto poslije u istom prijenosu već bio spreman video sa svađama Jordana i Millera koje su nerijetko prerasle u fizičke obračune.

Samo što nitko iz produkcije nije rekao Reggieju da zaigra po pravilima i zagrize taj mamac. Umjesto toga, Miller je izvadio asa iz rukava.

- Za mene je najgori trash-talker u NBA ligi bio preminuli velikan Dražen Petrović - komentirao je Miller usred prijenosa utakmice New York Knicksa i Indiana Pacersa u siječnju 2013. godine.

- Pola toga bilo je na engleskom, a pola na hrvatskom, razumjeli ste možda svaku treću riječ. A najviše sam ludio zbog njega jer je bio najbolji šuter kojeg sam ikad vidio! Uzeo bih njegovu desnu ruku prije svoje desne ruke bilo kad. Imao je tako brz izbačaj da mu nisam mogao baš ništa.

Miller je tako još jednom odao priznanje igraču kojeg je oduvijek smatrao jedinim boljim šuterom od sebe. A ako Amerikanci smatraju legendu Indiana Pacersa najboljim šuterom u povijesti lige, ne postoji veći kompliment.

Nije Reggie jedini koji će reći za Dražena da je bio opasan trash-talker. John Starks, nekadašnji šuter New York Knicksa, jednom je pokušao provocirati Petrovića usred utakmice tako što mu je rekao da su "njegovi ljudi" bombardirali WTC 1993. godine, na što je Petrović imao toliki niz odgovora da su ga i novinari poslije utakmice pitali što je sve izgovorio Starksu.

- Ako vam netko počne takve stvari govoriti, morate odgovoriti. Inače će vam sigurno oduzeti jedan dio igre - rekao je Petrović diplomatski poslije susreta u kojem je zabio 28 i ušutkao Starksa.

No s Millerom se nije morao vrijeđati. Najboljem šuteru čak je i - pomagao. Naime, na utakmici odigranoj 18. siječnja 1993. godine Dražen je bio toliko pun samopouzdanja da je Milleru u tri akcije u nizu rekao točno što će Netsi odigrati, gdje će se on kretati i odakle će šutnuti. I uz tu pomoć za Pacerse, Petrović je pogodio tri uzastopna šuta.Točno odakle je rekao da će ih i pogoditi.

- On toliko priča za vrijeme igre... Zato ga čak malo ne volim - priznao je Miller poslije susreta.

Iako je u toj utakmici zabio više od Petrovića (24-20), naš je košarkaš odveo Netse do pobjede 100-97 protiv Pacersa.

- Reggie nam je pogodio tri-četiri trice čak i kad smo mu rukama pokrili lice. Svi smo se trudili da mu otežamo baš svaki poen - pohvalio je i Petrović šutera Pacersa poslije te pobjede.

Bio je to samo jedan od brojnih nevjerojatnih susreta Millera i Petrovića. Jedan u drugom budili su ono najbolje, pa se tako znalo dogoditi da 11 tisuća gledatelja uživa u raspucavanju njih dvojice u prosincu 1992. godine. Draženova 32 poena nisu bila dovoljna za Netse jer je Reggie zabio 31 za Pacerse.

- Ne slažemo se baš najbolje, ali za njega imam mnogo poštovanja - izjavio je nakon tog ogleda još vruće glave Miller. To što je poslije baš svake utakmice imao neku izjavu o Draženu najbolje govori koliko su mu značili njihovi dueli.

Sredinom travnja iste godine završili su 24-24 u još jednoj pobjedi Pacersa, a samo 11 dana prije toga Miller je sa svojih 17 poena nemoćno gledao kako mu Petrović trpa 38 koševa u njegovoj dvorani u Indianapolisu u pobjedi Netsa 128-120.

- Samo su mi trebala dva polaganja da se opustim - rekao je Petrović poslije tog susreta.

Sedam Draženovih pobjeda...

Frustriao je Dražen Millera u svih 13 međusobnih utakmica. Pritom ga je i pobijedio sedam puta, a u četiri od tih sedam susreta bio je najzaslužniji za pobjedu svojeg kluba u dvobojima najvećih šutera ranih devedesetih.

- To je bio jedini čovjek koji je imao savršeniji šut od mene. Ako bismo pričali o jednom igraču kojeg sam htio zadaviti, bio bi to Dražen. Bio je moj najveći šuterski rival - priznao je Miller.

A opet, koliko god Reggie pričao da ga nije volio u ono vrijeme, toliko je zaslužan što ga Amerikanci još nisu zaboravili. I neće ga zaboraviti, dok god drugi najbolji šuter svih vremena bude sukomentator, na bilo kojoj od ovih 1230 NBA utakmica kroz regularnu sezonu.

Diego Maradona i Pele

Jedan je odigrao 492 službene utakmice, uz 258 golova, 91 nastup za reprezentaciju i 34 gola za izabranu vrstu. Drugi je u 669 utakmica zabio 626 golova, a u 92 nastupa za nacionalnu momčad pogađao je 77 puta. 

Jedan je praktički sam osvojio svoj jedini naslov svjetskog prvaka. Drugi je predvodio momčadi iz snova koje su tri puta osvajale mundijale. Obojica su osvajali Zlatnu loptu, naslove i kupove u klubovima, a na kraju su podijelili nagradu za Fifinog nogometaša stoljeća.

- Da, ali ljudi su glasovali za mene. Sad "ovi" žele da ja dijelim tu nagradu s Peleom. Neću je dijeliti ni sa kim - ljutit je bio Diego Maradona, s obzirom na to da je od navijača dobio znatno veći broj glasova nego Pele u izboru 2000. godine.

Ništa mirniji nije bio ni kad je Pele deset godina poslije bio među rijetkima koji su mislili da je Jabulani vrhunska lopta za Svjetsko prvenstvo u Africi.

- Pele bi se trebao vratiti u muzej.

 Tu je možda i najveća razlika između njih dvojice. Argentinac se nikad nije bojao otvoreno reći što misli, dok je Pele prihvatio diplomatsku ulogu. Zato i jest uvijek bio nasmijan u svečanim ložama uz bok različitim Blatterima i Platinijima, dok je Maradona sve češće zvijezda YouTubea. Novinari ga obožavaju zvati kao gosta u studio, znaju da će dobiti nešto spektakularno.

- Ne znam zašto me uopće uspoređujete s Peleom. Moja majka je rekla da sam ja snažniji i da je on igrao protiv protivnika koji se nisu ni micali - jednom je rekao u intervjuu na pitanje tko je veći od njih dvojice.

A ako se već u nogometnim krugovima ne raspravlja je li bio bolji Maradona ili Pele, raspravlja se o tome tko je najbolji nogometaš današnjice. I dok se većina svijeta misli zašto bi dala glas Leu Messiju ili Cristianu Ronaldu, Pele se bez imalo oklijevanja okrenuo - Neymaru .

- Bože, kako je to glupo! Možda Neymar i jest najbolji na svijetu. Ali to bi značilo da je Messi s nekog drugog planeta - nasmijao se Maradona.

Ni Pele nije ostao dužan. Iskreno će priznati da misli da je bolji od Maradone jer je bolji uzor za sve mlade i nikad nije imao problema s drogom, kao njegov ljuti rival.

- Maradona je bio odličan igrač, ali, nažalost, svi vidimo što je napravio od sebe - rekao je Brazilac.

Nije dugo čekao na backhand s druge strane.

- I što sad ja da kažem? Pa Pele je debitirao s muškarcem - aludirao je Maradona na glasine iz pedesetih, kad se često pisalo o tome da je najveći brazilski nogometaš izgubio nevinost u istospolnom odnosu.

U godinama prepucavanja s Maradonom, Pele je naučio kojim stilom treba odgovoriti na provokacije "malog zelenog". A i odgovori na pitanje o tome tko je zaista najveći na svijetu postajali su sve originalniji.

- Maradona ne može biti u konkurenciji za najboljeg igrača. Pa on nije znao ništa desnom nogom. I nije zabijao glavom. Jedini važan gol glavom zabio je - rukom.

A čovjek koji je "Božjom rukom" opravdao svoj gol Engleskoj u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. prije godinu dana odlučio je završiti raspravu jednom zauvijek.

- Nemojte me uspoređivati s Peleom. Ne volim to jer on stalno priča glupe stvari. On priča gluposti svaki put kad uzme krivu pilulu ...

Jedan je 21 godinu profesionalne karijere proveo u Argentini, Italiji i Španjolskoj. Drugi je 21 godinu profesionalne karijere proveo u Brazilu i Sjedinjenim Američkim Državama. Nogometu su dali 42 godine vrhunske igre i još nekoliko godina neuspješnih pokušaja na pozicijama oko terena.

- Najveća razlika između mene i njega jest da ja poštujem sve nogometaše, a Pele nema nikakvog poštovanja za njih. Pele je prijatelj onih koji upravljaju nogometom. Ja nisam njihov prijatelj. Ja sam s igračima - objasnio je Maradona, koji nije mogao protiv sebe ni u drugim usporedbama.

- Za mene je Leo Messi odličan mladić. Ali svejedno sam ja bio najbolji.