Godišnjica tragične smrti Matije Ljubeka, legende našeg sporta: 'Ubojici nikad neću oprostiti...'

Sve je krenulo tamo gdje najljepše priče i počinju. Tamo gdje počinju priče o superherojima i sportašima koji su stigli na vrh svijeta. U malom mjestašcu, skrivenom kutku svijeta. Priča o Matiji Ljubeku, najtrofejnijem hrvatskom sportašu počela je u Belišću.

Završila je, nažalost, prerano i tragično, na današnji dan prije 23 godine, kada ga je njegov šogor ubio hicima iz puške M-48 pred kućom zbog obiteljskih problema. Imao je 46 godina...

Kao dječak igrao je nogomet, bavio se i atletikom, a obožavao je dizati utege. No kako je u Belišću tradicija kajakaškog i kanuističkog sporta dugotrajna i snažna mali Matija odlučio je probati s čamcem i veslom.

Sredinom 70-ih godina počele su u medijima izlaziti vijesti o talentiranom kanuistu iz malog mjesta. Priča kao svaka druga, mislilo se. A onda je na Svjetskom prvenstvu 1975. u Beogradu snažni belišćanski brko zauzeo treće mjesto u maratonu na 10.000 metara. Imao je 21 godinu i vijesti o talentiranom Slavoncu počele su se širiti filmskom brzinom.

Ne bez razloga jer sljedeće ljeto su Olimpijske igre u Montrealu. Znate na što mislimo, 1976. godina.

I stigle su Olimpijske igre, a na njima se pojavio 22-godišnji Matija Ljubek. Bile su mu to prve Olimpijske igre.

- Noć uoči utrke nisam mogao spavati. Razmišljao sam što ako vjetar na jezeru Casitas bude puhao tako snažno kao što je puhao na treningu? A što ako vjetar promjeni pravac - govorio je prije utrke Ljubek.

Jedina stvar koja ga nije smetala je ako se vjetar potpuno smiri. Ili ga uopće nema. I baš kao u bajkama jutro je svanulo bez daška vjetra. Baš onako kako je Matija priželjkivao. I osvojio je zlatnu medalju na 1000 metara.

Dječak kojemu su to bile prve Olimpijske igre oduševio je svijet.

Feštalo se u Belišću kao nikad, a kad se vratio iz Montreala napravljen mu je takav doček da su, doslovce, na ulice izašli svi stanovnici Belišća. Svatko je htio stisnuti ruku sportašu koji je pokorio Olimp. A tek su mu bile 22 godine.

Natjecali su se mediji u hvalospjevima Matiji, a mnogi komentatori iz tadašnje Jugoslavije nisu bili svjesni veličine uspjeha, pa čak ni pravila natjecanja u kanuu jednokleku. Iz tog vremena datira i legendarna izjava u radijskom prijenosu, kada je jedan od komentatora u finišu utrke rekao “Matija je čak i klekao kako bi imao jači zaveslaj”…

Matija je posao junak, heroj države, a dvije godine poslije na Svjetskom prvenstvu uzeo je zlato i više nije bilo dvojbe da je Hrvatska dala jednog od najvećeg kanuista svih vremena. Došle su i Mediteranske igre u Splitu, 1979., a Matija je, zar ste sumnjali, osvojio tri zlatne medalje. Bio je prvi u jednokleku u utrkama na pet stotine metara, na tisuću metara, da bi u paru s Nišovićem još osvojio zlatno u utrci na pet stotina metara u dvokleku.

Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine Matija se prvi put razočarao. U dvokleku s Nišovićem osvojio je broncu, no uslijedile su mutne radnje, pa su četvrtoplasirani Sovjeti prebačeni na treće mjesto, a Matija i Mirko su ostali bez medalje. Bio je strašno razočaran, pa je Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. dočekao spremniji no ikad. I uzeo je zlatnu i srebrne medalje.

On i Mirko Nišović postali su najčuvenija posada, a bili su toliko dobri prijatelji da je sve završilo kumstvom. Ovaj najbolji dvoklek bivše države svih vremena bio je idealan spoj na stazi i izvan nje. Nišović je bio brži, a Ljubek jači, čime su činili idealan dvoklek.

Karijeru je završio s nevjerojatnih 300 medalja, ali nastavio je raditi u sportu, želio je pomagati. Radio je u Hrvatskom olimpijskom odboru. Kao što je bio velik sportaš bio je i odličan sportski dužnosnik, a njegov život naprasno je prekinut u 47. godini.

Na današnji dan, 11. listopada 2000. godine, zauvijek je otišao Matija Ljubek. Na pragu kuće u Valpovu smrtonosne hice iz puške u njega je ispalio šogor Marko Varžić. Stradao je od dva metka iz puške M-48 uslijed nerazjašnjenih obiteljskih prilika. Ubilački pohod Marka Varžića životom je platio nesretni Ljubek. Ljudska veličina poput Matije pala je pod hicima. Zločin koji je potresao Hrvatsku.

Tugu i bol koju smo osjetili kad je objavljena vijest o smrti Matije Ljubeka nikad nećemo zaboraviti. Bio je to tužan dan za hrvatski sport. Te kobne večeri Matijin sin Nikica bio je s majkom u Zagrebu. U kinu.

- Zvonio mi je mobitel u kinu, izašao sam van, zvao je brat i rekao mi. Nije lako s 19 godina biti hrabar i reći majci da je tata ubijen. Možete to zamisliti... Majci je danas možda i najgore. Mi smo krenuli svojim putem, oženili se, brat je postao i otac, a majka je sama. Daj Bože da jednom opet nađe ljubav. Kažu da vrijeme sve liječi, ali ne znam, meni je pomisao na to uvijek ista - kao da je bilo jučer - rekao je Nikica.

Ubojici oca nikad nije oprostio.

- I neću. Nikada više nisam ni razgovarao s njim. Niti s obitelji s njegove strane.

Matija je bio dopredsjednik HOO-a i šef olimpijske misije 2000. u Sydneyju. Zbog posla nije bio uz obitelj koliko su oni htjeli.

- Slabo smo ga i viđali. On mi nije bio pravi trener, na Jarun je dolazio jednom ili dvaput tjedno, pa nam je pokazivao, ispravljao tehniku i greške koje smo radili.. Da nije bilo tragedije, možda bi otišao iz HOO-a i počeo nas trenirati. Znam da je bio dosta razočaran u naš olimpijski sustav i ljude koji rade oko sporta. Tvrdio je da ima jako puno ljudi u sportu koji nemaju veze s njim. Čak se i mogao pomiriti s time, ali da ti ljudi bar imaju neki entuzijazam, a ne samo da rade za plaću. Govorio je da sport nema radno vrijeme, da je HOO tu radi sportaša. Danas bi tata sigurno bio jedan od glasnijih boraca za sport. Da je ostao u HOO-u, taj bi sustav imao puno više smisla, jer slagao je ekipu koja je mogla nešto ozbiljno napraviti. Da je danas živ, sport ne bi bio u ovakvim problemima. Siguran sam - rekao je Nikica u intervjuu kolegici Kristini Dominković.

Matija Ljubek u rodnom Belišću dobio je skulpturu u prirodnoj veličini. Onako kako je oduvijek radio. Napetih mišića s veslom u rukama. Sportaš koji je na najvećim iskušenjima bio najbolji. Uvijek spreman i nadahnut nije znao zakazati, razočarati. Ne, te riječi kod njega nisu postojale. Iz malog Belišća došao je do vrha svijeta i zauvijek zadužio hrvatski sport.

Negdje sam pročitao da ljudi umiru tek kad ih svi zaborave. I ako je to istina, a duboko vjerujem da je, Matija Ljubek zauvijek će biti s nama...