Mi smo Vuja i Yuya: Japanac prati svaki Zagrebov trening

Prije nekoliko mjeseci dočekao me ispred dvorane i rekao mi da je došao iz Japana te da želi gledati naše treninge. Odgovorio sam mu da nema problema i od tada je naš stalni član, kaže Veselin Vujović.

Yuya Kobayashi ima 20 godina, dolazi iz japanskoga grada Ibarakija, gdje su hrvatski nogometaši 2002. pobijedili Italiju, a u Zagrebu je već šest mjeseci. Kući odlazi u lipnju.

- Zove se Yuya, mene zovu Vuja, pa se u klubu zezaju da smo nas dvojica Vuja i Yuya, da smo se baš našli, ha, ha. Jako je drag i simpatičan, baš mi je žao što se približava njegov povratak u Japan - kaže Vuja, koji u cijeloj priči ima samo jedan problem...

Kad je vidio Balića...

- Nije lako komunicirati s njim jer ne govori ni engleski ni hrvatski. Zapravo, govori i engleski i hrvatski, ali podjednako loše - smije se Vujović.

I doista je tako, simpatični Yuya muči se slažući rečenice, iako poneku već može složiti i na hrvatskom jeziku.

- Došao sam ovamo učiti rukomet - otkriva Yuya ključni razlog svoga dolaska u Hrvatsku.

- Uz to, studiram hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu. Nije lako, ali sve ovo jako mi je lijepo, veliko je ovo iskustvo za mene - svjestan je Yuya.

Japanac je zaljubljen u rukomet, a to baš i nije česta pojava. No Yuya je očito poseban Japanac. A sve se dogodilo zbog jednog posebnog igrača.

- Kao dječak sam pratio malo rukomet u Japanu, ali strane igrače sam prvi put gledao na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Kad sam vidio kako igra Ivano Balić, oduševio sam se. I od tog trenutka mi je velika želja bila doći u Hrvatsku igrati rukomet, učiti o rukometu... Bilo što - kaže Yuya.

San je ostvario nepunih osam godina poslije. Od igranja ipak neće biti ništa, ali zato može učiti od najboljeg. Na svakom je popodnevnom treningu PPD Zagreba, smjesti se na svoju poziciju i sve budno prati, zapisuje, analizira, upija...

- Tu je stalno, snima, sluša, pogotovo kad ja držim sastanke s igračima. Priđe, sluša, iako mislim da ne razumije baš previše. Ne pita puno, samo gleda i sluša, a kad mu je neka vježba zanimljiva, i snima. Šteta što ga jezična barijera limitira da imamo bolju konverzaciju, tako da mi nije ni dao nikakav savjet kako zaustaviti Karabatića. Možda bismo svi bili mirniji da jest - šali se Veselin Vujović.

Pokušao biti golman

Yuya ga obožava, prati svaki njegov pokret, ne voli jedino kad Vuja “zagrmi” na svoje igrače.

- Trener je super, odličan je, ali kad viče, sve se ori - hvata se Yuya rukama za glavu dok se prisjeća tih bučnih trenutaka.

I on je igrao rukomet, odnosno pokušao ga je igrati. Nije išlo.

- Da, igrao sam, bio sam golman, ali zbog problema s leđima sam morao prestati. Nadam se da je moja budućnost trenerski posao - istaknuo je Yuya.

Rukomet u Japanu ne spada u popularne sportove, daleko od toga.

Opustio se Japanac

- Na japanskoj televiziji rukomet se prikazuje samo jedanput godišnje, kad se igra japansko prvenstvo. Dvaput sam i ja sudjelovao na tom turniru, ali uglavnom sam bio na klupi, nisam baš previše igrao - priznaje Yuya, po mnogo toga tipičan Japanac.

Kašnjenje, recimo, ne dolazi u obzir. Svaki dan je na treningu nekoliko minuta prije nego što počne. Svaki osim jedanput.

Trening je trajao već 15-ak minuta kad se Yuya ušuljao u dvoranu. Vuja to nije propustio:

- Alo, majstore, vidim da si se malo opustio.

Igrači su se nasmijali, a Yuya ih u čudu gledao, opet nije baš razumio...

- Velika je to hrabrost, doći iz tako daleke zemlje, bez rukometne tradicije, ne zna ni jezik... Nadam se da će mu boravak ovdje koristiti, da će ponijeti u Japan lijepe dojmove o Hrvatskoj, o Zagrebu i meni kao treneru. A u nastavku karijere, poslovne ili sportske, želim mu sve najbolje - kazao je Vuja i otišao na trening.

A njegov pomoćnik, kako ga naziva, zauzeo je svoje mjesto i krenuo zapisivati, slušati, snimati...