Majka se odrekla specijalizacije kako bih ja trenirala klizanje

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na broj 099/224-2424 ili na Facebook stranicu facebook.com/24sataSport/. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana. 

Na led me odvela moja majka, liječnica, bivša odbojkašica kojoj je njezin bivši odbojkaški kolega preporučio da me upiše na školu klizanja. Čisto da se nečim zabavljam, a možete misliti koliko sam bila uporna kada sam te prve godina bila svega 30 puta na ledu, priča o svojim klizačkim počecima doc.dr.sc. Sanda Dubravčić-Šimunjak, prim.dr.med., prva hrvatska predstavnica u klizanju na Olimpijskim igrama.

Mala Sanda je tijekom ljeta išla i na školu koturanja na Šalati, a nije joj bilo lako. Svaka koturaljka imala je gotovo 3 kg. Nakon toga počeli su i ozbiljniji treninzi na ledu. Nikad, kaže, nije, ni kao dijete pomislila promijeniti sport, iako je krenula vrlo rano. Odmah se vidjelo da će od nje nešto biti. 

- Jednom kad postigneš rezultat u sportu nema promjene. Ostaješ dosljedan do kraja sviđalo se to tebi ili ne - kaže Sanda.

A ona je rezultate postizala od samog početka. Već s 8 godina postala je prvakinja Hrvatske i Jugoslavije u koturanju, a iste godine i u klizanju u kategoriji kadeta. Naslove je obranila i u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, a zaredali su i uspješni nastupi na europskim i svjetskim prvenstvima.

Imala je ukupno 9 nastupa na evropskim, 7 na svjetskim prvenstvima a bila je na dvije olimpijade i dvije univerzijade. Osvojila je 5 Zlatnih pirueta, 2 puta je bila druga i jednom treća. Na prvom Svjetskom juniorskom prvenstvu 1978. imala je odličan nastup i zauzela visoko peto mjesto, a tri godine kasnije bila je viceprvakinja Evrope u austrijskom Innsbrucku. Te 1981. godine proglasili su je sportašicom Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije.

Svoj uspjeh, kaže, duguje i svojim roditeljima koji su joj bili velika podrška. Ipak, škola je uvijek bila na prvom mjestu i nije trpjela zbog treninga.

- Uvijek je u mojoj obitelji škola bila na prvom mjestu, onda jezici pa tek zadnje sport. Bila sam dijete dvaju liječnika, oca kirurga, traumatologa i majke liječnice urgentne medicine u Zagrebačkoj hitnoj pomoći. Majka se odrekla specijalizacije kako bi se njih dvoje mogli uskladiti i voziti me na treninge. Leda je bilo malo, manje nego danas, a program treninga se uvelike razlikovao od današnjeg. Tada smo imali obavezne likove koji su zahtijevali kilometre i kilometre treniranih kružnica, trojki, protutrojki, petlji i bridova, a leda nije bilo dovoljno. Dok su druge klizačice trenirale i više od tri sata samo obavezne likove, ja sam bila sretna ako sam uspjela dva puta po 45 minuta trenirati likove i to kad sam imala školu ujutro pa sam išla na tzv. "predsat" od 7 do 7.45. Često me tata odvezao na trening u Dom sportova, ostavio auto i pješice išao na posao da bi mama iz noćne službe stigla po mene i da bi me mogla odvesti u školu kako bih stigla u 8 sati na redovnu nastavu. Uvijek je škola bila na prvom mjestu jer od klizanja se tada nije moglo živjeti - nije bilo sponzora, novčanih nagrada niti mogućnosti snimanja reklama i sudjelovanja na plaćenim revijama jer bi sportaš bio kažnjen od strane međunarodne klizačke federacije. Bila su to druga vremena. Kad su moje roditelje pitali imaju li vikendicu na moru ili svatko svoj automobil odgovor je bio imamo Sandu. Da nije bilo njih, moje upornosti i rada nikad ne bi bilo uspjeha. Talent je samo deset posto, a sve ostalo je rad, rad i samo rad... - kaže Sanda koja je danas pročelnica Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Kliničkoj bolnici Sveti Duh u Zagrebu.

Danas uspješna liječnica jedina je naša umjetnička klizačica koja se plasirala među prvih 10 na Europskim i Svjetskim prvenstvima kao i na Olimpijskim igrama. Na Zimskim olimpijskim igrama 1980. u Lake Placidu bila je 11. dok je na sljedećima, 1984. u Sarajevu osvojila 10. mjesto. U Sarajevu je upalila i olimpijski plamen te je jedina hrvatska športašica koja je imala tu čast i prva žena uopće.

- Čast je upaliti olimpijski plamen, jer ta se prilika dodjeljuje samo najboljim sportašima neke zemlje. Ja sam osvojila prvu medalju u zimskim sportovima na velikim natjecanjima (europsko srebro 1981.), a na Zlatnoj pirueti sam pred Olimpijske igre pobijedila tada aktualnu svjetsku prvakinju Amerikanku Rosalynn Sumners - prisjeća se Sanda.

A pobjeda nad Amerikankom za tada 19-godišnju klizačicu nikako nije bio mali uspjeh. Njezina vršnjakinja Sumners bila je Svjetska juniorska prvakinja 1980., aktualna svjetska prvakinja, tri godine zaredom prvakinja Amerike, u Sarajevu je osvojila olimpijsko srebro iza Katarine Witt.

Dubravčić je do danas ostala najuspješnija klizačica renomirane zagrebačke Zlatne piruete sa pet pobjeda.

- Kao najljepše trenutke svoje karijere pamtim paljenje olimpijskog plamena, sarajevsku Olimpijadu, osvajanje 2. mjesta na EP... Tu su naravno i stajanje na postolju i ushićenje kad vidiš svoju zastavu na barjaku kako se ponosno diže. Zlatne piruete i puna dvorana Doma sportova, bodrenje publike, osjećaj da te vole i poštuju. Pamtim prijatelje diljem svijeta, zabave nakon završetka velikih natjecanja i sezona.... - prisjeća se naša najbolja klizačica. 

Osjećaj paljena olimpijskog plamena bio je, kaže, veličanstven, jedinstven i neopisiv. Iako joj je to bila velika čast i privilegija, tremu nije imala. Kasnije je izjavljivala kako je veću tremu imala od natjecanja nego od paljenja plamena.

- Bio je bitan takt jer sam trebala prijeći 98 stepenica, ali sam se morala uskladiti sa zastavom olimpijskih boja koja me pratila. Imali smo samo dvije - tri probe, ali na kraju to nije bilo ni važno jer su ritam trčanja na kraju usporili i promijenili. Ma sve je bilo vrlo ležerno pa nije bio problem ni improvizirati. Sjećam se da sam gledala trenere, kolege sportaše i publiku dok sam se penjala. U jednoj sam ruci držala baklju, a drugom sam pokušavala mahati - prisjeća se Sanda. 

No za nju se zatvaranjem sarajevskih Igara zatvorilo i klizačko poglavlje života. Medicinski fakultet upisala je 1983. godine, a već je i ranije planirala okončati klizačku karijeru.

- Te sezone klizala sam samo zbog toga što sam dobila poziv da zapalim olimpijski plamen. I nije mi žao što sam nakon toga prestala. Od klizanja se nije moglo živjeti, a postalo je naporno jer sam prva dva razreda srednje škole išla u Klasičnu gimnaziju, a druga dva u V. gimnaziju. Bilo mi je dosta - rekla je Sanda.

No završetak karijere nije za nju značio i odlazak iz sporta i odmicanje od umjetničkog klizanja. Kao članica Hrvatskog olimpijskog odbora bila je šefica hrvatske delegacije 1992. godine na ZOI u Albertvilleu, našem prvom pojavljivanju na Zimskim olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom, i 1994. godine na ZOI u Lillehammeru. Od prosinca 1998. godine jedna je od osam medicinskih savjetnika Međunarodnog klizačkog saveza.

Iako danas više ne kliže redovno rado se odazvala pozivu klizačkog kluba Medo i sudjelovala u njihovoj predstavi na ledu Šegrt Hlapić 2013. godine, a redovno je izlazila na led i tijekom Europskih prvenstava kojima je Zagreb bio domaćin.