Inati se, Hrvatska! Tim je riječima Mario Mandžukić prije pet godina najavio polufinale Svjetskog prvenstva i utakmicu s Engleskom.

I inatila se. A Mandžo im je zabio u produžetku, "Football is coming home" je zamro, pritajio se.

Pokretanje videa...

04:42

Prvi Mandžukićev intervju u Milanu | Video: AC Milan

Zabio je potom i Francuskoj u finalu, nažalost tek počasni gol za 2-4. Ali gol koji je zapravo oličenje cijele njegove karijere. Jurio je za loptom, pritiskao braniče, na kraju i golmana, i dočekao njegovu pogrešku. Lloris ga je išao driblati, nije uspio, Mandžo je skrenuo loptu u mrežu.

Zabijao u 14 natjecanja

Bio je to, nažalost, posljednji gol koji je u kockastom dresu zabio Mario Mandžukić. Nepoderivi Mandžo, koji je svaku loptu jurio kao da je zadnja, koji je toliko puta trenerima i izbornicima i zatajio da je ozlijeđen, da ga boli, samo kako bi mogao igrati, danas slavi 37. rođendan. Velika karijera završila je u rujnu pretprošle godine, a danas je član stručnog stožera hrvatske reprezentacije gdje savjetima 'brusi' svoje nasljednike. 

Karijeru je pokušao oživjeti u Milanu, nakon kratkotrajne epizode na Bliskom Istoku, u Al Duhailu. Ali nakon što je odigrao 12 utakmica bez gola, što mu je najdulji niz u karijeri nakon dolaska u neki klub, i vrlo jasnih signala sa San Sira da je "precijenio svoju spremnost i da neće produžiti ugovor", bilo je jasno da je to kraj jedne velike karijere. Trenirao je i pokušavao, baš kakav je i bio kroz cijelu karijeru, nije htio odustati. Da se srce pita, igrao bi do 50., ali izraubano tijelo više nije moglo. 

Bio je Dinamov nestaško, Wolfsburgov bingo, Bayernov killer, Atleticov ratnik i Juventusov univerzalni vojnik, savršen Ronaldov napadački partner, po potrebi i bek, ostao je deseti na listi "vatrenih" s 89 nastupa, drugi na listi strijelaca (33), iza Davora Šukera i po broju golova u "ligama petice" s 95 (Šuker ima 129, Kramarić 102), te najbolji hrvatski strijelac u Ligi prvaka s 21 golom.

Osvajao je i trofeje u najviše država (Hrvatska, Njemačka, Španjolska, Italija i Katar), zabijao je u 14 natjecanja, a najdulje je bez gola bio 15 utakmica, u proljeće 2015. za Atletico i Hrvatsku.

Alomez Ali. To je ime čovjeka koji je asistirao za posljednji Mandžukićev gol u karijeri. Bilo je to 11. veljače 2020. u pobjedi Al Duhaila 2-0 nad Persepolisom u azijskoj Ligi prvaka. Zadnji ligaški gol zabio je neposredno uoči 33. rođendana, 19. svibnja 2019. u sudaru Juventusa i Atalante (1-1). Nakon toga više nije postigao prvenstveni pogodak.

Ostao je i na gol do Davora Šukera i uskratio si šansu da ga prestigne na Euru, gledajući listu strijelaca Hrvata na velikim natjecanjima.

Ponosan, prgav i požrtvovan

Prvi je gol za Hrvatsku zabio Engleskoj, zadnji Francuskoj, u međuvremenu i Italiji, Srbiji, Danskoj..., stao je na 89 nastupa, 33 gola i devet asistencija. I tu je ostao iza Šukera, kao drugi strijelac svih vremena, 12 iza donedavnog predsjednika saveza, još samo jedan ispred prvoga koji ga još može stići - Perišića. Igrao je baš 'mandžukićevski'! Kopao je i orao po cijelom terenu, nije se stavio u prvi plan, radio je za momčad, vraćao se u obranu, ubacivao s bokova, nije se žalio ni kad ga se guralo na krilo, a suparnički braniči bili su na sto muka s njim. Uvijek, pa i onda kad nije zabijao.

- Nismo ni svjesni što smo napravili. Ovo je čudo. Ne zato što mi nemamo momčad za to nego ovo mogu samo velike momčadi, biti ovako hrabre. Mi gubimo od Engleza, ali vraćamo se i pobjeđujemo. Igramo ovakav turnir jer igramo sa srcem za našu Hrvatsku. Mislim da je sad fešta svugdje. I treba biti. Zaslužili smo! Ja sam zadovoljan sa svojim igrama, ja sam uvijek tu za momčad. Volim ovakve utakmice i možda malo više iskočim u takvim situacijama. Uživamo na terenu, igramo kao lavovi - poručio je Mandžukić nakon pobjede nad Engleskom. Naš najveći lav među lavovima.

Ponosan, prgav i požrtvovan - riječi su koje najbolje opisuju Marija Mandžukića na terenu. Možda vam se ne sviđa njegov stil igre, možda vam njegova statistika nije dovoljno zadivljujuća, ma i taj konstantni razgovor sa sucima dio je njegova karaktera. Ali ono što je Mandžo radio na terenu za momčad cijeni apsolutno svaki nogometni navijač.

Najveći nogometni ratnik kojeg je Hrvatska vjerojatno imala rođen je u Slavonskom Brodu 1986. godine, ali je prve nogometne korake napravio u Njemačkoj, kamo se njegova obitelj odselila 1992. godine. Mandžukićev otac je iz Pruda, malog mjesta kod Odžaka u Bosanskoj Posavini koje se nalazi na ušću rijeke Bosne u Savu. Mato Mandžukić je zbog nogometa otišao u Slavonski Brod, gdje je dobio posao u Đuri Đakoviću i gdje mu se rodio sin Mario, ali je zbog rata spremio obitelj i krenuo još jednom na put, ovoga puta u Njemačku.

U TSF Ditzingenu, klubu koji se nalazi u istoimenom mjestu nedaleko od Stuttgarta, tada šestogodišnji Mario je počeo trenirati nogomet. Obitelj se iz Njemačke nakon četiri godine vratila u Slavonski Brod, a Mandžukić je krenuo trenirati u Marsoniji. Iako je bio sitniji i mršaviji od ostalih dječaka, njegova nevjerojatna snaga i izdržljivost su već tada došli do izražaja. Također, u samim počecima pokazao je prkos i veliko samopouzdanje, što ga je krasilo do samog kraja karijere. 

- Postavio sam si visoke ciljeve, među njima je i reprezentacija. Mislim da mogu biti bolji nogometaš od oca, neskromno je govorio Mario Mandžukić još 2005. dok je, kao 19-godišnjak, igrao za brodsku Marsoniju.

- Bilo bi mi drago da bude i savjetujem ga kako da to postane. Ima moju podršku - odgovorio mu je otac Mato, i sam bivši igrač Marsonije, tada pod imenom BSK.

Rasturio na testu

Prvi trener u Marsoniji mu je bio Damir Ruhek i on već godinama prepričava kako je Mario tada ostvarivao nevjerojatne rezultate na testiranjima.

- Na Cooperovu testu Mandžukić je za 12 minuta pretrčao 3350 metara, jurio je od jedne do druge korner zastavice bez problema. A bio je mlađi pionir... Imali smo tada loše igralište pa sam znao igrače poslati od stadiona BSK do rekreacijskog stadiona, udaljenog 2,5 km, da trče ako žele, a ja bih automobilom povezao čunjeve i lopte. Mario je, bez obzira na to što je bio sa starijim godištem, uvijek bio među prvom trojicom koji bi stigli do terena na kojem smo trenirali.

Mandžo je u toj dobi stekao temelje za igru koja će godinama kasnije obilježiti njegovu karijeru. Već tada je igrao na nekoliko pozicija. Od libera, preko desnog veznjaka pa do napadača!

- Mandžo nikad ne bi bio ovo što jest da je školovan za špicu. Tad bi imao radijus kretanja od centra do penala, a nema killer instinkt kao Lewandowski ili Higuain. U Požegi sam ga jednom stavio u napad, a on je cijelo vrijeme bio u zaleđu. Nakon utakmice mi je prišao i rekao: 'Treneru, nisam vam ja za napadača'. Ne biste vjerovali, ali ja sam ga koristio i kao zadnjeg igrača obrane. Libero se razbolio i nije imao tko igrati. Pitao sam u autobusu tko će na libera. Svi su šutjeli, a Mandžo je podigao ruku i rekao: 'Ja ću'. U pet minuta sam mu objasnio što mu je raditi, a on je tu utakmicu odigrao kao Velimir Zajec u najboljim danima - ispričao je Ruhek za 24sata.

Mandžukić je i osvajanje Lige prvaka s Bayernom, kao i sve druge trofeje, slavio ogrnut hrvatskom zastavom. Nek' svijet vidi!

Međutim, Mandžo je nekoliko godina kasnije, kada je vidio da njegovi suigrači nikako ne uspijevaju zabiti iako im on šalje dobre ubačaje, zatražio od trenera da ga stavi u vrh napada. Bilo je to 2003. godine kada je bio na šestomjesečnoj posudbi u brodskom niželigašu Željezničaru. Treneru je zaprijetio da neće više trenirati ako ga ne stavi na mjesto napadača i on ga je poslušao...

Broj na dresu broj je golova

I tu je krenula Mandžina napadačka priča. U Marsoniju se vratio kao junior, uslijedio je brzo i poziv mlade reprezentacije, a 2006. godine je stigao transfer u Zagreb gdje ga je trenirao Ćiro Blažević. U posljednjoj sezoni u svom rodnom gradu Mandžo je zabio 17 golova pa se po dolasku u Zagreb odlučio upravo na broj 17 na dresu i tako je ostalo...

Iz Zagreba je Mandžo otišao u Dinamo, a onda ga je put ponovno nanio u Njemačku. Wolfsburg ga je kupio 2010. godine, a samo dvije sezone kasnije stigao je poziv iz najvećeg njemačkog kluba - Bayerna.

- Pitao sam Mandžukića želi li trostruki naslov s klubom ili titulu najboljeg strijelca Bundeslige. Odgovorio mi je da prihvaća svaku moju odluku i da smatra da će svaka biti ispravna. Mario je završio kao četvrti strijelac Bundeslige, ali je zato uzeo sva tri naslova u svojoj prvoj sezoni u klubu. Uzeo je sve. Samo s takvim igračima možete osvajati trofeje - rekao je jednom prilikom Kickeru Jupp Heynckes. 

I sve je bilo idealno za Mandžu u Bayernu do dolaska Pepa Guardiole. Mario se jednostavno nije uklapao u planove karizmatičnog Španjolca. Guardiola ga nije volio, a kada Pep nekoga ne voli, može biti i najbolji na svijetu, svejedno se neće naigrati. Sve je kulminiralo porazom 0-4 od Reala u Ligi prvaka kada je Pep Mandžukića ostavio na klupi, a kasnije priznao da je postavio pogrešnu taktiku. Mandžukić se tada samo podmuklo nasmijao i 2014. godine sreću odlučio potražiti u madridskom Atleticu. 

Spektakularan gol u finalu Lige prvaka

Iako su ga navijači odlično prihvatili i u Španjolskoj, a Mario se svojim karakteristikama savršeno uklapao u Atleticov ratnički stil igre, u debitantskoj sezoni zabio je 20 golova u 42 utakmice, ni ljubav s Atleticom nije dugo potrajala. Nikada se zapravo nije doznalo što se točno krilo iza njegove prodaje samo sezonu nakon dolaska u Madrid - je li razlog bio neslaganje sa Simeoneom, Argentinčeva želja da promijeni način igre i dovede drugačiju devetku, Mandžino nezadovoljstvo ili možda želja da ode u veći klub... Jer želio ga je tada, a onda i doveo Juventus.

S Juventusom nije osvojio Ligu prvaka, ali je zabio spektakularan gol u finalu.

Stigao je u staru damu 2015. godine kao zamjena za Carlosa Teveza, napadača koji je zabijao golove kao na traci, sam rješavao utakmice... Mandžo je potpuno drugačiji tip napadača i mnogi su bili skeptični kada je stara dama platila 21 milijun eura za njega... Ali tri sezone i sedam trofeja kasnije, Mandžukić je dosegnuo gotovo status božanstva u Torinu.

Sukobi s trenerima

Ne, nije zabijao puno, ali Juve je za to imao neke druge ljude u momčadi... Mario zato na terenu uvijek ide do kraja, uvijek pruža svoj maksimum, igra pod gasom i kada se čini da više ne može, da nema snage. Vraća se u obranu, trči u napad, presijeca, blokira, igra na poziciji na kojoj je potrebno, radi točno ono što je Allegri tražio, podređuje se momčadi i to Talijani strašno cijene kod njega.

Ne, nije se tijekom karijere slagao sa svim trenerima (sukobi s Jurčićem, Ivankovićem, Magathom, Guardiolom, pa i Simeoneom), ali u kojem god klubu je bio, Manžukića su navijači obožavali. A to je ono što vrijedi najviše. Jer navijači prepoznaju prave vrijednosti.

Ali u Mandžukića se u Juventusu nisu zaljubili samo zbog njegovih igračkih kvaliteta, osvojio ih je i njegov karakter, a pravi je hit postala Juventusova viralna kampanja 'oraspoložite Mandžukića'. Sve je pokrenuo Patrice Evra, koji je imitirajući suigrače rekao kako je najlakše skinuti Mandžu jer on na svako pitanje odgovara: 'Nije dobro'.

Uslijedio je poziv navijačima talijanskog velikana na društvenim mrežama da šalju fotografije i videe i tako pokušaju 'omekšati' Mandžu i izmamiti mu osmijeh na lice... Jesu li uspjeli? Pa, nekoliko smo ga puta uhvatili kako se smiješi...

Bakina smrt ga pogodila

Ne, nije Mandžukić viralni zabavljač koji će objavljivati lude fotografije i videe na društvenim mrežama, on u svojim objavama najčešće poziva na borbu, na davanje posljednjeg atoma snage za momčad... i upravo je to ono što ga čini velikim.

On je ratnik koji sebe nikada ne stavlja u prvi plan, a koji uvijek ide do kraja, daje maksimum. On je čovjek iz naroda, dečko koji nije zaboravio odakle je i kroz što je sve prošao da stigne do najveće nogometne pozornice. Nebrojeno je puta pomogao svojim bivšim klubovima, donirao opremu, lopte... za vrijeme velikih poplava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 2014. godine Mandžo je sjeo u automobil i dovezao se do Gunje pa do Odžaka i gradske dvorane u kojoj je bio privremeno osiguran smještaj za sve one kojima su poplavile kuće. Bila je tamo i Mandžina baka. Iako joj unuk zarađuje milijune, nije željela napustiti svoju rodnu grudu, ostala je sa svojim sumještanima i iščekivala dan kada će se ponovno moći vratiti svojoj kući... Umrla je prošle godine, što je Mandži slomilo srce.

Mandžo je tada donirao opremu volonterima i zahvalio se svima koji su pomagali u evakuiranju ugroženih obitelji, među kojima su bili i njegovi bližnji. Nebrojeno je još puta i prije, a i nakon toga pomagao u brojnim humanitarnim akcijama, ali nikada to nije isticao, radio je to potiho, daleko od očiju javnosti. 

Počastio sugrađane pivom

Svojih najbližih se sjetio i prije utakmice s Rusijom kada je Slavonskom Brodu uplatio 25 tisuća kuna i tako častio svoje sugrađane pivom. Strani novinari su ga uoči Engleske upitali hoće li isto napraviti i ako se Hrvatska plasira u finale, a Mandžo je postiđeno izgovorio:

- To je najmanji problem...

Slavio je u Rusiji ogrnut hrvatskom zastavom na kojoj je pisalo Slavonski Brod. I jest, najmanji mu je problem uplatiti novac, pomoći nekome tko je u potrebi, ali činjenica da u svom srcu i u svojim mislima nosi svoju rodnu sredinu je ono što Mandžu čini čovjekom, velikim čovjekom. Mogu samo zamisliti koliko je veliko bilo srce Brođana kada je njihov Mandžo zabio Englezima, a onda čitavom svijetu pokazao natpis - Slavonski Brod. Ma nikakav novac na svijetu to ne može platiti.

Mrgude moj...

Ponos, emocije i iskrena sreća se ne kupuju novcem. Njih vam besplatno podare junaci, ratnici koji se do posljednjeg atoma snage bore za svoju državu, svoju domovinu. A Mandžukić je bez sumnje bio jedan od najvećih hrvatskih ratnika. Čovjek koji se uvijek prvi javio kada je teško, kada treba preuzeti odgovornost, čovjek koji je žrtvovao sebe za uspjeh kolektiva. Čovjek koji će uvijek ići do kraja. Čak i kada boli. Čak i kada snage više nema. On nikada ne odustaje.

"Mrgude moj, ratniče, Mr. No Good, igrač kojeg bi svaka momčad poželjela" napisali su mu suigrači iz reprezentacije kad se oprostio od "vatrenog" dresa nakon tog bajnog ljeta 2018.

To je naš Mandžo, naš kralj lavova. Koji je napunio 37 godina. Sretno, Mandžo!