'Medalju pripisujem Gospodinu, ne sebi. Gotovo? Ne ide mi se!'

Ja ne znam jesam li sretnija što je sve završilo ili što sam treća. Ovo je bila jedna od najbolnijih godina u mojoj karijeri i životu. Znam da me čeka odmor i da ću se moći posvetiti rehabilitaciji kako treba, rekla je Blanka Vlašić nakon osvajanja brončane medalje u skoku u vis na Olimpijskim igrama u Riju.

- Mislila sam da sam peta, a ne treća. Nakon 197 centimetara što sam rušila vidim listu, a ono - treća. To je poseban dar za mene, Božje čudo. Znam da sam to već rekla za kvalifikacije, ali medalja je nešto što ne želim pripisati sebi, to pripada samo Gospodinu. On me doveo ovdje kad sam prije sedam dana napustila trening u patikama. Tamo gdje sam ja stala, On je preuzeo kormilo. Počelo me jako boljeti zbog novog zaleta, uopće ga nisam vježbala - dodala je brončana Blanka u razgovoru za HRT.

Kao da vam netko nožem dolje ide

Boljela je našu visašicu Ahilova tetiva, pogotovo nakon prva tri-četiri skoka. Vidjelo se to i naoko, a kako li je tek to bilo osjećati...

- Kao da vam netko nožem dolje ide. Nisam imala dovoljno vremena za oporavak. Morala sam kombinirati trening i oporavak da ne bih ugrozila Rio. Bila je to odluka koja je bila trezvena, ne može se stanje pogoršati. Ovo mi je definitivno motiv za dalje. Znam da mnogi misle da je ovo gotovo, ali meni se baš ne ide nigdje - istaknula je.

- Znam da je puno ljudi molilo za mene, dobila sam puno poruka podrške više nego prije kad sam i puno više skakala. Kao da je Bog zbog toga rekao "Evo ti bronca".

Mislila da će morati prekinuti natjecanje

- Jako teško natjecanje, toliko teško da sam u jednom trenutku mislila da ću morati prekinuti. U početku se uopće nisam snalazila u tehnici. Nije da mi fali skokova, nego nisam uspjela istrenirati, nedostajalo mi je brzine. Sve skupa u zadnja četiri treninga napravila sam niti 20 skokova i onda poslije toga nisam mogla hodati. Prije Rija nisam htjela ni skakati i išla sam na sve ili ništa.

- Rezultat je realan s obzirom na moje sposobnosti. Čudi me moj pokušaj na dva metra koji je bio dobar. Ne možeš baš s jednom nogom skočiti dva metra. A možda i možeš... Kad sam to vidjela, shvatila sam da bi trebala odraditi rehabilitaciju do kraja i pokušati ponovo. Toliko sam blagoslovljena, srce mi je tu i bilo bi mi žao ne vidjeti mogu li opet bezbolno skakati.

- Natjecanje je bio užasno veliki stres za mene. Mislila sam da ću se više istrošiti, ali uspjela sam zadržati hladnu glavu koliko-toliko.

Opet nije nadskakana na Olimpijskim igrama

Zlato je osvojila Španjolka Ruth Beitía, srebro Bugarka Mirela Demireva, a četvrto mjesto Amerikanka Chaunté Lowe. Sve su one, baš kao i Blanka, preskočile 197 centimetara.

- Nisam nadskakana na Olimpijskim igrama, baš kao i na prošlim Igrama (Peking 2008., 205 cm, op.a.). Lijepo je doći ovdje i biti konkurentna s curama koje nisu imale pauzu i koje su ovdje došle zdrave. To vam je jedno natjecanje, svašta se može dogoditi.

- Sretan stadion? Ne znam, prvi put ovdje skačem, ne diram baš u te neke stvari. Ponosna sam na našu atletiku, ne znam što je bilo s vaterpolistima jer nisam uspjela saznati. Čestitam svim osvajačima medalja. U Sydneyju, kad sam nastupala sa 16, bilo je teško osvojiti nekoliko medalja, a sad nas ide.

Baka joj poručila da stisne zube

- Pozdravljam mamu, braću, nevistu, baku i didu kući. Baka mi nije rekla da se kanim ćorava posla, nego da stisnem zube. Hvala i svim prijateljima, oni znaju koji su. Hvala na molitvama i na strpljenju. Ni ja nisam uvijek bila raspoložena za druženje, ali trebala mi je sva snaga da dođem ovdje i pokušam nastupiti.

Blanka je bila posljednja hrvatska sportašica koja je nastupila u Riju.

- Super su Igre, općenito je atmosfera u selu bila dobra, jako mi se svidjelo. Nikakvi virusi zika, sve je prošlo glatko i, ako Bog da, i vratit ćemo se glatko. Kiša medalja, čestitam svima koji su ih osvojili i koji su nastupili i vidimo se za četiri godine - zaključila je.