'Na vrhuncu hladnog rata mi smo dobivali i Amere i Ruse...'

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na broj 099/224-2424 ili na Facebook stranicu facebook.com/24sataSport/. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana. 

Željko Jerkov najtrofejniji je splitski sportaš i jedan od najtrofejnijih sportaša u Hrvatskoj. U razmaku od deset godina osvojio je čak 12 reprezentativnih medalja na velikim natjecanjima te jedno prvenstvo, dva kupa i dva kupa Radivoja Koraća s Jugoplastikom, kao i Kup kupova s talijanskim Scavolinijem. U najplodnijoj godini 1977. - oj osvojio je sva natjecanja u kojima je nastupao, prvenstvo i kup Jugoslavije, Kup Radivoja Koraća i Europsko prvenstvo s reprezentacijom, a iste je godine proglašen i najboljim sportašem Dalmacije. Jedan je od rijetkih reprezentativaca bivše i ove države koji se može pohvaliti sa sva tri zlata s velikih natjecanja, europskog i svjetskog prvenstva te Olimpijskih igara. 

Svoj trofejni put druga zlatna generacija jugoslavenske košarke, koja se mahom ozbiljnije počela baviti košarkom nakon što je prva zlatna generacija predvođena Ratom Tvrdićem, Nikolom Plećašem, Petrom Skansijem... postala prvak svijeta u Ljubljani 1970. godine, započela je 1972. osvajanjem juniorskog naslova prvaka Europe. U toj su generaciji, koja je vladala europskom košarkom punih deset godina, uz Jerkova stasavali Dragan Kićanović, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić, Rajko Žižić..., a na tom su im putu pomogli nešto stariji i iskusniji Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Vinko Jelovac, Zoran Slavnić...

- Jugoslavenska košarka imala je nekoliko velikih generacija, i sve su u pravilu dolazile pet godina jedna nakon druge. Prva je bila sastavljena od igrača rođenih oko 1943. godine, i to Ivo Daneu, Giusepe Giergia, Rato Tvrdić, Petar Skansi, Radivoje Korać, Dragoslav Ražnatović... Druga velika generacija bila je sastavljena od igrača rođenih oko 1948. godine u kojoj su bili Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dragan Kapičić, Vinko Jelovac, Ljubodrag Simonović... Nakon njih dolazi moja generacija, igrači rođeni oko 1953. godine, Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Rajko Žižić, Dražen Dalipagić, Zoran Slavnić... Malo po malo mlađi su ulazili u momčad, stasavali uz starije i postajali nositelji igre – otkriva nam Jerkov, koji je uz sjajne suigrače imao sreću učiti i od najboljih trenera. 

- Juniorsku reprezentaciju vodio je Mirko Novosel, koji je nastavio raditi s nama i kasnije u seniorima. Naslijedio ga je Aleksandar Nikolić koji je vodio i onu sjajnu generaciju prije nas, a nakon njega je došao Ranko Žeravica, koji je prvi osvojio SP, i s kojim smo postali moćna reprezentacija. Kad se tome doda da sam u klubu radio s Petrom Skansijem, jasno je da sam imao sve preduvjete za pravi razvoj. Općenito, u to je vrijeme bilo jako puno sjajnih trenera, jer su uz Skansija u klubovima radili i Novosel i Žeravica, pa Boša Tanjević, Lazar Lečić...

Željko Jerkov rođen je u Puli, gdje se i počeo baviti košarkom na nagovor legendarnog trenera Jože Severa, koji je otkrio i Vinka Jelovca. Jerkov je bio mlad i perspektivan tenisač, no Sever je u njemu vidio nešto posebno, i pozvao ga na prvi košarkaški trening. No iako Jerkova košarka nije pretjerano zanimala, Sever je bio uporan, i nije prihvaćao odbijanje, slomio ga je tek iz trećeg pokušaja. Bio je dovoljan jedan trening da se Jerkov zaljubi u igru pod obručima, a svjedoci vremena tvrda da ga nakon prvog treninga nitko više nije mogao potjerati s terena. Trenirao je marljivije od ostalih, a nakon što je se u godinu dana protegao s 192 do 208 cm, sa 17 je upao u prvu postavu KK Istragrađevno Pula, a vrlo brzo i u juniorsku  reprezentaciju bivše džave koja je 1972. u Zadru osvojila europsko zlato. 

U to je vrijeme bilo malo centara viših od 200 cm, a Jerkovljevih 208. bila je visina respektabilna i u europskim okvirima, i upravo ono što je nedostajalo brojnim prvoligašima koji su ga željeli dovesti u svoje redove. Obzirom na svoje dalmatinske korijene, Željkov otac je s otoka Žirja a majka s Korčule, nije bilo previše dileme gdje želi nastaviti karijeru. Iako su ga zvali zagrebačka Lokomotiva i beogradski Partizan, Jerkov je obje ponude odbio. 

- Želio sam ostati na moru, znači, odluka je bila ili Zadar, ili Split, a na koncu je presudilo to što je Jugopalastika tražila nasljednika Skansiju koji se povlačio u igračku mirovinu i ipak nešto bolja momčad. Ispostavilo se da je moj izbor bio dobar, no iz ove perspektive mogu slobodno reći da smo kao momčad morali napraviti i puno bolje rezultate od onih koje smo postigli – otvoreno priznaje. 

''Drugoplastika''

Nakon tri sezone frustrirajućih drugih mjesta, zbog čega je Jugoplastika posprdno nazivana i ''Drugoplastika'', sve su debelo naplatili 1977., kada su uzeli sve što se moglo osvojiti u klupskoj košarci, dvostruku krinu u domaćem prvenstvu te Kup Radivoja Koraća, u kome su u finalu u Genovi slavili protiv Fortituda 87:84, a Jerkov je briljirao s 34 koša i 22 skoka.

- To ''Drugoplastika'' je najbolji doklaz kako klub nije samo momčad i trener, nego i sve ostale strkture kluba moraju biti jednako jake, što smo mi najbolje pokazali kasnije, kad smo kao uprava stajali iza Kukoča, Rađe i ostalih u pohodu na tri naslova prvaka Europe. Uprava mora biti jaka da zaštiti igrače od protivnika, sudaca i Saveza. Primjer mog prelaska iz Pule u Split vam je najbolji primjer za to. U isto vrijeme iz Druge lige smo u prvoligaške klubove prelazili trojica juniorskih reprezentativaca, Kićanović iz Čačka u Partizan, Delibašić iz Tuzle u Bosnu i ja iz Pule u Jugoplastiku. Njih dvojica su odmah dobili papire i mogli su nastupati, a ja sam morao pauzirati godinu dana!? 

Sličan primjer ponovio se i 1981. godine, kada Jugoplastika preko noći ostaje bez tri važna igrača, Krstulovića, Kruščića i Jerkova zbog toga što su morali u vojsku. 

- Svi smo nastradali zbog Ivice Šurjaka. U to su vrijeme sportaši imali neke privilegije oko odsluženja vojnog roka, pogotovo vrhunski i Šurjaku su obećali da će zbog problema sa srcem biti u vojsci svega tri mjeseca. On je već sve dogovorio s PSG-om i trebao je nakon utakmice reprezentacije ostati u Parizu potpisati vrhunski ugovor. No Miljan Miljanić ga je prevario, nije ga uopoće stavio u igru, a kasnije ga je prijavio vojnim vlastuima kao bjegunca. Bio je to ogromni skandal jer je Šurjak bio kapetan, i bilo je nezamislivo da kao takav pobjegne iz zemlje. Na koncu se sve nekako izgladilo, ali smo nastradali mi ostali. General Ljubičić je odmah naredio reviziju zdravstvenih kartona svih sportaša koji su bili oslobođeni vojske. Duje Krstulović je imao trombozu ruke a supruga mu je bila kćer od viceadmirala Marušića, ja sam sa 16 bio oslobođen vojske zbog visine 208 cm i samo 76 kilograma, a imao sam i krive noge... Ništa nije pomoglo. U to sam vrijeme već otvorio i pizzeriju, a to nisi smio ako nisi riješio vojsku, no i to im nije bilo dosta, sve su nas potjerali u vojsku, i Jugoplastika je ispala u Drugu ligu. No već iduće godine sam se vratio, pomogao klubu da se vrati u društvo najboljih, i kao prvaci Druge lige igrali smo doigravanje i umalo pobijedili Partizan.

Ravnopravni SSSR-u i SAD-u

I baš kao što je ''Drugoplastika'' u njegovoj eri postala šampionska momčad priznata i u europskim okvirima, tako je i reprezentacija prekinula dominaciju do tada neprikosnovenog SSSR-a s pukovnikom Aleksandrom Gomeljskim na klupi. Kao posebno vrijedno u toj eri ističe se zlato sa SP iz Manile, izboreno u produžetku, nakon koga je legendarni Gomeljski proglasio Jerkova igračem utakmice. Sovjeti su u to vrijeme bili strašno moćni i svi su im željeli skinuti skalp, pa je tako legendarni talijanski centar Dino Meneghin nakon što su godinu ranije pobijedili Sovjete u četvrtfinalu, ponudio Jerkovu opkladu u 1.000 dolara da će pobijediti i Jugoslaviju. Jerkov je prihvatio, Jugoslavija je slavila 19 razlike, a u finalu su svladali i Sovjete  predvođene gorostasnim Tkačenkom (220 cm) i Belostenjijem (215 cm). Jerkov je bio u najboljoj petorci prvenstva, a Meneghinov novac nikad nije vidio. Bile su to nezaboravne bitke koje nisu vođene samo na terenu. 

- Trebalo je dobiti psihološki rat, a mi smo bili pravi majstori u tome. Uoči polufinala u Montrealu iz hotela smo skupa trebali krenuti prema dvorani, svaka reprezentacija u svom autobusu. Mi smo svakako željeli stići prije njih, pokazati im odmah da smo u prednosti, pa smo stimulirali vozača da stignemo prije njih. Svi smo na nogama navijali u autobusu, jurio je i kroz crvena svjetla po Montrealu, i na koncu smo stigli prije njih. Naravno da smo im to odmah dali do znanja, i na kraju ih i pobijedili.

Bila su to vremena velike ekspanzije jugoslavenske košarke, koja se krupnim slovima upisala na mapu svjetskih velesila, uz bok do tada neprikosnovenim Amerikancima, koji su ih na OI u Montrealu pobijediti tek uz obilatu pomoć sudaca te Sovjeta koje su pobijedili u finalu OI usred Moskve. 

- Amerikanci su čekali Ruse da im uzvrate za poraz u Munchenu, ali smo im mi pomrsili račune i došli u finale. Na koncu smo platili ceh, sudci su nas masakrirali jer je bilo nezamislivo da Amerikanci opet ostanu bez zlata. Četiri godine kasnije mi smo njih čekali, ali zbog bojkota nisu stigli u Moskvu, pa smo u finalu dobili domaćine, prisjeća se Jerkov i dodaje: 

- U doba hladnog rata mi smo se ravnopravno borili s Rusima i Amerikancima, sa supersilama u svakom pogledu!? 

I uopće nije bilo pitanje jesu li Jugoslavija i jugoslavenska košarka u to vrijeme bili 'bliži' Amerikancima ili Rusima. Jedna kasnija zgoda to najbolje opisuje. 

- Prije par godina jedna Slovačka obitelj je kupila kuću u Rogozici pored Šibenika, i došli su kod nas u salon kupiti kuhinju. Supruga im je dala podsjetnicu, i gospođa je odmah primijetila poznato prezime. Malo je 'guglala' i shvatili da sam to stvarno ja, pa me u tajnosti zamolila da osobno dođem do njih u Rogoznicu potpisati ugovor. Kad sam ušao na vrata, njen suprug je pao na stolicu i počeo nabrajati: ''Slavnić, Kićanović, Dalipagić, Jerkov, Ćosić...'' Pitao sam ga je li i on igrao košarku, a on mi odgovara:

- Nisam nikad, ali vi ni ne možete zamisliti koliko ste nam sreće i zadovoljstva donosili svaki put kad bi pobijedili mrske nam Sovjete. To je bilo takvo vrijeme, ni mi nismo htjeli biti Sovjeti, uvijek smo gledali prema zapadu, prema Americi, gdje smo redovito odlazili igrati turnire i učiti. Svakoga studenoga prvenstvo se prekidalo na mjesec dana kako bi reprezentacija otišla na turneju, a obzirom da nismo smjeli igrati s profesionalcima, igrali smo protiv sveučilištaraca, redom nepoznatih igrača koji su kasnije postajali velike zvijezde, poput Magica, Birda... I sad, igramo turnir, najbolji igrač i strijelac Kićanović i Dalipagić, a ne Magic, Bird... Mi bi tek nakon nekoliko godina otkrivali tko je sve igrao protiv nas. Tako sam jednom Parishu zabio 22 koša, a na 50 godina Fibe u Ženevi igrao sam i protiv Jordana. 

Na tim tkzv. Interkontinentalnim kupovima igralo je osam reprezentacija, SAD, Kanada, Meksiko i Brazil te SSSR, Italija, Španjolska i Jugoslavija. 

- S tim iskustvima mi smo postajali tehnički bolji i brži, i tu smo prestigli Ruse. Igrali smo brže od njih,  imali smo lakše i pokretljivije centre..., ja sam imao 105, a Tkačenko 145 kilograma. U Americi smo prvi put naučili da se moramo razgibavati i bandažirati zglobove prije treninga i utakmica, koristiti razne masti i preparate za brži oporavak...

Pripreme duge tri mjeseca

Ono što je svima najteže padalo su duge pripreme uoči velikih natjecanja, koja su se izmjenjivala svake godine, a trajale su i po tri mjeseca. Igrači su više vremena provodili sa svojim cimerima nego s djevojkama i suprugama. 

- Takav ritam i disciplinu treba izdržati. Uoči Manile pripreme su trajale 116 dana. Krenulo bi nas 16, na koncu ostalo 12, stalno skupa, po dva treninga, tri obroka, 24 sata na dan s cimerom. Ja sam s Kićanovićem punih deset godina bio cimer i da nije bilo naših šala i zafrkancija, poludili bi. Jednom smo u hotelu naručili da nam u dvoranu donesu marendu nakon sat vremena treninga. I ulaze na teren konobari s hranom, a profesor Nikolić gleda u čudu što se događa. Rekli smo mu da treninramo šest sati na dan, i da kao pravi radnici imamo pravo na pauzu za marendu. Nekoliko dana kasnije Moka Slavnić je došao na treningu s rudarskom kapom i karabitnom lampom, poput rudara... Ali profesor je bio neumoljiv, treninzi su trajali dva i pol sata ujutro, i tri i pol popodne. Ako smo loše treninrali, onda bi produžio trening da nadoknadimo loše odrađeno, a ako smo bili dobri, onda bi mu bio žao prekidati kad nam već tako dobro ide... U svakom slučaju naši su treninzi bili jači nego većina utakmica.

Bilo je dogodovština i van treninga. 

- Duje Krstulović je na pripreme nosio peraje, masku i pušku za podvodni ribolov, pa bi s vremena na vrijeme otišao u zoru loviti ribu. Jednom zgodom ulovio je dvadesetak kila oborite ribe i odnio u hotelski restoran da nam spreme ručak. Dogovorili smo da jedan dio ribe osoblje ostave sebi ako nam za uzvrat u boce umjesto soka od borovnice uliju crno vino. I sve je bilo u redu dok Krešo Ćosić nije popio malo, a kako mu je vjera branila alkohol, odmah ga je ispljunuo. Dovoljno da profesor Nikolić shvati što smo napravili...

U osam sezona koliko je odigrao u dresu Jugoplastike, Jerkov je zabio 3.476 koševa i još uvijek je peti strijelac u povijesti kluba. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 168 utakmica. Nakon jugoplastike karijeru je do umirovljenja proveo u talijanskim klubovima Benettonu i Scavoliniju, a u igračkoj mirovini postao je zatupnik te renomirane tvrtke. U karijeri je imao nekoliko zanimljivih poslovnih poteza, početkom osamdesetih u Splitu je otvorio prvu pizzeriju s krušnom peći na drva te prodavaonicu obuće velikih brojeva, no za vrijeme rata morao je odustati od posla... Jerkov je strastveni jedriličar, tvrdoglavi bodul, bio je predsjednik splitskog gradskog vijeća, predsjednik splitskog kluba olimpijaca, predsjednik Hajduka, član stručne komisije košarkaškog kluba  Split, obnašao brojne funkcije u HHO-u..., no prije svega je neumorni borac za status sporta u društvu. 

Financiranje sporta je na razini statističke pogreške

- Dok sam igrao u Jugoplastici, mi smo imali godišnji proračun od oko 4.5 milijuna DEM. U isto vrijeme Scavolini je imao oko 10, Barcelona i Real 15... i mi smo se nosili s njima jer nismo smjeli rano u inozemstvo. Danas najveći europski klubovi imaju proračune od 30 - 40 milijuna eura, a moj Split jedva milijun. Treba li tome nešto dodati. Do raspada bivše države prvaci Europe su bili Bosna, Cibona, Jugoplastika i Partizan, danas je to nemoguća misija.... U šali kažem da je Hrvatska ušla u Europu, ali sport još uvijek nije, jer smo nekad imali dvostruko više od kulture, a danas kultura ima 11 puta više od sporta!? Sport dobiva 0.06% proračuna, to je ispod statističke pogleške. A nekad su svi važniji igrači za klub dobivali stanove, vozili smo dobre automobile, spavali smo u hotelima s pet zvjezdica, a na putovanja se išlo čarterima, na veća gostovanja u Barcelonu, Madrid, Tel Aviv... išao bi i čarter s navijačima. Ovi danas to mogu samo sanjati. 

Jerkova smeta i to što je krovna kuća svjetske košarke pristala na vazalski odnos s NBA ligom. 

- Svi kolektivni sportovi u cijelom svijetu igraju se po istim pravilima, samo košarka ne. I ne samo to, NBA dominira u svemu, uzima sve najbolje igrače kako želi, i za to plaća svega 600.000 eura odštete, pa klubovi koji proizvode igrače dobivaju mrvice. NBA ucjenjuje FIBA-u time što neće pustiti strane igrače na velika natjecanja, a tu je i ULEB. Govorio sam o proračunu klubova iz Eurolige koji iznosi 40-ak milijuna eura, a toliko imaju najveće NBA zvijezde!? U NBA danas igra 120 europskih igrača, pa ako uzmete da u Europi ima 30 vrhunskih klubova, to je 4 vrhunska igrača po klubu. Znate li koliko bi to promijenilo odnos snaga...

Biografija

Klubovi 

Jugoplastika (1972.-82.) ; Prvaci 1977, Osvojeni kup 1974. i 1977., Osvojeni kup Radivoja Koraća 1976. i 1977. 

Scavolini (1982.-83.); Osvojen Kup pobjednika kupova 1983. 

Benneton (1983.-84.)  

Olimpijske igre 

srebro Montreal 1976. Jugoslavija  

zlato Moskva 1980. Jugoslavija  

Svjetska prvenstva 

srebro Portoriko 1974. Jugoslavija  

zlato Filipini 1978. Jugoslavija  

bronca Kolumbija 1982. Jugoslavija  

Europska prvenstva 

zlato Španjolska 1973. Jugoslavija  

zlato Jugoslavija 1975. Jugoslavija  

zlato Belgija 1977. Jugoslavija  

bronca Italija 1979. Jugoslavija 

Mediteranske igre 

zlato Alžir 1975.  Jugoslavija 

Prvenstvo Balkana 

zlato Turska - 1973

zlato Grčka - 1974